GLOBUSOV SPECIJAL

SFRJ: DRŽAVA KOJA JE UMRLA S TITOM Prošlo je punih 26 godina od njezina nestanka, ali ona još žulja sve svoje nekadašnje izvorne dijelove ili članice

Pogrešna je predodžba da su pojedine republike u Titovoj Jugoslaviji bile protežirane nauštrb drugih: sve države bivše zajednice izašle su iz nje s posve jednakim uzajamnim ekonomskim pokazateljima koje su imale i prilikom ulaska u Drugu Jugoslaviju

Od šest republika i dvije autonomne pokrajine nastalo je sedam novih država, no ekonomske razlike među njima ostale su iste: Slovenija i Hrvatska i dalje su najrazvijenije, a Kosovo najsiromašnije. Iznimka je samo BiH: ona je doživjela potpuni slom

Jugoslavija je odradila svoju povijesnu ulogu, spasivši svaki od naroda koji ju je tvorio, u određenom odsječku vremena, a nakon toga postala je breme koje se moralo zbaciti. Unutar njezinih granica Slovenci su sačuvali i zaokružili najveći dio svog etničkog prostora, Hrvati se spasili od neminovnog komadanja između Italije i Srbije, Makedonci su ostvarili naciju i državu – bez Jugoslavije bi vjerojatno nestali ili se asimilirali s nekom od nacija svojih susjeda. Bošnjaci su se također etablirali kao nacija, a Crnogorci su, u Drugoj Jugoslaviji, uspjeli spasiti svoju državnost koja je bila potpuno ugašena nakon 1918. godine, te su je do kraja obnovili na ruševinama Jugoslavije. Dakle, svi su nešto dobili, ali i izgubili, no sada svi imaju svoje države i novi početak. A novi početak došao je prije 26 godina: kao formalni prestanak Jugoslavije u međunarodnom i državnopravnom smislu uzima se 15. siječnja 1992. godine, kada je međunarodna zajednica priznala kao neovisne i suverene države Sloveniju i Hrvatsku.

Od Jugoslavije, koja je u trenutku ukinuća odnosno razdruživanja imala oko 24 milijuna stanovnika te obuhvaćala teritorij od 255.804 kvadratna kilometra, nastalo je sedam neovisnih država – Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Makedonija i Kosovo. No iako je prošlo punih 26 godina od nestanka Jugoslavije, ona još žulja sve svoje nekadašnje izvorne dijelove ili članice, a postupak daljnjeg urušavanja i tektonskih poremećaja još, čini se, nije okončan, zbog nestabilnosti nekih država, u prvom redu BiH i Makedonije, te više-manje loših i napetih međusobnih odnosa svih država nastalih od Jugoslavije. Pokazuje se da se tlo ni u političkom ni u etničkom ni u društvenom smislu nije smirilo te da podrhtavanja i poremećaji još traju.

Osim Slovenije, ni jedna postjugoslavenska država još nije uspjela dostići privredni rast kakav je imala u okviru Jugoslavije. No, svaka od država u prošle je dvije i pol decenije ostvarila različite pozitivne domete, a kako kaže poznati ekonomski stručnjak Vladimir Gligorov iz bečkog Instituta za međunarodne ekonomske studije, sve države bivše Jugoslavije izašle su iz nje s posve jednakim uzajam­nim pokazateljima koje su imale i prilikom ulaska u Drugu Jugoslaviju. Dakle, izlazi da su se svi razvijali istomjerno i da nitko nije za račun nekoga drugoga napravio razliku.

Slovenija

Prva od šest republika koja je jasno rekla da želi postati država

Dok je Srbija na čelu koje je bio Slobodan Milošević osmišljavala kako da zavlada Jugoslavijom, potpuno zanemarujući tendencije koje su zahvatile Europu pogotovo nakon pada Berlinskog zida, Slovenija je prva iznijela strategiju vlastite samostalnosti. Nosioci tih promjena u Sloveniji započeli su unutar republičkog Saveza komunista te stvarali atmosferu i davali ton promjenama. Odlazak njihovih delegata (Hrvatska ih je podržala i također odlučila napustiti kongres) s nikada završenog 14. kongresa SKJ (20. do 22. siječnja 1990.) zapravo je označio završno poglavlje raspada zemlje. Slovenija je 25. lipnja 1991. proglasila neovisnost (kada i Hrvatska), tada je počeo kratkotrajni desetodnevni rat (od 26. lipnja do 7. srpnja 1991.). Nakon toga Slovenija praktički živi svojim samostalnim životom. Prva je zemlja s područja bivše Jugoslavije koja je (2004. godine) prvo ušla u NATO, a potom i u Europsku uniju, da bi samo četiri godine potom, kao prva postkomunistička zemlja, predsjedala Europskom unijom. Uz to, jedino je Slovenija, od svih drugih postjugoslavenskih država, prestigla BDP koji je imala 1990. godine te nadmašila industrijsku proizvodnju iz vremena Jugoslavije.

Međutim, Slovenija se nije iskazala kao ono što je trebala biti – predvodnica postjugoslavenskim zemljama u euroatlantskim integracijama, čime je izgubila potencijal i značaj koji je kao mala zemlja mogla imati u okviru EU. Danas je ispred svih postjugoslavenskih država, ali njezin iskorak nije onakav kakav se očekivao u devedesetima.

Hrvatska

Od lokomotive socijalističke Europe do predzadnjeg vagona EU

Hrvatska je prije raspada SFRJ, prema podacima zagrebačkog Ekonomskog instituta, bila treća ekonomija istočne Europe – iza Slovenije i tadašnje Čehoslovačke. Danas je pak među 28 članica EU na 27. mjestu, tek ispred Bugarske. Hrvatska je imala dug i krvav petogodišnji rat iz kojeg je izašla kao pobjednica te još razorniju privatizaciju. Obje pošasti vratile su Hrvatsku unatrag i zemlja zbog toga još uvijek trpi posljedice. Osim toga, Hrvatska se iscrpljuje i na još nezavršenim bitkama Drugog svjetskog rata, pokazujući, začudo, da je s neovisnošću dobila i krizu identiteta.

Hrvatska je kao druga nakon Slovenije ušla u NATO i EU, no u okviru EU igra uglavnom usputnu ulogu te je i ona, iako poučena slovenskim iskustvom, propustila šansu da bude “lokomotiva” za ostale postjugoslavenske države koje žele u euroatlantske integracije. Hrvatska vladajuća struktura HDZ-a radije, recimo, blokira Srbiju na njezinu europskom putu, uglavnom samo za unutarnje potrebe i zadovoljavanje radikalnih struktura društva koje još nisu izašle iz atmosfere rata sa Srbijom i Srbima, smatrajući da će tako dobiti glasove za svoj ostanak na vlasti.

Hrvatska danas nema dobre odnose ni sa Slovenijom, zbog granice, sa Srbijom je praktički u stalnom (obostranom) verbalnom ratu, a s BiH je u čudnovatim lošim odnosima. Zbog sukoba sa susjedima Hrvatska danas ima kvalifikaciju troublemakera, a iseljavanje iz zemlje, 26 godina nakon ostvarene neovisnosti, poprima značajke egzodusa.

BiH

Tepali su joj “Jugoslavija u malom”, a sad je još samo Bošnjaci doživljavaju kao svoju državu

Bosnu i Hercegovinu tek Bošnjaci doživljavaju kao svoju državu. BiH je, što zbog ratnih gubitaka, što zbog iseljavanja, u odnosu na 1990. godinu umanjena za više od 800 tisuća ljudi. U Republici Srpskoj živi ili je prijavljeno (što ne znači da su fizički tamo) tek četvrtina prijašnjeg hrvatskog i tek manje od trećine bošnjačkog stanovništva. Punih 26 godina BiH se nije uspjela realizirati kao “punokrvna” država. Stalno je na rubu opstanka, a bez rješenja bilo kakvih suštinskih pitanja važnih za funkcioniranje jedne države. Republika Srpska stalno igra na kartu potencijalnog raspada BiH i odvajanja, tako da je BiH u stalnoj destabilizaciji i destrukciji. Hrvati iz BiH očijukaju s idejom trećeg entiteta, koji neće riješiti problem BiH, nego samo dovesti tu državu na korak bliže njezinu raspadu ili čak novom ratu.

Bošnjaci smatraju da imaju najviše prava na BiH te da su oni njezini jedini zaštitnici. Tvrdoglavost kod izmjene izbornog zakona pokazuje da Bošnjaci žele kontrolirati BiH. Naime, bošnjačka politička elita ne želi omogućiti da Hrvati sami biraju svoje političke predstavnike. Dakle, danas je BiH država u kojoj svaki narod vuče na svoju stranu. Država s neizvjesnom budućnošću, s kojom ni njezine političke elite ni međunarodna zajednica ne znaju što bi, te miljama daleko od NATO-a i EU.

Srbija

Balkanski bolesnik: ljudi koji su je vodili u ratu vode je i u miru

Na vlasti u Srbiji trenutno je garnitura ljudi koja je izašla iz “šinjela” Slobodana Miloševića. Aleksandar Vučić je, recimo, bio ministar informiranja u vrijeme rata na Kosovu, a Ivica Dačić, sadašnji šef diplomacije, bio je Miloševićev glasnogovornik. Zbog tog opterećenja u Srbiji se rehabilitira Miloševićev ratni pohod, pa čak pokušava nametnuti priča o “Srbima kao najvećim žrtvama rata”, uz negiranje srebreničkog genocida ili svođenje rata u Hrvatskoj samo na Oluju. Ta nekadašnja najveća republika jedinstvena je po tome da je od raspada Jugoslavije ostala bez ijedne relevantne stranke ljevice, kojih od 90-ih nije bilo ni blizu skupštinskih klupa.

Srbija je trenutačno i najznačajniji ruski europski saveznik. Pritom identifikacija s Putinovom Rusijom stvara srpskom nacionalizmu iluziju da se revitalizira, da je snažniji nego što jest i da će uz pomoć režima u Kremlju realizirati svoje ideje.

Srbija još nije članica EU, mada je nakon dugo natezanja otvorila pregovore, koji zapinju zbog njezinih odnosa s Rusijom. Moguće članstvo na vidiku je tek za šest do sedam godina (oko 2025.), a uz to poigravanje s Moskvom i sjedenje na dva stolca, što joj sve više zamjeraju i u Washingtonu i u Bruxellesu, ali i u Moskvi, čini mogućim i daljnje odgađanje. Doduše, neki se u Srbiji nadaju da bi upravo to rizično poigravanje s Moskvom moglo natjerati Europsku uniju da Srbiju “primi užurbano, preko reda”. Članstvo Srbije u EU nužno je i za stabilizaciju regije, jer ne bi bilo dobro za ovdašnji prostor da preko tog područja, između Hrvatske i Srbije, prolazi “nova hladnoratovska i blokovska” granica, što bi za dugo zaustavilo napredovanje i jedne i druge države.

Crna Gora

Od Miloševićeva ratnog saveznika do saveznika NATO-a, sve s istim vođom

Crna Gora osamostalila se 2006. godine, nakon referenduma o neovisnosti, a EU je tada dala neobičan uvjet – za državnu samostalnost moralo je glasovati više od 55 posto stanovnika. Crna Gora ima teret zajedničkog sudioništva u ratnim planovima Slobodana Miloševića, a do referenduma bila je u sklopu srpsko-crnogorske države – SR Jugoslavije te Srbije i Crne Gore. U Crnoj Gori na vlasti je najdugovječniji europski političar – Milo Đukanović, koji tom zemljom vlada u raznim funkcijama (predsjednik i premijer, ali i siva eminencija) već 30-ak godina, od 1989. Ta činjenica Crnu Goru pretvara u neku vrstu “privatne” države, ali Milo Đukanović koristi svoju specifičnu situaciju zaštitnika suvereniteta Crne Gore i crnogorstva. Naime, Crnu Goru mori isti problem, sličan onome u BiH – dio njezinih građana odbija priznati i prihvatiti njezinu samostalnost. Dio crnogorske oporbe, uglavnom prosrpske – protivi se neovisnosti, radi joj o glavi te zagovara ponovno ujedinjenje sa Srbijom.

Crna Gora kao treća postjugoslavenska republika postala je članicom NATO-a 2017. godine. Moskva još nije preboljela crnogorski “bijeg” u NATO, čime je definitivno za Rusiju zatvorena jadranska obala. Crna Gora vodi pregovore i o pristupanju EU, ali teško da će biti primljena prije 2025. godine.

Makedonija

Republika koja je postala država a da to možda nije ni htjela

Makedonija ulazi u red onih zemalja koje su, možda i ne htijući, neočekivano dobile državu. Jugoslavije se raspala i Makedonija je dobila neovisnost bez neke velike želje. No, i danas, nakon 26 godina, Makedonija se plete na marginama europskih zbivanja. Već je nekoliko puta bila na rubu građanskog rata, a neriješeni odnosi s Albancima i dalje stvaraju nestabilnost u toj državi. Još je 2009. godine trebala postati članica NATO-a, ali ju je blokirala Grčka zbog imena države. Sada je, čini se, nova vlada Zorana Zaeva pred završetkom pregovora o tome te bi Makedonija napokon pokušala dohvatiti euroatlantske integracije. Makedonija je službeni kandidat za EU od 2005., kada je to postala i Hrvatska, ali dalje od toga nije se pomaknula.

Kosovo

Borba za neovisnost je završena, borba protiv siromaštva još nije počela

Najmlađa država nastala raspadom SFRJ sada, u veljači, slavi desetogodišnjicu svoje neovisnosti. I danas je to najsiromašnija zemlje regije, koju razdire korupcija. Kosovo još nije ni članica UN-a ni UNICEF-a, a pregovori s EU i NATO-om još nisu ni u povojima. Doduše, Kosovo je vjerojatno jedan od uvjeta Srbiji za njezino članstvo u EU. Srbija ne priznaje neovisnost Kosova smatrajući ga još uvijek svojim teritorijem, ali vodi “odvojene” pregovore s EU i svjesna je da u EU ulazi bez Kosova. Neovisnost Kosova priznale su sve postjugoslavenske zemlje osim Srbije i BiH.

Kosovo funkcionira kao američki prekomorski teritorij jer svaka politička odluka mora se usuglasiti s američkim veleposlanikom. Sjeverni dio Kosova, gdje žive Srbi, izvan je ingerencije Prištine, a Beograd tu želi osnovati Zajednicu srpskih općina.

Izdvajamo

Iz drugih medija