Postoje samo dva motiva zašto mijenjate osobu kojoj ste povjerili upravljanje određenim sustavom. Ili zato što donosi loše rezultate ili zato što na temelju dobrih rezultata stječe snagu koja nadilazi vašu moć da ju kontrolirate.
Zlatko Dalić nije pozvan na čelo reprezentacije radi planiranja uspjeha, nego radi saniranja štete. No, umjesto da sanira štetu i traje još neko, ograničeno vrijeme, on je šokirao nadređene nogometne strukture i sportskim rezultatom i javnom snagom. Razmjeri sportskog uspjeha i društvenog kapitala koji je stekao u samo nekoliko tjedana toliki su da vjerojatno ni on sam ne zna što s tim činiti. Brže od njega shvaćaju te razmjere oni kojima taj uspjeh remeti sve snove, a to nisu novinari i javnost koja se već dijeli na perifernim usputnim pitanjima.
Parafrazirat ću izbornika pa reći da postoji 94,5posto onih koji na kolaž proslave gledaju na jedan način i 4,5posto onih koji na taj kolaž možda gledaju drugačije. Ostavio sam 1 posto za one koji na sve to gledaju na treći način. Njih “boli đon” u vezi s prijeporom koji je ove prethodne podijelio ne dvije skupine (nebitno koliko je jedna velika, a druga mala) i svrbi ih samo to hoće li postignuto javno jedinstvo toliko potrajati da njihove interesne pozicije postanu neodržive.
“Oni” koji su protiv vlastite volje bili natjerani postaviti Dalića, nadajući se njegovoj ograničenosti i u pogledu uspjeha i u pogledu trajanja; “oni” koji su ga “smjenjivali” istodobno mu dajući “jednoglasnu” potporu; “oni” koji mu danas daju milijunsku plaću samo da ostane jer im je njegov odlazak u ovom trenutku opasan; “oni” koji bi voljeli da ostane barem još pet-šest utkamica i pritom izgubi barem četiri (a sljedeći protivnici su upravo takvih kapaciteta da je to sportski potpuno realno!), pa da ga mogu smijeniti uz tapšanje po ramenu; “oni” koji... ma, oprostite, ja o nogometnim strukturama ne znam gotovo ništa. Ja ne znam tko je čiji u Savezu, tko je koga postavio i sada njime upravlja. Ja ne znam tko su “oni”. Ja ne znam kako se uopće postaje član ove ili one razine Saveza.
Ali vi neki znate tko je ili nije izbornika “smjenjivao” kad je postalo jasno da bi mogao postati opasan. Vi neki znate tko je namjestio ovakvu strukturu kakvu imamo danas, a prema kojoj se za čelnog čovjeka Saveza teže kandidirati nego za predsjednika države. Davor Šuker sigurno zna kako je došao do tolike potpore u Hrvatskom nogometnom savezu da statutarno nije ni mogao imati protukandidata. Davor Šuker zna sva ta imena. Zna ih sigurno i Dario Šimić kao blokirani protukandidat. A znaju ih i naši reprezentativci. Zna ih i Zlatko Dalić. Jer kako bi inače anonimnim osobama “zabranili” ili “ne zabranili” stajanje uz njih na pozornici u Zagrebu? Znaju čak i ulogu Davora Šukera, jer kako bi uopće bilo moguće da predsjednik Saveza stoji u kutu pozornice gledajući gdje su kamere da bi se iza nekoga sklonio i postao tek nevidljiv dio gomile, a ne da ih kao prvi čovjek hrvatskog nogometa dočeka s mikrofonom u ruci i radosno im čestita na planetarnom uspjehu.
Strah od potpore javnosti upućene pobjednicima nekima je taj ponedjeljak pretvorio u najteži dan u životu. Ali “oni” su ga nekako preživjeli. A pitanje se, samo tjedan dana kasnije, možda već obrće u paradoksalnu suprotnost: hoće li efekt tog plebiscitarnog dana preživjeti pobjednici!?!
Sada se u javnost probijaju teme poput “nacionalnog stadiona” i milijunske plaće Zlatku Daliću za njegov ostanak u ulozi izbornika. A to su, zapravo, sekundarne teme. Ili, preciznije, to su naknadna pitanja. A pitanje svih pitanja, prvo i jedino u ovom trenutku, jest pitanje rekonstrukcije sustava vezanog uz nogomet (da ne širimo područje). Jasna, demokratičnija i svrsishodnija ljudska infrastruktura prva je tema. I nijedna druga tema ne bi se trebala otvarati prije toga. Nacionalni stadion - neka ga u javnu raspravu pusti demokratski otvorena i nadzirana nogometna struktura koja će povezivati (a ne razjedinjavati) interese svih klubova i nogometnih razina. Plaća i ime izbornika - neka ga dogovori ista ta nova nogometna struktura, a ne ona koja je barem djelomično pod sumnjom financijskih “igara”.
I sad se vraćamo na Zlatka Dalića i nogometnu reprezentaciju. Oni su sami začuđeni reakcijom javnosti, pa se nadovezuju na dojmove o kojima pišu i mediji: ovo bi trebalo prenijeti i na druge sfere društva. Da, ali ima jedan mali problem. Te “druge sfere” nisu dobile javnu potporu kakvu ste dobili vi. Pozitivci u tim drugim sferama društva su u onoj poziciji manjine i nepovjerenja u kakvoj ste bili i vi prije prve utakmice u Rusiji. Te druge sfere čak su toliko kompleksnije od vaše nogometne da svoje kvalifikacije za “prvenstvo” možda neće ni dosegnuti. Ne postoji neka druga društvena skupina (osim same vlasti) koja može mijenjati svoju sferu uz potporu javnosti koju ste vi dobili i iskusili. Štoviše, ako vi u nogometnoj sferi ne kanalizirate plebiscitarnu potporu (o postocima je nebitno kalkulirati u takvom očitovanju) koju ste dobili i ne proizvedete promjene barem u nogometnim strukturama, onda će svim drugima biti samo još teže uvjeriti javnost da su takvi zahvati u ovom narodu mogući u bilo kojem području.
Zlatko Dalić i reprezentacija ostvarili su najveći sportski rezultat u najvećem sportu, ali ni krivi ni dužni ostvarili su i najopasniji javni rezultat koji se mogao sekundarno dogoditi. Razbuktali su nadu da se može biti pri vrhu i u drugim područjima ako se pošteno prione poslu u svakom od njih. Pola milijuna ljudi (pri čemu su gotovo svi preostali bili jedinstveno povezani s tih pola milijuna pred svojim televizorima) nije izašlo na ulice da proslavi samo vrhunsko udaranje nogometne lopte nego da time izrazi svoje udaranje društvenog pesimizma u stražnjicu i zazove optimizam i na onim drugim područjima koje sada svi apostrofiramo.
Zlatko Dalić (i reprezentativci) ne moraju se pretvoriti ni u političare ni u reformatore nogometnih struktura. Njihova je slobodna volja hoće li svoj glas upotrijebiti iznad same razine “udaranja lopte”. Moraju samo biti svjesni toga da se (ostanimo na nogometu) nogometne strukture neće promijeniti same od sebe. S njima ili bez njih, opet će to pokušavati neki Dario Šimić, ako uopće dobije šansu.
U međuvremenu, nogomet će se i dalje igrati. A taj sportski dio opasniji je za Zlatka Dalića i sadašnje homogenizirane reprezentativce negoli za “one” osobe u nogometnim strukturama. Uzmimo da Zlatko Dalić ostane izbornik (jer osjeća jednodušnu potporu javnosti i dobije traženo “nemiješanje u vođenje reprezentacije”). Uzmimo da svi ostanu na okupu kako bi poletjeli prema osvajanju Europskog prvenstva 2020. Samo ove godine reprezentaciju čeka pet teških utakmica. Po dvije s Englezima i Španjolcima u Ligi nacija i prijateljska s Portugalom. Tko je taj tko može jamčiti više dobivenih nego izgubljenih utakmica? Pa teže nam ih je igrati s teretom favorita, s pozicije druge reprezentacije Svjetskog prvenstva!
Štoviše, mi smo ispražnjeniji od svih njih. Sve te tri reprezentacije ili su podbacile ili su gladne osvete. A sportski su sve “tu negdje” - jedne drugima uz bok. I samo detalj može presuditi pobjednika. Daleko manji detalj od ona dva u finalu s Francuzima. Može ih, nekom srećom, dobiti sve - ili barem ne izgubiti nijednu. Ali zamislimo da Dalić izgubi po jednu utakmicu s Englezima i Španjolcima te onu prijateljsku s Portugalcima. Uz milijunsku plaću. A može izgubiti i četiri od pet, pa i sve! Zamislimo nakon toga nas Hrvate (4 milijuna izbornika!) kako odvagujemo i presuđujemo je li on dosegnuo svoj limit i jesu li neki igrači ipak za “muzej”.
Zapravo najteži sportski period upravo je pred nama, jer je vrh koji je dosegnut praktički najviši. Nema u iduće četiri godine penjanja na Himalaju, nego samo na neke niže planine. A neuspjesi na nižim planinama (sportski sasvim realni) mogu biti okidač padanja u sportsko-moralnom pogledu i dublje negoli se sada nalazimo. Zato pogled na budućnost hrvatskog nogometa (i sporta i ...) ne smije biti promatran kroz kratkoročne sportske etape. Da, uspjeh koji su ostvarili reprezentativci, a još više osobna snaga koju je javnost dala Zlatku Daliću, ne smiju se ulagati u iduće nogometne utakmice! Pa uspjeh je već završen - finale i drugo mjesto na svijetu! Sada se taj uspjeh mora pretočiti u dugoročnu korist sportskih struktura, a ne u osobno pitanje hoće li Zlatko Dalić ostati izbornik i hoće li reprezentacija barem još dvije godine ostati na okupu.
To su zapravo “glupa pitanja” (što je dokaz da postoje i “glupa pitanja”, a ne samo glupi odgovori)! Tu nam zamku na uši šapću svi oni koji o sportskom ruletu nogometa ili nemaju pojma ili ga jako dobro znaju i žele baš to iskoristiti za eliminaciju “opasnih igrača”.
Ako ćemo o sportu, onda trebamo biti svjesni toga da on u konkretnim oblicima ima logične sinusoidne uspone i padove. Evo, naši košarkaši (U-20, prozvani već “izgubljenom generacijom”) osvojili su ovih dana drugo mjesto na Europskom prvenstvu, što nijednoj našoj košarkašoj selekciji tog uzrasta nije pošlo za rukom od osamostaljenja (u sportu u kojem smo već zaboravili i da se natječemo)! Naši vaterpolisti upravo se uspinju prema europskom vrhu. Možda i oni završe drugi, možda i prvi. Sandra Perković će svakako biti prva u Dijamantnoj ligi. Sportski vrhunci, dok slavimo nogometaše, već se osvajaju na nekim drugim sportskim planinama. Pa i nacionalna rukometna reprezentacija gluhonijemih osoba osvojila je prvo mjesto na netom održanom Svjetskom prvenstvu u Brazilu (drugom po redu - a bili su prvi i na prvom!).
Sportske sinusoide su razumljive. Sasvim je sportski razumljivo da nam se nogometni reprezentativni rezultati malo skrešu u nekim novim ciklusima. Makar ih vodila ista osoba i igrali isti igrači.
Zato je pitanje ostanka Zlatka Dalića i svih igrača na okupu samo jedna (za neke naivna, a za druge promišljena) smiješna navlakuša da se pobjegne od pravog pitanja: jesu li Zlatko Dalić i reprezentativci spremni na produžetke i penale u igri oko nogometnih struktura? Ili za sebe zadržavaju samo čisti nogometno-sportski teren, što je njihovo legitimno pravo. Ali u tom slučaju ne bi trebali potencirati priču o “drugim sferama” i o “onima” koje ostavljaju u amanet svojim slabašnim nogometno-loptaškim nasljednicima, a sami ih - u trenutku svoje snage - nisu “pustili” u svoj “avion”.