Je li Hrvatska pobijedila u ratu? Nego kako! Bismo li se više od 20 godina kasnije trebali ispričati svim nevinim žrtvama, bez obzira na nacionalnost? E sad...
Država je toliko država koliko je u stanju zaštititi dijete dok trči za loptom, staricu koja potpaljuje vatru da bi skuhala ručak i zagrijala se, ženu dok prelazi ulicu s punim rukama vrećica. Tako misle jedni. Drugi bi pak pobili sve koji se usude tako nešto reći, makar onako figurativno, uz kavu ili fejs i s puno psovki. “Ne bi ih bacio u jamu, nego strijeljao”, pojasnio je Hrvoje Marušić, vlasnik splitskog Dental centra Marušić i bivši gradski vijećnik HDZ-a.
Vlasnik splitskog Dental centra Hrvoje Marušić i bivši splitski vijećnik HDZ-a javno je tražio strijeljanje članova Inicijative
HDZ se ogradio od izjave svog bivšeg dužnosnika, a ta Marušićeva izjava, objavljena preko čitave naslovne stranice Slobodne Dalmacije, stoji na zidu u zagrebačkim prostorijama Inicijative mladih za ljudska prava. Nalijepljena je na ploči od pluta nad glavama onih koji su se drznuli javno zatražiti ispriku za žrtve Oluje. I to baš uoči obljetnice oslobođenja Knina, kad se ništa drugo ne tolerira osim nadmoćnog pobjedničkog stava.
O tome se ne govori
Ne mislim da smo nešto posebno hrabri, smije se Nikola Puharić, koordinator programa pomirenja Inicijative mladih za ljudska prava. Rođen u Makarskoj 1990., odrastao je uz oca kojeg nikad nije bilo, jer je bio na ratištu. “Mi smo rođeni u ratu, mi smo odrastali lijepeći naljepnice Cro Army”, kaže za sebe i svoje prijatelje i kolege iz Inicijative mladih. Rat je za njih bio ključno formativno iskustvo.
Nikola je završio studij novinarstva i ostao u čudu da je uspio doći do kraja školovanja a da praktički ništa nije saznao o ratu, osim toga da je Hrvatska bila pobjednik i da to treba slaviti. Kako je to moguće, društvo prođe kroz tako dramatično iskustvo, u kojem su stotine tisuća ljudi protjerane iz svojih kuća, ostali su bez svega, tisuće su poginule, stotine tisuća teško traumatizirane, ali se o tome ne govori? Samo na hrvatskoj strani bilo je 500.000 vojnika. Koliko je to besanih noći majki, supruga, djevojaka, koliko je to sinova i kćeri što su odrastali u strahu, pod uzbunama, u skloništima, prognaničkim smještajima? Život barem pola nacije dramatično je određen prošlim ratom, ali o njihovu iskustvu ne čujemo skoro ništa, monopol na istinu o Domovinskom ratu imaju političari, koji o obljetnicama ponavljaju iste formule. A na samo dva klika mišem su Merčep, Glavaš, Lora, čitava arhiva Haškog suda.
Nikola Puharić, koordinator programa pomirenja, rođen 1990. u Makarskoj, odrastao je uz oca kojeg nije bilo – jer je bio na ratištu
Nikola je potom upisao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ni tu mu nisu pomogli. O ratu se ovdje ne govori. Kad su svi sve zaboravili, tu su onda ovi mladići i djevojke, rođeni od 1988. do 1992., da nas podsjete. Kao, naprimjer, kad su predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović napisali otvoreno pismo u kojem su je podsjetili tko je Tomislav Merčep kojeg je pozvala na proslavu Dana državnosti i svoju inauguraciju: čovjek osuđen na sedam godina zatvora jer nije spriječio da pripadnici njegove postrojbe muče i ubijaju ljude. Sud kaže, 43 ubijena, tri nestala, šestero ih preživjelo mučenje.
Najviše odjeka imao je njihov poziv državnom vrhu da uoči obljetnice Oluje izrazi ispriku nevinim žrtvama. Osulo se na njih drvlje i kamenje, prijetnje smrću ili protjerivanjem iz Hrvatske. “Sve te prijetnje prijavljujemo policiji”, kaže Dean Šarčević (28), u Inicijativi zadužen za PR, za odnose s javnošću. Ali dobili su i puno pozitivnih poruka, ističu, doduše u sandučić za poruke na Facebooku.
Isprika nevinima
“Mislim da je problem većinom u tome što ljudi nisu razumjeli da se mi želimo ispričati nevinim žrtvama. Čim su vidjeli nešto što nije identično onom narativu koji se promovira od medija i državnih institucija, doživjeli su to kao napad na nacionalni interes. A mi smatramo da je upravo u nacionalnom interesu isprika nevinim žrtvama. Svaki građanin ima dužnost osuditi zločin, bez obzira na to tko je žrtva, a tko počinitelj”, ističe Nikola.
Ove su godine drugi put pozvali na ispriku žrtvama Oluje. Doživljavaju kao veliki pomak to što je predsjednica Republike na kninskoj tvrđavi izrazila žaljenje žrtvama, što se očitovao i premijer.
U inicijativi mladih doživljavaju kao veliki pomak to što je predsjednica Republike na kninskoj tvrđavi izrazila žaljenje zbog žrtava, i što se očitovao i premijer
“Mislim da je napredak da se barem spomenu žrtve, što je napravila predsjednica na kninskoj tvrđavi. Premijer je to napravio u intervjuu HRT-u”, kaže Dean. Čak je i gradonačelnik Knina rekao da je spreman pokloniti se srpskim žrtvama, zadnjih par godina nije bila takva atmosfera, posebno ne na 20. godišnjicu kad su na ulice izlazili tenkovi i marširale trupe, dodaje Nikola.
Razgovaramo u prostorijama Inicijative u centru Zagreba. Funkcioniraju kao klasična nevladina organizacija, prijavljuju se na natječaje, pišu projekte. Nikola se 2014. prijavio na natječaj za projekt o tranzicijskoj pravdi, a od lani je i zaposlen na jednom projektu. Trenutačno imaju troje zaposlenih na projektima koje financira Europska unija, 7-8 intenzivno angažiranih volontera te široku mrežu aktivista po čitavoj Hrvatskoj, koji se angažiraju ovisno o akciji koju provode. Financiraju ih još dvije američke zaklade za razvoj demokracije, a od hrvatske Zaklade za civilno društvo dobiju oko 10 posto sredstava, čime financiraju ured i režije. Prostorije izgledaju pristojno, studentski skromno, s Ikeinim namještajem i uokvirenim: “Što si radio u ratu, tata?”
Rad na budućnosti
Sve je krenulo od Andreja Nosova (34), danas beogradskog kazališnog redatelja i direktora producentske kuće Hartefact. Rođen u Prokuplju na jugu Srbije, Nosov je shvatio da nema pojma što misle i rade njegovi vršnjaci tamo preko, na Kosovu. Osnovao je 2003. Inicijativu mladih za ljudska prava, radi razmjene mladih u cilju suočavanja s prošlošću. Počelo je programom razmjene između Srbije i Kosova, tumače nam dečki u Zagrebu, a onda su osnovane sestrinske organizacije u BiH, Crnoj Gori i u Hrvatskoj, koje sada funkcioniraju kao samostalne organizacije, mada i dalje dijele naziv, logo i princip rada. “Bavimo se zločinima i onim što se dogodilo u ratovima 90-ih, i vidimo to kao rad na budućnosti, jer je to uvjet da bismo išli naprijed”, poručuju.
Uzor im je bio Francusko-njemački ured za mlade, osnovan 1963. Elizejskim sporazumom između Francuske i Njemačke, s ciljem razmjene mladih ljudi radi boljeg upoznavanja i prevladavanja ratnog nasljeđa. U sklopu Berlinskog procesa takav je ured osnovan lani u Parizu, da bi povezao sve zemlje regije, ali Hrvatska i Slovenija su odbile potpisati sporazum.
Od onih koji su 2009. pokrenuli Inicijativu mladih u Hrvatskoj aktivan je još Mario Mažić, programski direktor Inicijative. Student iz Petrinje s obitelji je morao otići u izbjeglištvo, kući su se vratili nakon Oluje. Branimir Renje (28) tu je na stručnom osposobljavanju, kako se zove rad za minimalac uz podršku burze. Nevena Balažević (25) na studij politologije u Zagreb je stigla iz Subotice. Za razliku od Subotice koja je prava multikulturna sredina, Zagreb nije takav, ali nedostatke nadoknađuje veličinom. Branimir je na studij došao iz Šibenika. I on se sjeća rata i trčanja u sklonište.
Zašto ljudi koji su proživjeli rat i stradanje ne mogu dopustiti da i drugi budu žrtve? Zbog nacionalnih narativa koje su stvorile političke elite, koje mainstream mediji nikad nisu preispitivali, njeguje se teza kao da je samo naša strana bila žrtva. I tako je to u svim društvima bivše Jugoslavije, objašnjava Branimir. Što može biti temelj nekih budućih sukoba.
Bez i najmanje podrške
Zadovoljni su što su dobili 700 potpisa na peticiju za ispriku. Nisu dobili podršku ni jednog političara ni jedne stranke, što govori o konsenzusu desnice i ljevice, makar one parlamentarne, da se nekritički promatra događaje nakon 1990. To ih ne obeshrabruje, samo im govori koliko je važno to čime se bave. “To je posljedica obrazovnog sustava i narativa koji je na snazi 20 godina. Kritičko mišljenje o događajima iz 90-ih potpuno je isključeno iz gotovo čitavog javnog prostora, nema nikakve rasprave o tome. Samo se govori o dignitetu Domovinskog rata, o tome da moramo biti ponosni. U redu, ni u Haagu nitko nije sporio pravo Hrvatskoj da vrati svoj teritorij u svoj ustavnopravni poredak, nego su sudili zločinima. Mi bismo htjeli da se država ispriča za zločine koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske i policije. To je naša dužnost kao građana”, ističu u Inicijativi mladih za ljudska prava.
Ovogodišnja akcija Inicijative za ispriku žrtvama Oluje u jednom od zagrebačkih tramvaja
Hrvatska ima moralnu odgovornost uputiti ispriku za zločine koje su počinili pripadnici njezine vojske i policije, kaže Dean Šarčević, politolog iz Zagreba. Detaljno navesti sve što se dogodilo, nastaviti s kaznenim procesuiranjem. “Žrtvama treba pravda i reparacije, a svima nama činjenice o tome što se doista dogodilo”, dodaje Dean. Prije je radio kao glasnogovornik u kampanji Sandre Švaljek za zagrebačku gradonačelnicu, u odjelu korporativnih komunikacija Nove TV te bio glasnogovornik stranke Orah.
Strah? Nemamo ga jer znamo u što smo ušli, kaže Nikola. Misle da rade normalnu stvar, ponavljaju da bi svaki građanin morao osuđivati zločine. To što to većina ne radi, posljedica je neznanja, uvjereni su. Svi među prijateljima imaju i one koji se ne slažu s onim što rade. “Kad uđem u bilo kakvu priču o tome što se događalo za vrijeme i nakon Oluje, razgovor u nekom trenutku prestaje jer sugovornik ne razumije da se mi ne želimo ispričati ratnim zločincima, nego žrtvama. Mislim da im prethodno ugrađeni narativ blokira te informacije”, priča Nikola.
Jumbo plakat prošlogodišnje akcije Inicijative uoči obljetnice Oluje, potkraj srpnja 2016. godine na Heinzelovoj ulici u Zagrebu
Bijes u Petrinji
Kad bi političari, a za njima i glavni mediji okrenuli ploču, obični ljudi bi se složili s njima, uvjereni su. Najbliže bijesu neistomišljenika našli su se u Petrinji, gdje su organizirali simpozij posvećen ideji o osnivanju muzeja za sve žrtve rata, pa je došla skupina hrvatskih ratnih veterana i vikala da im ne treba takav muzej.
Nikola vidi sebe i u budućnosti u ovakvim temama, možda u znanosti. U inozemstvu je napisano puno više knjiga o tome što se devedesetih događalo u Hrvatskoj. Mimo onoga što govore političari o obljetnicama, kod nas nije pristojno o tome misliti i govoriti. Tako se njeguje klica novog rata, upozoravaju iz Inicijative mladih za ljudska prava. “Mi sad živimo u konfliktu, samo što nije oružani. Kad vidite izjave političara, shvatite da rat nikad nije prestao, samo se vodi drugim sredstvima. Kad tome dodate veliku socijalnu distancu koju mladi pokazuju prema pripadnicima drugih nacija, vidite preduvjete za nove sukobe”, upozorava koordinator programa pomirenja Inicijative mladih za ljudska prava. Zato ono što rade, pozivanje na suočavanje s prošlošću, vide kao okretanje prema miru i uvjet mirne budućnosti.