ANALIZA

ZA GLOBUS PIŠE NAŠ BIVŠI ŠEF DIPLOMACIJE Vučićeva kosovska saga pokazuje da se na Balkanu karte opet miješaju

    AUTOR:
    • Davor Ivo Stier

  • OBJAVLJENO:
  • 13.09.2018. u 16:48

REUTERS

Piše: Davor Ivo Stier, bivši ministar vanjskih poslova RH

Najava o mogućem dogovoru Aleksandra Vučića i Hashima Thaçija o podjeli Kosova i razmjeni teritorija izazvala je dosad oprečne reakcije. Dok se šefica europske diplomacije Federica Mogherini i dalje trudi doći do takvog kompromisa unatoč svim komplikacijama, Angela Merkel se na presici s premijerom Plenkovićem prilično jasno usprotivila. U nekim bi drugim vremenima takav stav njemačke kancelarke bio dovoljan za zaustavljanje nepoželjnih inicijativa. No, Merkel više nije najjača figura u Europi. U narednom razdoblju će možda više energije morati uložiti u težnje za vlastitim političkim opstankom nego na zaustavljanje ambicija ojačanog Vučića, glavnog aktera mogućeg “povijesnog dogovora” i promotora balkanske verzije neliberalne demokracije.

Paradoksalno, jedan od ključnih međunarodnih zaštitnika Vučića je i sama Angela Merkel, koju se donedavno percipiralo kao svojevrsni stup liberalne demokracije u Europi i svijetu. Upravo nas taj paradoks upućuje na ono bitno, a to je da se karte na međunarodnoj sceni, pa i na jugoistoku Europe, ponovno miješaju.

Naime, priču o dogovornoj podjeli Kosova i razmjeni teritorija možemo promatrati kroz razne dimenzije. Jedna su novinska izvješća o izgledima za kompromis te diplomatska saga o borbama između njegovih pristaša i protivnika. Druga dimenzija su razni supstancijalni argumenti za i protiv takve politike, koji se uglavnom svode na procjenu rizika eventualnog dogovora Vučić-Thaçi za opstojnost Makedonije ili Bosne i Hercegovine. No, ako se upustimo u malo dublju analizu, moći ćemo kroz ovaj slučaj primijetiti još jednu dimenziju, a ona se odnosi na značajniju promjenu u odnosima snaga glavnih međunarodnih aktera te na nijansiranje njihova općeg pristupa jugoistočnoj Europi. U tom kontekstu treba promatrati Vučićeve poteze i njegov govor u Kosovskoj Mitrovici, ali i općenito razvoj srpske državne politike. Ona se prilagođava novim okolnostima, ali u bitnome ostaje na tragu Načertanija Ilije Garašanina iz XIX. stoljeća.

No, krenimo redom. Prije nešto manje od trideset godina Europa je doživjela tektonsku promjenu svoje sigurnosne arhitekture padom Berlinskog zida, komunističkih diktatura i Varšavskog pakta. Demokratski i slobodarski val otvorio je prostor za građanske slobode i slobodna tržišta, ali i za nacionalne emancipacije. Tako je to razumio i Franjo Tuđman, koji je u samim Izvorišnim osnovama Ustava ugradio da se povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očituje i “…na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi…”.

Europe whole and free bio je vodeći princip tog novog uređenja koji je zamijenio podjelu starog kontinenta baziranu na interesnim sferama, shodno dogovoru s Jalte. U takvoj novoj, slobodnoj i ujedinjenoj Europi bilo je onda i mjesta za nove države koje su nastale raspadom višenacionalnih tvorevina, a koje su prihvatile zapadni demokratski model i tržišno gospodarstvo. Na tom valu su u NATO i Europsku uniju ušle Estonija, Latvija, Litva, Češka, Slovačka i Slovenija. Na samom kraju tog razdoblja, u kojem je još donekle vrijedio princip slobodne i ujedinjene Europe bez interesnih sfera, pridružila se i Hrvatska.

Međutim, još za vrijeme naših pristupnih pregovora, ali posebno nakon njih, načelo Europe whole and free je kao temeljna okosnica uređenja posthladnoratovske Europe dobilo ozbiljnu ideološku konkurenciju u obliku tzv. neliberalnih demokracija i njihova principa restauracije interesnih sfera na granicama bivših višenacionalnih država, odnosno imperija. Takva restauracija nije značila doslovni povratak u prošlost i ponovnu uspostavu, na primjer, Sovjetskog Saveza ili Otomanskog Carstva. Međutim, ona je značila definiranje sfera utjecaja na tim područjima s presudnim autoritetom Moskve ili Ankare u reguliranju odnosa u državama unutar sfere, kao i njihova odnosa prema trećim silama.

Na tragu definiranja takve politike stvaranja interesnih sfera bio je Erdoganov govor nakon izborne pobjede 2011., kada je ustvrdio: “Vjerujte mi, Sarajevo je danas na dobitku isto koliko i Istanbul, Bejrut je pobijedio koliko i Izmir, Damask je dobio koliko i Ankara; Ramallah, Nablus, Jemin na Zapadnoj obali, Jeruzalem je dobio koliko Diyarbakir.” Tim je riječima plastično prikazao granice nekadašnjeg carstva te priželjkivani doseg današnje turske interesne sfere.

Ruska Federacija je prvo u slučaju Gruzije, a zatim Ukrajine, također jasno pokazala da ne namjerava mirno gledati približavanje tih mladih država euroatlantskim asocijacijama a da se Moskvu ništa ne pita. Definiranje ruske interesne sfere izravno se suprotstavilo širenju zapadnog utjecaja pod okriljem načela ujedinjene i slobodne Europe. Na kraju, unatoč sankcijama i deklaratornim osudama, takav Putinov pristup je prisilio zapadne demokracije da Rusiji priznaju njezinu geopolitičku težinu, što nije bio slučaj za vrijeme Borisa Jeljcina.

Formalno, Zapad i dalje ne priznaje rusku aneksiju Krima, ali to više nije razlog da Putin ne bude primljen sa svim počastima u Parizu ili Berlinu, ili da ne zapleše valcer s austrijskom ministricom vanjskih poslova na njezinoj svadbi. Shvativši te nove realnosti, Beograd je također krenuo u stvaranje vlastite interesne sfere. Kao i u prethodnim primjerima, nije ovdje riječ o uspostavi neke nove Jugoslavije, nego o ponovnom pretvaranju Beograda u centar s presudnim autoritetom za rješavanje sigurnosnih pitanja i reguliranja odnosa unutar sfere koju je Tim Judah u Economistu nazvao “jugosferom”.

Kosovo's President Hashim Thaci during a round table meeting at the EU-Western Balkans Summit in Sofia, Bulgaria, May 17, 2018. Dimitar Dilkoff/Pool via Reuters - UP1EE5H0RNZME
Dimitar Dilkoff/Pool via Reuters

Hashim Thaci

 

U implementaciji takve državne politike, Vučić kombinira niz instrumenata koje ima na raspolaganju, od razgranatih obavještajnih struktura do srpskih zajednica u bivšim republikama SFRJ. Često umjetno stvara probleme i rasplamsava krizne situacije, da bi ih onda s autoritetom “središnje figure” riješio i prikazao se prema međunarodnim akterima kao faktor stabilnosti. Eklatantan primjer u tom pogledu je famozni vlak s natpisom “Kosovo je Srbija”, koji je prvo uputio na Kosovo, a zatim “u ime mira i stabilnosti” zaustavio.

Beogradu je važno da mu međunarodni subjekti priznaju ili barem prešutno dopuštaju hegemonsku poziciju i autoritet za uređivanje odnosa unutar “jugosfere”. Vrlo jasan primjer takve politike bila je situacija u kojoj je Srbija prisilila Makedoniju da promijeni odluku o potpori Kosovu za članstvo u UNESCO-u. Naime, novi makedonski premijer Zaev, koji je na vlast došao uz presudnu potporu Albanaca, namjeravao je podržati kosovsku aplikaciju za članstvo u toj agenciji Ujedinjenih naroda. Međutim, na to je Vučić odgovorio prijetnjama i povlačenjem srpskog diplomatskog osoblja iz Skoplja, nakon čega je Zaev popustio i promijenio odluku. U prijašnjim vremenima, kada je prevladavalo načelo Europe whole and free, zapadne sile bi osudile i vjerojatno onemogućile takav rasplet događaja. Beogradu se ne bi dopustilo prijetiti Makedoniji i potpirivati njezine unutarnje političke rascjepe zbog suverene vladine odluke o priznanju Kosova. Ovaj put, umjesto osude, zapadne demokracije su ostale nijeme, dok je Europska vanjska služba pohvalila “zrelost” Vučića i Zaeva pri postizanju brzog dogovora.

Iako se često u našoj javnosti Vučićevu politiku prikazuje kao kontinuitet Miloševića, to je samo djelomice točno. Zajedničko je to što su obje politike definirane u okviru velikosrpskih ciljeva koje je trasirao Ilija Garašanin još 1844. Osim toga, Vučić je i sam sudjelovao u provođenju zločinačke Miloševićeve politike. Međutim, sada kada je on postao “vožd”, umjesto poražene politike genocida, etničkog čišćenja i osvajačkih ratova protiv nesrpskih naroda u bivšoj SFRJ, koja je Srbiju dovela do međunarodnih sankcija i izolacije, Vučić se opredijelio za svojevrsni neojugoslavenski pristup.

Takav se pristup temelji na inicijativama kao što su balkanska carinska unija, inzistiranje na regionalnoj jurisdikciji Beograda za procesuiranje ratnih zločina, te pogotovo na restauraciji ideoloških premisa jugoslavenskih režima, monarhističkog i komunističkog (Srbija kao jugoslavenski Pijemont, svaka hrvatska država je nužno fašistička itd.). Srbija, dakle, želi restauraciju onih pozicija koje je imala do 1990., kao da se Miloševićeva velikosrpska agresija i srpski vojni i politički porazi iz 1995. i 1999. nisu nikada ni dogodili. Nadalje, umjesto izolacije i konfrontacije sa Zapadom, Srbija će pod Vučićem iskazati aspiraciju ulaska u Europsku uniju te će biti otvorena za dijalog s NATO-om, ali s pozicije neutralnosti. Istodobno će razvijati bliske odnose s Rusijom, Kinom, pa i Turskom. Unutar svoje sfere utjecaja ili “jugosfere” Srbija će se sve izravnije miješati u unutarnja pitanja država sljednica SFRJ. A unutar same Srbije će Vučić uspostaviti autoritarni sustav te građanske i medijske slobode suziti jednako, ako ne možda i više od samog Miloševića. Pritom će ključne zapadne demokracije sve to tolerirati smatrajući da Vučić ipak osigurava kakvu-takvu stabilnost turbulentne regije “Zapadnog Balkana”, odnosno da bi se uskraćivanjem potpore Vučiću izazvalo još veću nestabilnost.

Bez koncepta Europe whole and free daljnje proširenje Europske unije ostaje na dugom štapu. To je Makedonija naučila na bolan način kada joj je EU još jednom odgodila otvaranje pristupnih pregovora, unatoč postignutom dogovoru s Grčkom o imenu. Dakle, proces proširenja formalno nije ukinut; on se nastavlja nekom sporom birokratskom logikom, ali bez nekadašnjeg političkog učinka stabilizacijskog instrumenta Europske unije. U tom kontekstu stupa na snagu alternativna logika interesnih sfera, pa je za neke glavne gradove u EU puno prihvatljivije podržati ili barem tolerirati Vučića nego to područje u potpunosti prepustiti većim igračima iz Moskve ili Ankare.

To je, dakle, okvir u kojem se trenutno odvija dijalog između Beograda i Prištine, ali i drugi procesi na jugoistoku Europe. Kao što je promjena međunarodnog poretka otvorila prostor za demokraciju i nacionalnu emancipaciju, tako i sadašnje novo miješanje karata može utjecati na naš položaj. Pritom moramo biti svjesni da Hrvatska ne može presudno utjecati na neke više silnice, ali to nije razlog za strah ili malodušje, nego poticaj da realistično sagledamo situaciju, te da u tim i takvim okolnostima osiguramo vitalne nacionalne interese hrvatske države i hrvatskog naroda.

Treba dodati da Vučićeva aspiracija o jačanju uloge Beograda ne znači da će u tome biti nužno uspješan. Srbija nije toliko snažna da bi njen autoritet bio toliko presudan u susjednim zemljama kao što je to ruski na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. Osim toga, ne smije se izgubiti iz vida da, unatoč svemu, u nekim segmentima Hrvatska i Srbija imaju zajedničke interese, kao što je suzbijanje radikalnog islamizma na jugoistoku Europe.

Isto tako, pokušaj Beograda da stvori svoju interesnu sferu ne znači da će se prostor jugoistoka Europe odjednom potpuno zatvoriti za ostale aktere. Osim već spomenute Rusije i Turske, SAD i velike europske države i dalje će biti prisutne gospodarski i politički. Vrlo angažirane će biti i Austrija, Mađarska, Slovenija i druge srednjoeuropske zemlje. U tom pogledu Hrvatska može, na primjer, ubrzati već započeti proces vezivanja hercegovačkih i dalmatinskih županija te bosanskih i slavonskih županija u okviru europskih makroregija. Isto tako možemo ojačati Jadransku trilateralu s Albanijom i Crnom Gorom koju je Hrvatska inicirala u Splitu u veljači 2017.

U trenutku kada se ponovno miješaju karte na globalnoj i regionalnoj sceni, važno je učvrstiti strateška savezništva, posebice s državama koje mogu spriječiti difamacijske kampanje protiv Hrvatske. U tom je smislu učinjen značajan potez jačanjem savezništva s Izraelom, koje se može i mora dodatno produbiti. U koristi takve politike mogli su se svi uvjeriti na ovogodišnjoj proslavi Oluje, na kojoj su sudjelovala vojna izaslanstva Izraela i SAD-a. Ti su vidljivi rezultati plod manje vidljivog rada koji je puno ranije započet na diplomatskom planu. Dodatno unapređivanje odnosa s Izraelom može biti izuzetno važno za jačanje hrvatskih pozicija na međunarodnoj sceni i na našem jugoistočnom susjedstvu, posebice u BiH. Dakako, sve to implicira daljnje zastupanje uravnoteženih pozicija na međunarodnim forumima i suprotstavljanje ideologiziranim osudama Izraela. Na domaćem planu pak nužno je otkloniti provokacije koje suvremenu Hrvatsku žele povezati s propalom Pavelićevom diktaturom.

Nadalje, jačanje Srbije na našem jugoistočnom susjedstvu ne bismo smjeli protumačiti kao poziv na natjecanje za neku balkansku lidersku poziciju. Takav bi nas pristup samo uvukao u okvir “jugosfere”, a ne bi pomogao u ostvarivanju naših legitimnih političkih i gospodarskih interesa u susjednoj regiji, posebice u BiH. Umjesto toga Hrvatskoj je prioritetno provesti gospodarske i političke reforme koje će je učiniti otpornijom na eventualne destabilizacijske poteze Beograda, kao i moguće turbulencije u susjednoj regiji. Borba protiv klijentelizma u tom pogledu ima stratešku važnost.

Na tom istom tragu važno je učvrstiti naše sidrište u Europskoj uniji. Valja nastaviti s pripremama za Schengen, ali i izbjeći lažne dileme o opredjeljenju za tzv. jezgru ili Višegradsku skupinu. Zbog naše povijesti, geografske pozicije, ali i zajedničkih interesa kao novije članice EU, prirodno je da razvijemo usku suradnju sa Srednjom Europom. Ideologizirani argumenti protiv takve suradnje, koji su se čuli od nekih kritičara predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i inicijative Triju mora, neće nas pretvoriti u miljenika moćnih članica EU, nego će nas dodatno marginalizirati. Svaki put kad smo se zatvorili Srednjoj Europi završili smo na političkom Balkanu, a ne u Beneluxu. Osim toga, valja prepoznati novi val u europskoj politici, posebice unutar Europske pučke stranke, koji želi zatvoriti, a ne povećavati jaz između zapadnih i srednjoeuropskih članica. Konceptualnu podlogu tom valu dao je EPP-ov think tank s dokumentom “Novo europejstvo”, a političku provedbu personificira bavarski demokršćanin Manfred Weber, predsjednik Kluba zastupnika EPP, koji je prvi najavio kandidaturu za predsjednika buduće Europske komisije.

Povrh svih ovih poteza Hrvatskoj je od presudne važnosti dovesti savezništvo sa SAD-om na novu stratešku i operativnu razinu. Ta je suradnja bila presudna u mnogim odlučujućim trenucima naše recentne povijesti. Međutim, za vrijeme Vlade lijevog centra došlo je do stanovite stagnacije u odnosima, u dobrom dijelu zbog tihih opstrukcija klijentelističkih skupina na područjima od strateške važnosti, kao što je energetika. Konkretizacija projekta LNG-a, što sadašnja Vlada ima u planu, trebao bi biti katalizator za ostvarivanje nove razine odnosa sa SAD-om.

Dakle, kao neovisna država i članica EU i NATO-a imamo danas puno više instrumenata na raspolaganju nego u drugim takvim prijelomnim situacijama u našoj povijesti. Međutim, moramo ih učinkoviti koristiti. Utoliko stabilnost i razvoj Hrvatske danas manje ovise o tome što će drugi učiniti, a puno više o našoj spremnosti da se ponašamo kao država.

Izdvajamo

Iz drugih medija