KUPNJA AVIONA

ZA GLOBUS PIŠE VOJNI ANALITIČAR JAN IVANJEK Američka ponuda koja se ne može odbiti

Split, 071218.
U vojarni Admiral flote Sveto Letica - Barba odrzana je vecanost primopredaje i imenovanja prototipa novog obalnog ophodnog broda Hrvatske ratne mornarice OOB_31 Omis koji je izgradjen u splitskom brodogradilistu Brodosplit.
Na fotografiji:ministar krsticevic
Foto: Tom Dubravec / CROPIX
Tom Dubravec / CROPIX

 

Agonija oko nabave F-16 Barak ovog je ponedjeljka napokon završila nakon što je Vlada službeno poništila Odluku o njihovoj nabavi. S propašću kupovine izraelskih borbenih aviona ponovno će se trebati pokrenuti postupak odabira višenamjenskog borbenog aviona za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, da li u obliku natječaja ili izravnom pogodbom. I dok ćemo ovaj put imati više iskustva i znanja, vrijeme i resursi postojećih MiG-ova 21 neumoljivo istječu, tako da i s najviših razina u proteklim danima dolaze dramatična upozorenja o samo tri operativna MiG-a. Ipak, prije paničarenja treba imati na umu da su dva ispravna aviona uvijek na dežurstvu, uz još jedan avion u pričuvi. Ostatak od pet operativnih aviona varira u raspoloživosti prema rasporedu održavanja i uočenih problema.

Za budućnost je sada najvažnije da se, unatoč neuspjehu za koji ni u kojem slučaju nije odgovorna Hrvatska, što je prošli tjedan javno potvrdilo i izaslanstvo ministarstva obrane Države Izrael, zadržala politička volja da se provede nabava novih aviona. I premijer Andrej Plenković i ministar obrane Damir Krstičević izrazili su čvrstu namjeru da se krene u novi postupak, a ministar je već izrazio želju da to bude novi američki F-16. To može značiti samo fantastični Block 70/72, koji je jedina varijanta F-16 koja će se proizvoditi. Takva je odlučnost sada nužna, a da se situacija shvaća ozbiljno, svjedoči i što se nije čekala redovna sjednica Vlade za poništenje prošle nabave, već je to učinjeno na izvanrednoj sjednici u ponedjeljak. Sada je najvažnije da se taj momentum zadrži, jer se pitanje borbenog zrakoplovstva napokon premetnulo u prvorazrednu političku temu od koje se očekuje i prihvaća isključivo pozitivan rasplet.

Da bi ovaj novi postupak bio uspješniji, svakako će se izvući lekcije iz neuspjelog pokušaja, barem iz onih na koje mi možemo utjecati. O dubinama odnosa Izraela i SAD-a, gdje je cijela stvar blokirana, malo tko može nagađati. No činjenica je zaokret politike Trumpove administracije u protekla dva mjeseca. Hrvatski Baraci nisu jedina žrtva te promjene jer se Sjedinjene Države povlače i iz Sirije, gdje su na cjedilu ostavljeni Kurdi, a pripremaju se povlačenja iz Afganistana i Iraka, uz moguća daljnja povlačenja iz još nekih regija.

Za nas je nužno da se pozornije prate odnosi i politika velikih sila, i ne samo radi uspješnosti idućeg pokušaja nabave, a preduvjet toga je snažna i fokusirana diplomacija usmjerena na ostvarivanje nacionalnih interesa, na čemu se naša zemlja neprekidno spotiče. U samom postupku, kako sam se i osobno neposredno uvjerio, hrvatska strana nije radila greške, od odabira i selekcije do prezentacije javnosti. Takav je slučaj otvorenosti nezabilježen: Slovačka i Bugarska, koje su zadnje odabrale F-16 Block 70/72, nisu držale nikakve prezentacije za medije. Priopćeno je da su novi F-16 najbolji, i tu je bio kraj priče. No učestalija komunikacija s javnošću u idućem postupku svakako bi smanjila neizvjesnost i nagađanja, iako je jasno da se medijima ne mogu davati na uvid tajni dokumenti i podaci, ne samo oni koji se tiču Hrvatske nego i oni koji su klasificirani od strane ponuditelja, stranih država.

 

Izraelska je ponuda Baraka bila najbolja u cjelini, ponudivši lovce borbenim sposobnostima daleko ispred svih ostalih kandidata s izuzetkom upravo F-16 Block 70/72 uz sjajan pripadajući paket potpore, održavanja, obuke i popratne suradnje. Hrvatska je odabrala najbolje što je mogla od ponude rabljenih aviona, uložila golemi trud, i na kraju postupak nije uspio. Najveći ograničavajući faktor bio je novac, no nakon ovog iskustva svakome mora biti jasno da je nužno izdvojiti više sredstava za borbene avione. Usporedbe radi, Baraci su s cijelim paketom trebali koštati oko 3 milijarde kuna, isplaćenih kroz 10 godina, pa je u početku bilo raznih negodovanja marginalnih skupina o trošenju novca. Uljanik će pak samo na račun svojih dugova ove i prošle 2018. godine progutati 4,2 milijarde kuna državnog novca, bez ikakva stvarnog benefita. A u jamu brodogradnje od samostalnosti je ulupano oko 32 milijarde kuna, što je dovoljno za nekoliko eskadrila F-16 ili barem 2 F-35. O tome koliko bi se desetaka tisuća radnih mjesta otvorilo na račun suradnje za tako velike nabave, teško je i nagađati.

No pokušalo se najviše što se moglo s malo novca i rabljenim avionima, tako da je jasno da je sada potrebno okrenuti se nabavi novih. Očito je želja novi američki F-16 Block 70/72, ali i da će se voditi računa o troškovima pa bi se išlo na nabavu manje aviona u dvije serije. Za naše bi potrebe u prvoj seriji bilo dostatno osam aviona kao minimum za provođenje zadaće zaštite zračnog prostora te uvođenje novog sustava, a modelom 8+8 ide i Bugarska sa svojim Blockovima 70/72. Ipak, to je premalo za postizanje punih operativnih sposobnosti, istovremeno održavanje trenaže pilota i provođenje borbene obuke te zaštite zračnog prostora. Takav bi aranžman stao u proračun, koji će se morati nužno ipak proširiti, no ovdje je kritično da se zakonski utvrdi i fiksira i nabava druge serije aviona do broja od minimalno 12, kako se ne bi s promjenom političke klime u budućnosti jednostavno odustalo od druge serije. Financijski bi se prva serija aviona platila skuplje zbog popratnog paketa i uspostave sustava, a druga bi serija dolazila na gotovi sustav i plaćali bi se samo avioni, pa bi je možda bilo moguće nabaviti već i za nekoliko godina, pa i veći broj aviona, jer proračun RH će nastaviti rasti, a MORH-ov bi do 2024. trebao dosegnuti 2 posto BDP-a, što će znatno proširiti mogućnosti.

Sami F-16 Blockovi 70/72 izuzetni su avioni koji imaju fantastične sposobnosti usporedive s borbenim avionima 5. generacije F-22 i F-35, jer im je avionika, senzori i sustavi i bazirana na ovim lovcima. Kako sam već pisao u početku prošlog natječaja, Blockovi 70/72 osigurali bi Hrvatskoj apsolutnu zračnu nadmoć nad širokim susjedstvom za narednih pedesetak godina. Ti su avioni sposobni djelovati u snažno branjenom zračnom prostoru, a niti jedan postojeći ni planirani PZO sustav ili borbeni avion u našoj blizini ne može im se suprotstaviti. Kao takvi bili bi ultimativno sredstvo odvraćanja. S tvorničkim resursom od 12.000 sati naleta, Hrvatska bi uz planiranu eksploataciju od 100 sati godišnje po avionu na tim lovcima teoretski mogla letjeti 120 godina! Tako da će biti mnogo prostora za daleko intenzivnije letenje u budućnosti, a ne treba zanemariti ni da će za 40-50 godina, kad ih se iz tehnoloških razloga bude trebalo zamijeniti, opet moći biti prodani za vrlo dobru cijenu trećoj strani, jer će im ostati još oko polovice resursa.

Sposobnosti Blocka 70/72 su izuzetne od novog misijskog računala MMC, pa do sasvim nove generacije AN/APG-83 radara s aktivno elektronički skeniranom rešetkom, ili AESA, koji nudi daleko veći domet i razlučljivost od APG-68 kakav je na Baraku, a može istovremeno pratiti brojne zračne, zemaljske, pomorske ciljeve, navoditi na sve njih oružja, a raspolaže i SAR modom mapiranja terena. K tome AESA radari imaju daleko manju vjerojatnost presretanja emisije, pa neprijateljski piloti imaju minimalne šanse da uopće budu upozoreni da se nalaze u radarskom snopu, a vlastiti piloti mogu slobodnije koristiti radar za stvaranje slike o zračnom prostoru bez velikog rizika od otkrivanja svoje nazočnosti kroz RF emisije. Block 70/72 može nositi oko osam tona ubojnog tereta, a u konfiguraciji zrak-zrak čak 10 raketa. Druga brojka oznake Blocka odnosi se na motor, pa 70 znači da ima moćniji General Electric F110 motor koji u varijanti 110-GE-100 daje 127 kilonjutna potiska, dok varijanta GE-132 daje čak 145 kN. Block s oznakom 72 pak koristi slabiji Pratt & Whitney F100 koji u zadnjoj inačici F100-PW-229 daje 129 kN.

Ministar je također naglasio da očekuje od SAD-a ponudu koja se ne može odbiti, što je logično jer budući da su Sjedinjene Države blokirale obnovu HRZ-a rabljenim Baracima, sada bi trebale ponuditi najbolje moguće uvjete za jedini dostupni višenamjenski borbeni avion bolji od Baraka, a to je Block 70/72, pogotovo jer će sav naš novac u ovom slučaju ići SAD-u. Važno je da se kroz industrijsku suradnju izgradi tvornica streljiva, kako je bilo planirano s Izraelom, jer je osim stvaranja dobiti i novih radnih mjesta ona i od kritičnog strateškog značaja za Hrvatsku kako bi se prekinula ovisnost o nabavi streljiva za Hrvatsku vojsku iz suparničkih država kakva je Srbija, ili krajnje nefunkcionalnih kakva je BiH.

Premda je u prvim danima nakon službene propasti nabave Baraka vladala teška atmosfera u kojoj se iz kojekakvih razloga umjetno htjela stvoriti afera, pa su razni politikanti čak tražili ostavke, a činilo se i da će se ponovno morati ići od početka i boriti se za sami opstanak Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, izgleda da je važnost nabave novih lovaca napokon shvaćena u širem društvu. Iz prethodnog procesa izvučene su važne pouke, sada se iz prve ruke razumije proces nabave borbenih aviona, i znanje i iskustvo stečeno u njemu neće propasti. S obzirom na to koliko se dugo ovo pitanje guralo pod tepih, već je i to iskustvo od goleme važnosti, jer u konačnici smo izgubili samo vrijeme, iako ga imamo sve manje.

A vrijeme dobro ocrtava zastrašujuću nebrigu svih prethodnih vlada koje su, počevši od 2000. godine s raskidanjem predugovor o modernizaciji 24 MiG-a 21 u Izraelu na standard 2000, odbijale donijeti odluku o nabavi novih borbenih aviona. Pa i da nije izgubljena 2016. godina, da je cijeli projekt Baraka išao točno kako je išao, ali godinu ranije, nema sumnje da bi sve bilo potpisano bez ikakvih problema. To je važna pouka o nužnosti pravovremenog donošenja odluka. Kanada je, primjerice, ušla u program Joint Strike Fighter 1997., iz kojega je nastao F-35, iako će svoje postojeće lovce CF-18 Hornet koristiti sve do 2032. Odluka je doduše donesena iz prvenstveno ekonomskih razloga, kako bi kanadske tvrtke profitirale i sudjelovale u tom golemom program. No zato je Kanada imala napretek vremena da, uvidjevši kako F-35 stvara sve više problema, odluči održati natječaj za novi lovac koji će odabrati 2019., a isporuke će početi 2025., sedam godina prije isteka resursa Hornetima.

Epilog neuspjeha koji Hrvatska nije skrivila je jednostavan. Natječaj je proveden po svim pravilima, bez ikakve mogućnosti malverzacija, daleko transparentnije nego ijedan odabir borbenog aviona u posljednjim desetljećima u Europi, a našoj zemlji nije počinjena nikakva financijska šteta. Čak i novac koji je u proračunu za 2018. bio rezerviran za ratu aviona preusmjeren je u zdravstvo. Nabave borbenih aviona često propadaju, pa je tako i Bugarska odabrala Block 70/72 tek iz drugog pokušaja. Kakva će biti američka ponuda, ne može se nagađati, no kroz industrijsku suradnju svakako bi trebalo ostvariti najveću moguću korist.

Rješenje s nabavom novih F-16, kroz dvije serije, stavilo bi Hrvatsku u odličan položaj. Premda bi najbolje bilo odmah naručiti 12 aviona, upitno je bi li za takav pothvat bilo novca, iako ne treba isključiti ni da SAD da toliko dobru ponudu da se i to može napraviti. No nužno je da u konačnici, odjednom ili u dvije serije, HRZ raspolaže s 12 ovih borbenih aviona kojima će moći potpuno vladati nebom narednih pola stoljeća. A tu su i politički benefiti: na ovaj način ostali bismo pouzdani partner SAD-a, koji je uz nas još od Domovinskog rata. Hrvatska vojska s američkim snagama održava odlične odnose i redovno se provode zajedničke vježbe, a da se ne spominju ranije američke donacije borbene opreme od kojih su najvažniji helikopteri Kiowa Warrior, ali i buduće, poput dva helikoptera UH-60M Black Hawk. S obzirom na brojne druge potrebe HV-a koje se mogu riješiti uz američku pomoć, opcija najnovijih F-16 daleko je najbolja i najdugoročnija. Sada je samo na SAD-u da se dokaže kao istinski partner i saveznik i da ponudu kakvu Hrvatska treba.

Izdvajamo

Iz drugih medija