OBLJETNICA TITOVOG 'NE!'

ZAPAD JE BIO U ŠOKU Kako je došlo do najvažnijeg događaja za Jugoslaviju u eri hladnog rata i zašto današnja Hrvatska taj raskol gura u zaborav...

    AUTOR:
    • Tvrtko Jakovina

  • OBJAVLJENO:
  • 02.04.2018. u 10:19

Josip Broz Tito (1892-1980), president de la Yougoslavie, dans son bureau. Un portrait de Joseph Staline est accroche au mur. Photographie, 1946-1947. Museum of Yugoslavian History, Belgrad
President of Yugoslavia Josip Broz Tito (1892-1980) in his work studio. Photograph, 1946-1947. Museum of Yugoslavian History, Belgrad
©FineArtImages/Leemage
leemage

Josip Broz Tito

 

Jugoslavija je poslije Drugog svjetskog rata bila najdosljednija u provođenju politike Staljina i Sovjetskog Saveza. Tito je bio najsamostalniji, najponosniji, marksističkoj misli najdosljedniji i najekstravagantniji lider – harvardski profesor Odd Arne Westad u posljednjoj knjizi o Hladnom ratu Tita opisuje riječju “flamboyant” nekoliko puta. Sudeći po njegovu ponašanju, moglo je izgledati kao da se nudi za drugog vođu komunističkog lagera.

Problemi koji su se gomilali postali su vidljiviji od početka 1948. U veljači je Staljin u Moskvu pozvao i tamo kritizirao jugoslavenske drugove zbog prebrze, i ne dokraja jasne, politike stvaranja balkanske federacije. Ono što je bila zajednička politika sada je postao argument da je Tito želio preuzeti vlast nad balkanskim zemljama. Ono što je bila komunistička predanost i shvaćanje internacionalne dužnosti, prije svega pomoć Grcima u građanskom ratu, postalo je razlog za tešku kritiku.

Zaoštravanje je bilo diskretno i bilo je vidljivo mjesecima ranije, ali samo u krugovima najupućenijih. Promjena u politikama nije bilo. Tito je, konačno, bio spomenut u Churchillovu govoru o “Željeznoj zavjesi”, Trumanova doktrina donesena je upravo zbog agresivne politike prema Grčkoj, Jugoslavija je srušila američki avion iznad Slovenije, nije bilo previše razloga posumnjati u Tita.

Beograd 21.03.2008.
Kadrovi iz dokumentarnog filma
Aleksandar Andjic

Tito i Staljin

Neki od zapadnih diplomata mjesecima ranije uočili su napetosti, sugerirali su da je Beograd za Moskvu postajao iritacija, da je Tito svojeglav. Nitko, međutim, u ministarstvima nije prepoznao ono što se događalo. U prvim analizama propusta tek osnovane CIA-e, nespajanje brojnih indicija u vezi s jugoslavenskom 1948. smatra se jednim od najvećih obavještajnih promašaja.

U ambasadu FNRJ u Moskvi, gdje je veleposlanik bio general Vladimir Popović, samouvjeren, posve na Titovoj strani, sve češće su dolazili građani koji su se pitali zašto pritisci, zašto klevete, zašto tvrdnje da je Titovo vrijeme odbrojeno. Krug onih koji su vidjeli da se nešto događa postupno se širio. Na sastanku u Moskvi u veljači 1948. Sovjeti su s najvažnijim političarima, Edvardom Kardeljom i Milovanom Đilasom, razgovarali “kao da su komsomolci”. Potom su slijedila pisma, od ožujka do svibnja trajala je prepiska partijskog vrha. U pismu od 27. ožujka 1948. Vladimir Velebit, zapravo prvi čovjek Ministarstva vanjskih poslova, optužen je da je engleski špijun. Pismo je pokazano Velebitu, koji je posve problijedio, povukao se na prijedlog liječnika. Velebit je došao kući i “svojoj drugarici” ispričao kako je dobio amebe, kako mora mirovati, kako ne smije jesti masno. Osim obitelji, u priču doista nitko nije povjerovao, ali nije ni znao kako je protumačiti.

Globus

Vladimir Nazor

 

Dragica Vitolović iz Sovinjaka kod Buzeta, udana za političara Voju Srzentića iz Ulcinja, bila je šefica kadrovske službe Ministarstva vanjskih poslova. Poslužila je kao diplomatski kurir koji je između Beograda i Moskve prenosio pisma CK KPJ, a zapravo Tita, SKP(b), za Staljina. Kada je 28. lipnja 1948. u Bukureštu donesena Rezolucija Informacijskog biroa komunističkih partija i osuđena KPJ, bilo je to iznenađenje kakvo se nije često viđalo u međunarodnim odnosima. “Mi raspolažemo podacima da je Tito imperijalistički špijun”, rekao je Andrej Ždanov, jedan od najutjecajnijih sovjetskih političara. Svi su podržali Sovjete, osim KPJ koja se odlučila suprotstaviti.

Kada je vijest o Rezoluciji IB-a došla do Amerike, šok se najprije morao osjećati među jugoslavenskim diplomatima. U Americi su još uvijek na najvažnijim mjestima bili diplomati iz građanskih krugova: Savica Kosanović u Washingtonu, Boško Vidaković iz Trstenog u Chicagu, Miodrag Marković u New Yorku. Konzuli su bili još iz kraljevske diplomacije. Oni koji su bili iz partizanskih krugova i oni koji su bili iz građanskih krugova prihvatili su novu misiju, dokazivanja da se zemlja želi i hoće oduprijeti Sovjetskom Savezu, srčano. Izbor između Staljina i Tita pokazao se razmjerno lak, ne samo za dio dojučerašnjih protivnika režima nego i za zapadne zemlje. Samo su oni koji su više od Staljina mrzili Tita bili razočarani. Takvih je bilo na ekstremnoj ljevici i na ekstremnoj desnici, posebno u emigraciji.

Globus
 

U ljeto 1948. s đacima “Isidora Kršnjavog” u Lovranu je bila profesorica glazbe, majka Stanka Vukovojca, kasnije profesora na zagrebačkom Stomatološkom fakultetu. Dječak je malo shvaćao o čemu je riječ, ali strah koji su stariji na početku pokazivali uskoro se pretvorio u zadovoljstvo “kaj je Stari pokazal ‘grb’ Rusima”.

S Hvara, gdje je bila sa sinom i jedno vrijeme suprugom Vladimirom, u Zagreb se roditeljima vratila i Vera Velebit. Kupala je malog Vladimira kada je dotrčao njezin otac, slavni slikar Vladimir Becić, i uzbuđen poviknuo: “Vera, Vera, cijeli svijet govori da je tvoj muž engleski špijun! Sve radiokuće tako javljaju.” “Ja sam se ohladila”, rekla je Vera Velebit. Odmah se vratila u Beograd i jedva u gradu pronašla taksi da se ponovno poveže s obitelji.

Karlo Štajner bio je u Norilsku, u Sibiru, zatvorenik, tada na željezničkoj stanici. Krajem lipnja 1948. nazvao ga je prijatelj i rekao da smjesta pogleda novine. Ono što je tamo pisalo “moglo bi se usporediti samo s početkom svjetskog rata ili Oktobarskom revolucijom”, rekao je. Štajner je pomislio da je Staljin umro. Zapadni mediji govorili su o najvažnijem događaju od kapitulacije Japana, ali to se u Sibiru nije moglo znati. Karlo Štajner pročitao je novine isprva zbunjen što nitko ne priča o nečemu tako važnom, sve dok nije vidio što se dogodilo. “Bio (sam) sretan što je moja Partija, što su baš moji drugovi rekli: ne!” Štajnera su nakon toga nagovarali da izjavi kako su Moša Pijade i Tito još u vrijeme dok su bili u zatvoru prije rata radili za imperijaliste. “Dani jugoslavenskih izdajica su odbrojeni. Vi znate da smo zgazili kolosa kao što je bila Hitlerova Njemačka. S Jugoslavijom ćemo biti gotovi za nekoliko sati”, rekao je oficir NKVD-a, ali bio je u krivu.

Globus

Andrej Ždanov

 

Miroslav Krleža u Zagreb se vratio iznenada 28. lipnja 1948. iz Dubrovnika. Za njega je to bilo olakšanje, jer su sumnje u Staljina bile već godinama preozbiljne. “Misao koja je KPJ dala snage, inspiracija koja je Partiju nosila da ne sustane, zastava koju je pronijela kroz oluje, bila je lenjinska revolucionarna politika, koja je na koncu i pobijedila na temelju genijalne Staljinove političke strategije...” pisao je u ime Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Krleža Titu. Samostalnost režima nije značila odricanje ne samo do komunizma – to nikada nije bila opcija – nego ni od Staljina. Trebalo je pripremiti sve da se neovisni položaj uspije dokazati, ali kritika Staljina došla je nekoliko mjeseci kasnije.

U Moskvi je krajem lipnja trajao pripremni sastanak za Dunavsku konferenciju koja je trebala početi u Beogradu toga ljeta. Diplomat Aleš Bebler bio je na čelu izaslanstva i 29. lipnja na sastanak je došao s Pravdom, u kojoj je objavljen tekst Rezolucije. “Jeste li čitali današnje novine?” pitao je Andrej Višinski, zamjenik ministra vanjskih poslova SSSR-a, Beblera. “Čitao sam, i mislim da je to najgori broj Pravde koji sam ikada čitao”, izgovorio je jugoslavenski delegat, nakon čega je sjednica prekinuta. Trebalo je proći još neko vrijeme, trebalo se pomiriti s promjenom koja je udarala u duboka uvjerenja, koja je tražila da se odbaci ono što je do jučer bilo nedvojbeno, da se ostane uz vlast koja je bila posve sama. “Sami smo... neka. Sami uvijek bjesmo/Ko’ dub, što stoji na proplanku svom...” pisao je Vladimir Nazor, tada šef hrvatske države. Uskoro je promijenio uvodne stihove jedne od svojih najsnažnijih ratnih pjesama. “Uz Tita i Staljina, dva junačka sina” postalo je samo “Uz maršala Tita, junačkoga sina...” S američkom pomoći, politikom koju je definirao slavni George Kennan, zadaća je bila jednostavnija. “Tita održati na površini”, glasilo je načelo koje je SAD poštovao sve do 1989. godine.

Josip Broz Tito (1892-1980), president de la Yougoslavie, dans son bureau. Un portrait de Joseph Staline est accroche au mur. Photographie, 1946-1947. Museum of Yugoslavian History, Belgrad
President of Yugoslavia Josip Broz Tito (1892-1980) in his work studio. Photograph, 1946-1947. Museum of Yugoslavian History, Belgrad
©FineArtImages/Leemage
leemage

Josip Broz Tito

 

Objava Rezolucije IB-a od JNA je stvorila poluratnu vojsku. Napustiti vojsku bilo je poput izdaje, pa je Dušan Bilandžić na čelu jednog puka uz rovove uz Dravu proveo čitavu godinu dana. Rezolucija IB-a pojačala je ulogu tajnih službi i tajne policije, terora u jugoslavenskom društvu. Atmosfera sumnjičenja, izvlačenje najgorih karakternih osobina, sve je to pojačano u stanju neizvjesnosti, provokacija, straha što bi moglo biti navale li svi na Jugoslaviju, pitanja zašto Tita optužuju baš svi, od Mao Zedonga do Palmira Togliattija. Rezolucija i kasniji razvoj omogućili su da se mala država europskog jugoistoka pretvori u samostalni faktor na međunarodnoj sceni. Bilo je to iznad stvarnih mogućnosti, ali Hladni rat bio je razdoblje koje je osiguravalo da mali zaigraju velike role. Takvu je promjenu slijedio Washington, sretan da se dogodilo čudo, koje je osiguravalo da se u strateškom smislu jug Europe učini silno sigurnijim za Zapad, da se u Istočnu Europu uglavi crv razdora.

“Jučer je bila obljetnica druga Staljina. U čitavom socijalističkom pravovjernom svijetu (krivovjerci su nešto drugo) nije mu ime ni spomenuto. Sic transit... Kad je netko mrtav, onda je to zaistinu. Tko zna kako će biti kad se navrši 100. obljetnica? Ili će biti izdane marke s njegovim likom, ili neće zbog njega nitko u školama dobiti ni drugi red. Ime u udžbenicima jedini je trajni oblik posmrtne ‘slave’, kako bi nova pokoljenja mogla spominjati njegovu gospođu mater”, pisao je Slavku Batušiću Josip Horvat 6. ožujka 1963. Staljin se u međuvremenu na vrlo specifičan način vratio u život, ne samo kroz prisjećanja nevjernika. Film “Staljinova smrt” Armanda Iannuccija zabranjen je ove godine maloljetnicima u Rusiji. Nasljednici maršala Žukova žalili su se zbog karikaturalnog prikazivanja slavnog ratnika, ali glavni problem nije nostalgija prema Staljinu ili ideologiji koju je predstavljao, nego ismijavanje onoga koji je uspostavio imperij. Nevjernici tako i dalje snimaju filmove.

U svim zemljama nekadašnjeg varšavskog lagera na jugoslavensku 1948. može se gledati kao na početak stvarnog smrzavanja odnosa. Čistka “titoista” u Istočnoj Europi značila je odstranjenje svih koji su imali inicijativu ili mogli ugroziti sovjetsku dominaciju. Od tada, kako je napisao John Lewis Gaddis, “komunistički svijet više nikada nije bio isti”. Od pobožnih sljedbenika Jugoslaveni su postali šizmatici. Staljinov plan nije bio izgubiti Jugoslaviju, ali je onda, najprije u nadi da će traženje lojalnih komunista srušiti titoističku kliku, iskoristio situaciju da očisti titoiste u Istočnoj Europi. U procesu je posve uništena nada da Moskva donosi bilo što drugo do mraza, ne samo na Istoku nego s vremenom prije svega među komunistima na Zapadu. Titoisti koji su ostali “u ormaru” pojavljivali su se s vremena na vrijeme u različitim istočnoeuropskim državama. Sovjetski imperij nametnut je Istočnoj Europi i oslanjao se najprije na ideologiju i silu, a potom samo na silu. Posljednji put titoisti iz ormara ispali su 1989., kada je proces emancipacije postao nezaustavljiv. Tada je trebalo naplatiti rezultate onog što je 1948. postavljeno, ali SFRJ se raspala iznutra.

U Hrvatskoj, zemlji nacionalizma i verbalnog antikomunizma, nema više ni Tita, a Staljina nema još od 1948. Sovjeti ili Rusi puno su manji problem od Zagoraca koji su bili partizani ili u dijelu života komunisti. Kod nas se od kraja Hladnog rata uopće ne govori o najvažnijem hladnoratovskom događaju u jugoslavenskoj povijesti. Kako i bi! Između Tita i Staljina, otpora hegemonu i približavanja Zapadu, primjera male zemlje koja se uspješno suprotstavila kolosu, savezništva sa Zapadom koji je rezultirao stvaranjem posve nove hladnoratovske situacije i, konačno, vodio i vojnom savezu s dvije NATO članice 1953., sve bi se to moralo spomenuti, objasniti i reći – “Bravar je bio bolji” – barem od Staljina. Kako to ne može, nije se o 1948. govorilo. Moglo se možda govoriti o jugoslavenskom gulagu na Golom otoku? Bilo je to mjesto gdje su staljinisti i neki drugi staljinističkim metodama mučeni na izdržavanju kazne, jedan od najsramotnijih jugoslavenskih kazamata. Isto tako, bio je to jedan od najefikasnijih modela kada je trebalo pokazati na Zapadu “kako stoje stvari” sa Staljinovim pristašama.

GLOBUS
 

Da je Hrvatska ozbiljna kada se govori o ljudskim pravima, onda bi, bez obzira na kontekst, 13.000 zatvorenih imalo uređen spomen, muzej, sve bi moglo biti iskoristivo u borbi protiv Tita, koji je još uvijek najaktivniji i najatraktivniji političar u Hrvata, koji je smetnja i zato što je Tuđman ispao iz Titova šinjela. Kod nas je poteškoća što je na Golom bilo najmanje Slovenaca i Hrvata, pa onda hrvatske vlasti nisu zainteresirane da se uredi spomen na one koji nisu bili “naši”. U Hrvatskoj se nije dogodilo ono što su prije nekoliko godina napravili Makedonci. U Muzeju makedonske borbe, među ostalim žrtvama, spominje se čak 30.000 Makedonaca na Golom otoku. Izmišljanje brojki do sada je bilo često na ovim prostorima, i to se vjerojatno neće promijeniti zbog činjenice da je 17 članova Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, uz 8 izdvojenih mišljenja, donijelo preporuke koje će biti predmet analiza povjesničara demokratskog režima Republike Hrvatske i ništa više od toga. Ove godine vjerojatno se na HTV-u neće pojaviti ni obrada “Ježeve kućice” Branka Ćopića, što ju je prije 10 godina, 2008., za Hrvatsku televiziju pripremila Branka Šeparović, ne misleći, naravno, na Tita, a možda i ne znajući koja je to “kućica” i koja “slobodica” obrađena u Ćopićevoj alegoriji.

Danas, pisao je novinar Tomislav Marković u povodu 180 godina od uspostave diplomatskih odnosa Srbije i Rusije u veljači 2018., bilo bi sasvim normalno da se popusti Putinu, da se pristane na bilo kakav diktat. U tekstu koji su u Politici zajednički potpisali Ivica Dačić i Sergej Lavrov, srpski i ruski šef diplomacije, o 1948. nije napisano ni slova. Predsjednik Aleksandar Vučić govorio je o neprekinutom prijateljstvu dvaju naroda, kao da se 1948. i sva desetljeća manje ili više napetih odnosa nisu dogodila. Povijesti odnosa kao da nema između 1945. i 1999. Danas bi zato, pisao je novinar Al Jazeere, “došlo do utrkivanja tko će prije potpisati Rezoluciju, složiti se sa svim što u njoj stoji i pokazati lojalnost baćuški caru”.

Danas se neka rezolucija ne bi potpisivala na temelju ideološke povezanosti, ali to je ionako malo važno. Danas se nikako ne bi dogodilo da Putin četiri puta u osam mjeseci provede dane u društvu jednog ili svih postjugoslavenskih predsjednika i premijera zajedno, kao što je u nastojanju da Tita vrati na Istok 1956. učinio Nikita Hruščov. Više nema Hladnog rata, nema suprotstavljenih ideologija, ostalo je samo ono čime je Rusija i ranije plašila mnoge. Nema ni cara ni boljševika, ali Putin plaši Baltik i poneke na Balkanu. Imperij je ono što je plašilo, plašile su prakse nestanka, surovosti, grubosti. Jugoslavija je 1948. odgurnula bratsku slavensku ljubav, odvlačenje od Zapada, autoritarnost na ruski način. Od Rezolucije IB-a prošlo je 70 godina. Od jugoslavenskog okreta prema Zapadu i pretvaranju u drukčiju socijalističku državu 69. Svođenje Tita na totalitarnog vođu kakav je bio između svibnja 1945. i lipnja 1948. nije dovoljno dugo da bi se Tito i Jugoslavija, a onda i njihovi zamišljeni i izmišljeni zagovornici – liberali, ljevičari, nemrzitelji manjina ili podupiratelji Istanbulske konvencije – demonizirali. Zato o najvažnijoj epizodi Hladnog rata prije svega u javnom prostoru šutimo već desetljećima.

Izdvajamo

Iz drugih medija