PIŠE TVRTKO JAKOVINA ZA GLOBUS

Ako Trump odluči rušiti Madura, to nitko neće moći spriječiti

FILE PHOTO: U.S. President Donald Trump answers a question during an Oval Office meeting with SlovakiaÄôs Prime Minister Peter Pellegrini at the White House in Washington, U.S. May 3, 2019. REUTERS/Jonathan Ernst/File Photo
Jonathan Ernst / REUTERS

Sudbinu naših nacija neće diktirati strane sile, već će je određivati oni koji ovu hemisferu smatraju domom. Danas ponosno proglašavamo svima: Monroeova doktrina je živa! – izgovorio je 17. travnja 2019. savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Trumpa John R. Bolton. Mjesto objave teško da je moglo biti znakovitije: izgovorena je veteranima neuspjele invazije na Kubu Fidela Castra u Zaljevu svinja 1961. Onima koji najbolje razumiju hladnoratovsku retoriku Bolton je poručio kako “svi moramo odbiti sile komunizma i socijalizma u ovoj hemisferi – i u ovoj zemlji”. Poručio je valjda Amerikancima, ali i Rusima i Kinezima.

Trojku terora, tiranije, ali i bijede u Latinskoj Americi čine države koje su tada dobile nove sankcije. Dvije su višestranačke, Nikaragva i Venezuela. Kuba je još uvijek pod vlašću kakva je uspostavljena 1959. godine. U Nikaragvi je 2006. na vlast izborima došao nekadašnji gerilski vođa, sandinistički diktator Daniel Ortega. Ortega je ostao Ortega iz osamdesetih: priznao je Južnu Osetiju kao neovisnu zemlju, i dalje voli isto što je volio nekada, samo danas zna kako na izborima pobijediti bez gerile. Nicolás Maduro u Venezueli naslijedio je generala Huga Cháveza i 2013. osvojio vlast.

Cijene nafte tada su bile 100 dolara po barelu; na kraju mandata oko 35 dolara. Tek su problemi s drugim izborom otvorili put današnjoj agoniji njegove zemlje. Izabrani oporbeni predsjednik Parlamenta Juan Guaidó proglasio se šefom države, što su priznale 54 zemlje, uključujući i Hrvatsku. Je li dobro priznavati nekoga tko se nije natjecao za predsjednika – predsjednikom, drugo je pitanje, ali jasno je da je Maduro nesposoban, da ne čini ono što vlast treba.

Maduro, doduše, nije posve bez potpore, koja je ne samo izvanjska nego i u vojsci, što je u Latinskoj Americi uvijek ključno. Sjedinjene Države čine danas u Venezueli ono što je već 200 godina duga tradicija. Od predsjednika Ronalda Reagana američko je nastojanje osigurati prijateljske i, ako ide, demokratske režime barem u zapadnoj hemisferi. Do predsjednika Trumpa na Monroeovu doktrinu pozivali su se i predsjednik J. F. Kennedy, zbog Kube, i predsjednik Ronald Reagan, zbog Nikaragve.

Monroeova doktrina ostavština je predsjednika Jamesa Monroea, usvojena 1823. godine. Nikoga nije uzbudila kada je donesena, nisu je tako ni zvali do 1853. godine. SAD je tada upozorio da u obje Amerike kolonizacija europskih država nije dopuštena, da se europski sustavi ne mogu širiti zapadnom hemisferom. Doktrina je bila nelegalna u međunarodnopravnom smislu. Za nju se nisu mogli izboriti američki brodovi, jer ih nije bilo.

Europske zemlje protiv kojih je bila uperena nisu reagirale, nisu je ni primijetile. Monroeove doktrine sjetile su se kasnije generacije američkih političara. Nakon što su 1898. pobijedile u ratu sa Španjolskom, Sjedinjene Države su oslobodile Kubu, ali su zauzele Filipine. Bio je to iskorak u odnosu na proklamirano: Filipini nisu bili dio hemisfere, ali “banane i samouprava” ne rastu na istom teritoriju, primijetio je jedan od američkih političara.

Od Monroeove doktrine zadržano je samo ono što nije ograničavalo, a ona je interpretirana kao dozvola za intervencije u nesređenim srednjoameričkim republikama. SAD je tada postao najrazvijenija i najsnažnija svjetska država, a Latinska Amerika toliko je geografski povezana sa sjeverom da ni tada, a ni sada, ne može biti nijedne druge sile koja bi mogla zagospodariti tim prostorom. Kina i Rusija mogu jedino pokazati da im je stalo do nečeg drugog, ali odluči li Amerika rušiti Madura, to nitko neće moći spriječiti.

Kuba je veliki karipski otok, vrlo aktivna država i igrač koji se ne može ignorirati, koji je često radikalnom politikom bio neugodan suparnik, ali je ipak malena. Nikaragva je jedna od siromašnijih i manjih u toj hemisferi. Venezuela je drukčija, njezino rudno bogatstvo je ogromno, a simboličko značenje veće od onoga mnogih drugih država. Simón Bolívar, prvi predsjednik, Osloboditelj, ikona većine latinskoameričkih država, bio je iz Caracasa. Bolívar je od španjolske vlasti oslobodio ono što su moderna Venezuela, Bolivija, Kolumbija, tada s Panamom, Ekvador i Peru zajedno.

Hugo Chávez je 1999. državu preimenovao u Bolivarsku Republiku i naglasio Bolivarsku revoluciju kao inspiraciju svoje vlasti. Značilo je to da latinskoameričke države trebaju naglašavati vlastiti nacionalizam, povezanost i državno, socijalističko, upravljanje ekonomijom.

Prije Simóna Bolívara zagovornik nezavisnosti bio je Francisco Antonio Gabriel de Miranda, oficir koji je 1786. doplovio i do Dubrovačke Republike. “Žive udobno i otmjeno među ovim stijenjem – tu se dakle vide prednosti republikanske vlade”, zapisao je. Antiklerikalizam, masonske organizacije, revolucija, bilo je ono što je Miranda tražio a Bolívar preuzeo. Mesijanska, središnja uloga Venezuele devedesetih je tako obnovljena, a starim je vrijednostima dodan socijalizam. Nicolás Maduro, kao i njegov stvoritelj Hugo Chávez, zemlju su otvorili Kubancima, koji su pomagali u vojsci, medicini. Maduro je 2017. podigao bistu Lenjinu – ne sadašnjem predsjedniku Ekvadora Lenínu Morenu – već Vladimiru Iljiču, u znak sjećanja na 100 godina Oktobra.

Venezuela i Sjedinjene Američke Države prvi su izravni kontakt imale polovicom 19. stoljeća. Venezuela se nije uspijevala razgraničiti s Gvajanom, koju su 1814. od Nizozemaca dobili Britanci. Granice su i danas problematične za Venezuelu, ali ne i Gvajanu. Između Georgetowna – gdje se nalazi i spomenik osnivačima Pokreta nesvrstanih – i Caracasa nema prijateljstva. Nejasne granice smetale su Venezueli. Već 1841. protestirali su Londonu zbog impliciranog razgraničenja, pa je 1850. donesena odluka da se sporni dijelovi neće nastanjivati. Onda je 1876. Caracas od Londona tražio oko dvije trećine teritorija Gvajane. Ujedinjeno Kraljevstvo uglavnom se nije udostojilo ni odgovarati Venezueli na proteste. Gradili su lučka postrojenja, telegrafe. “London nas smatra slabim i neprijateljskim, a od venezuelske obale želi stvoriti baze za osvajanje”, govorili su Amerikancima političari u Caracasu. Od Washingtona se očekivalo posredovanje, a osnova je prepoznata baš u Monroeovoj doktrini.

SAD, međutim, nije reagirao ni 1876. niti 1880. Onda je 1885. Venezuela još jednom pozvala “veliku republiku na Sjeveru” da pomogne u arbitraži, prekinula odnose s Britanijom. Mada su u administraciji predsjednika Clevelanda uvredljivim smatrali britansko ponašanje i javno odbacivanje Monroeove doktrine kao neobvezujuće, nije se dogodilo ništa. Richard Olney, ministar pravosuđa, izdao je 1895. nešto što se često naziva doktrinom, a samo je pojačalo Monroea: pravo SAD-a da isključuje sile izvan zapadne hemisfere iz tamošnjih poslova, kao i pravo SAD-a na hegemoniju u tome području. James Blount i ambasador SAD-a Bayard smatrali su da su latinskoameričke države “revolucionarne, neprestano u neredu, u međusobnom sukobu... stanovnici su im nesposobni održati red i stabilnost”, a političari “nepouzdanog karaktera”. Od Latinoamerikanaca ne može se napraviti obrazovani, rasni republikanac, jer je regija “nesavršena civilizacija”. Povezati se s njima značilo je dovesti nered u SAD. Tako se naposljetku dogodilo. Na kraju je sklopljen sporazum – između SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Dvjema velikim državama nije odgovarao sukob, posebno ne oko Venezuele. Granična crta povučena je kako su predlagali Britanci, Venezuela je prošla slabo, uopće na kraju o samoj sebi nije pregovarala. U svemu stanovnici male Venecije – što znači Venezuela – mogli su prigovarati drugima, ali i sebi. Sve to nije pomoglo odnosima sa SAD-om i pamtilo se.

Većina latinskoameričkih država je monokulturna. Venezuela je početkom 20. stoljeća otkrila ogromne izvore nafte, ali je industrijalizacija bila spora. Do 1941. jedva je pet posto industrijskih radnika; dvadeset godina kasnije jedva 12 posto. Zemljom je u vrijeme otkrića nafte pa još 27 godina vladao general Gómez. Okrutan – glasine su govorile o obnovi srednjovjekovnih metoda mučenja, a sve je bilo moguće uz snažnu vojsku, policiju i špijune. Uspostavio je “demokratski cezarizam”, kako se zvala vlast “El Benemérita” (“Najzaslužnijeg”).

Prvi demokratski izbori održani su 1947., a pobijedio je član lijeve stranke Demokratske akcije (AD), koja je bila za socijalizam švedskog tipa, udaljena od komunizma, koliko je Latinska Amerika daleko od Rusije, a srednja klasa Venezuele od boljševika. Vojska, uvijek utjecajna, 1948. je izvršila udar. Vojna hunta vladala je do 1959. Bila je desna, pa se u škole i socijalu nije ulagalo. Više od pola Venezuelaca nije uopće moglo pohađati bilo kakvu nastavu. Potom je na izborima pobijedio predsjednik Rómulo Betancourt i počeo dramatično mijenjati Venezuelu.

Mrzili su ga, jer je bio demokratičan, provodio reformu zem­lje, gradio bolnice i ceste, jer je govorio drukčije od ostalih. Bio je oštro protiv Fidela Castra, ali i dominikanskog diktatora Rafaela Trujilla. Trujillo je poslao atentatore na Betancourta, koji je ozlijeđen, unakažen, ali je preživio udar. Josip Broz Tito u Venezueli je 1977., kada je na vlasti Andrés Pérez, ponovo iz AD-a. Bilo je to doba kada je visoka cijena nafte Venezueli pomogla, ali tako nije moglo dugo, što se vidjelo i u 21. stoljeću. Pérez je ponovo izabran 1989., a onda je nastupila kriza, upletanje vojske u politiku, sve dok nije došao Chávez.

Venezuela je prevelika da bi se mogla osvojiti invazijom. SAD mora biti oprezan da antijenkijevski osjećaj ne pojačava bez potrebe, jer antiamerikanizam nikada nije dobra vijest za svijet. U isto vrijeme odgovornost za stanje unutar neke države odgovornost je njihovih političara. U zem­ljama gdje su političari lažljivi, zemlje stalno u neredu, gdje se susjedi svađaju, a političari međusobno prijete jedan drugome, nikada neće biti poštovanja i sreće za njihove stanovnike. To vrijedi i za Venezuelu, ma kako slavna bila njezina prošlost i ma kako se glasno pozivalo na revolucionarne tradicije, ali to vrijedi i za druge slične države slabih privreda i loših političkih procjena.

Izdvajamo

Iz drugih medija