INTERVJU ZA GLOBUS

DR. FAIZ SHEIKH U popularnoj kulturi Zapada Arapin je uvijek bio bad guy, još od Disneyevih crtića

    AUTOR:
    • Srđan Sandić

  • OBJAVLJENO:
  • 15.04.2018. u 12:41

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

 

Katedra za turkologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu inicirala je predavanja iz ciklusa “Bliski istok i izazovi modernog svijeta: politika, društvo, kultura”. Prvo predavanje održao je 3. travnja dr. Faiz Sheikh o odnosu islama i demokracije pod naslovom “Islamic politics from caliphate to colonialism to modernity: the shifting boundaries of the sacred”. Upravo je ono bilo razlogom da na razgovor pozovemo ovog vrsnog intelektualca kako bismo otvorili još pokoju temu. Faiz Sheikh počasni je predavač međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Exeteru. Doktorirao je na Sveučilištu u Leedsu. Trenutačno predaje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a istodobno se bavi istraživanjem hegemonijske promjene u međunarodnim odnosima. Njegovi istraživački interesi su globalno upravljanje, nezapadni međunarodni odnosi i politički islam. Njegova knjiga “Islam i međunarodni odnosi: Istraživanje zajednice i granice univerzalizma” (2016.) nagrađena je prestižnom nagradom Sussex International Theory 2017. godine.

“Islamska politika od kalifata do kolonijalizma i modernosti: pomicanje granice svetog” naziv je predavanja koje ste održali prošli tjedan na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Možete li nam pojasniti tezu vašeg predavanja?

– Tvrdim da je veza islama s politikom puno kompleksnija, višeznačna i vibrantna, od načina na koji je povezan preko agresivnih islamskih skupina. Povijesno gledajući, jasno je siromaštvo intelektualne misli u suvremenim, agresivnim islamističkim pokretima. Glavna teza bila bi, recimo, prepoznavanje različitih perspektiva reprezentacije islamske politike, od nasilne do nenasilne, demokratske do autoritarne, sekularne do nesekularne. Trudio sam se rasvijetliti mnoge debate koje se trenutno vode unutar samog islama, a koje su pak ignorirane ili iznegirane od nasilnih skupina koje žele pokazati da debate zapravo nema. Žele pokazati da postoji samo jedan put, njihov put.

Koje su sličnosti ovih politika kroz različita naznačena razdoblja?

– Vrlo ih je malo, zapravo. Najranija faza političke misli u islamu bila je u stalnoj promjeni, stalnoj inovaciji. Na primjer, drugi kalif, Umar ibn al-Khattab, zabranio je muslimanima prelazak preko mora samo zato što on nikada nije vidio ocean, te je bio u strahu od mogućih opasnosti – odluka je to koja se ipak brzo promijenila kako zbog novonastalih okolnosti tako i zbog znanja koje je postajalo sve dostupnije. Volja za slobodnim mišljenjem te, uopće, promjenom mišljenja – to nedostaje unutar agresivnih islamističkih skupina. Takve skupine pokušavaju osigurati društveni sustav za koji zamišljaju da su onomad muslimani živjeli, a istina je sasvim suprotna – muslimani su se kroz povijest uvijek adaptirali novonastalim situacijama u kojima su se nalazili.

Kako su se granice mijenjale i o kakvim granicama uopće govorimo?

– Promjenjive granice svetog, sintagma iz naslova, odnosi se na relaciju religija – vladajući, vlada, vlast. Je li vlast dio vjere, je li sveta? Za muslimane u prošlosti tome možda jest bilo tako. Kada živiš sa svojim prorokom, Muhamedom, a imaš nekakvo pitanje vezano za vlast, možeš pitati božjeg proroka te dobiti “sveti” odgovor. Međutim, za veći dio islamske povijesti, pogotovo nakon prorokove smrti, “sveti” odgovor je nemoguć. Vladari različitih islamskih carstava – umajadskog, abasidskog i otomanskog – redovito bi se ogradili od religijskih autoriteta jer su oni dolazili iz religijskog establišmenta, od ulema (što je ekvivalent islamskom svećeniku). Usuprot mišljenju većine, islamska povijest ima puno primjera jasne separacije moći između religijskih i političkih vođa, nigdje nije postojala teokratska vladavina kao ova koju vidimo danas u Iranu.

Vaše područje interesa su nezapadni međunarodni odnosi, primarno se fokusirate na religiju, posebice islam, kako biste mislili što sve jesu i mogu biti islamski međunarodni odnosi. Iako je to veliko polje, možete li nam odgovoriti dijelom kako ti odnosi izgledaju? Koje su sličnosti sa zapadnim principima međunarodnih odnosa?

– Za početak, dopustite mi da kažem: ne postoje islamski međunarodni odnosi u današnjem svijetu. Islamske zemlje poput Saudijske Arabije ili Pakistana ne pokazuju niti tvrde da imaju “islamsku” međunarodnu politiku. Ponašaju se kao bilo koja druga zemlja na svjetskoj političkoj pozornici, što će reći da zastupaju vlastite nacionalne interese, a ne zamišljenu “islamsku/muslimansku solidarnost”. Niti se trude niti više posluju s drugim muslimanskim zemljama, a ni ratove s istima ne izbjegavaju nužno. Mladi ljudi iz tih država žele studirati u Europi ili Sjevernoj Americi. I to sve skupa ima smisla. Ne živimo, naime, u svijetu ideja, nego u materijalnom svijetu koji je sazdan od država, globalnih raznoraznih vrijednosti i multinacionalnih kompanija. U svomu se radu hipotetski pitam – kakvi bi to islamski međunarodni odnosi mogli biti. Postoji kritika međunarodnih odnosa koje mi proučavamo, a to je da se bavimo “smrću bijelog čovjeka”, što će reći da, iako područje nazivamo “međunarodni odnosi”, mi zapravo proučavamo europske odnose, te to znanje i iskustva prebacujemo i upisujemo u ostatak svijeta. U svomu istraživanju donosim ideju “smrti smeđeg čovjeka”, a sljedeće se nadam uvesti u područje istraživanja i muškarce i žene, kako bih svoj rad učinio što je više moguće opsežnim ali i razumljivim. Prije nego što se nasmijete ideji da muslimanka piše o međunarodnim odnosima, morate znati da je do sada deset muslimanki bilo na čelu kako država tako vlada u osam zemalja svijeta.

Na postdoktorskom studiju (Marie Curie na Sveučilištu u Hamburgu) istraživali ste kako se međunarodne religijske skupine suodnose s regionalnim vlastima. Možete li nam nešto reći o rezultatima istraživanja?

– Projekt se odnosio na Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnu Afriku (zemlje BRICS). Postoji međunarodna organizacija pod nazivom Organizacija islamske suradnje, koja ima redovite sastanke, ali je poprilično neefektivna te još ne nalazi način da nađe smisao i osigura kakvu-takvu viziju među tim, zapravo, sasvim različitim zemljama. Zanimljivo je to da su sve gore spomenute zemlje u proteklih nekoliko godina aplicirale za članstvo upravo u toj organizaciji. Dakle, katolički Brazil, pravoslavna Rusija, hinduistička Indija, komunistička Kina, protestantska Južna Afrika. Sve su zamolbe za članstvo odbijene, osim od Rusije koja ima status promatrača u OIC-u. To je jedino što mogu podijeliti o tome, a nisam ni blizu toga da razumijem zašto su se uopće prijavljivale u to članstvo, odnosno zašto su neke prihvaćene, a neke nisu.

Darko TOmaš / HANZA MEDIA
 

Koje su najveće predrasude na Zapadu o islamskim zemljama Bliskog istoka?

– Teško je reći, ali ona s kojom se često srećem jest sam prikaz Arapa u popularnoj kulturi. Čak od mog djetinjstva, Disneyev Aladin se otvara pjesmom “Arapske noći” (Tisuću i jedna noć). U kinima bi stihovi išli otprilike ovako: “Tamo gdje ti odrežu uho jer im se ne sviđa tvoje lice, barbarski je to čin, ali hej, to je dom.” Potpuno ludo! Postojali su čak i prosvjedi koje su pokrenuli američki Arapi te su čak uspjeli da se promijene ti stihovi na VHS-u i u svim drugim, novim izdanjima. Nedavno sam prestao gledati TV seriju “24” jer je postalo prelako otkriti tko je bad guy: to je, naravno, Arapin s naglaskom i bradom. Ovo su standardne predrasude vezane za bilo koju Drugost, projekcija negativnih karakteristika drugih, u kombinaciji s projekcijom pozitivnih karakteristika nas samih. Na primjer, ako smo “mi” pošteni, “oni” su kriminalci, ako smo “mi” civilizirani, “oni” su barbari, ako smo “mi” radišni, “oni” su lijenčine. Ovakvi parovi temelj su rasističkih mitova koji se neupitno preuzimaju, zdravo za gotovo, bez ikakve provjere činjenica.

Je li model “paket-demokracije” koji nudi Zapad uopće primjenjiv u Siriji, Iranu, Saudijskoj Arabiji?

– Posljednji val javnog revolta u arapskom svijetu koji je krenuo 2011., takozvano “arapsko proljeće”, rezultirao je zanimljivim primjerom uspješne tranzicije u demokratsko, a to je Tunis. Muslimanska je to zemlja u većini svog stanovništva koja je održala nekoliko izbora od velike revolucije te je mirno prenijela vlast civilnoj Vladi te mediji ondje trenutačno uživaju nevjerojatne slobode. Također, Indonezija ima višestranačku demokraciju od 1999., s višestrukom podjelom moći unutar parlamenta. Više muslimana živi u Indoneziji nego na cijelom Bliskom istoku, tako da je primjedba o demokraciji kao nekom “stranom” elementu ili “neprimjenjivom” u muslimanskim zemljama jednostavno neistinita.

Koje su moguće perspektive kraja rata u Siriji? Ili da krenemo od početka: koji je uopće uzrok rata u Siriji? Kako vidite medijsku prezentaciju tog rata?

– Mislim da je svima medijska prezentacija tog rata vrlo konfuzna. Ali, znamo koga ne volimo – a to je Vlada Bašara al Asada. Također, poprilično smo nesigurni za koju “grupu” navijamo, koga podržavamo. U nekom je trenutku prevladavala ideja da su kurdske snage efektivne i “pretpisane” našim demokratskim vrijednostima, vladavini prava, sirijski susjed i saveznik NATO-a Turska nas je podsjetila da taj stav baš i nije jednoglasan, što je bilo posebno pogubno za ljude koji su živjeli na tom području. Što se tiče korijena rata, odnosno uzroka, teško je razbrati jedan jedini. Na samom početku, jasno je da je Al Asad koristio sektaške divizije kako bi osigurao vladavinu manjine. Alavitska manjina, kojoj i on sam pripada, držala je mnoge stupove moći, što je dovelo do resantimana kod ostatka stanovništva. Onda, usred popularnih prosvjeda na Bliskom istoku od 2011., sirijska je Vlada propustila provesti valjane reforme, što bi išlo na zadovoljstvo pobunjenika, ili naprosto ugušiti proteste. Kako god, to je bilo onda, ali ostaje činjenica da je devet godina prošlo u konfliktima i ratovanju, pa onda i objašnjavanje tog konflikta kroz to očište postaje neadekvatno.

Puno je ljudi neinformirano o tome koliko je zapravo sekularnih režima bilo u islamskim zemljama. Jedna među zadnjima je Turska. Hoće li ona postati kao novi Iran? Hoće li to značiti kraj sekularizmu na Bliskom istoku?

– Turska je možda bila među prvima, ali sigurno nije zadnja sekularna zemlja Bliskog istoka. Sirija, Irak i Egipat bili su ili još jesu sekularne države. Međutim, sve su to primjeri manjkavog i previše kompromisnog sekularnog eksperimenta. Korištenje sektaških divizija i izostanak civilnog nacionalizma tjera nas da se zapitamo o kakvu sekularizmu govorimo na Bliskom istoku. Ipak, bolje da propitamo vlastitu sekularnu tradiciju nego da predviđamo budućnost tuđe. Tako ćemo doći do korisnijih perspektiva. Bivši predsjednik “sekularne” Amerike, George W. Bush, sudjelovao je u grupnim molitvama prije svojih sastanaka u kabinetu, ali Amerika se i dalje drži kao sekularna. Prije nego što odlučimo uspoređivati zemlje Bliskog istoka s idealiziranim, savršenim sekularizmom, bolje nam je priznati da toga nema, tj. da barem “savršeni” sekularizam ne postoji. Iz ove perspektive, sekularizam ne samo da nije dominantan, nego nije ni poseban problem “optužene” sredine. Ona ima problem koji zahvaća i Europu, a to je prevlast desno orijentiranih – fenomen koji se tiče kršćana, Arapa, muslimana, Europljana i Turaka.

Izdvajamo

Iz drugih medija