U sklopu Human Rights Film Festivala u Zagrebu je prošli tjedan boravio András Dési, novinar i urednik nedavno ukinutih mađarskih dnevnih novina Népszabadság. Na okruglom stolu održanom u organizaciji CROSOL-a, platforme za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske, razgovaralo se o napadima na građanske slobode, civilno društvo i medije u Mađarskoj i Poljskoj, a uz Désija gošća je bila i poljska pravnica i aktivistkinja Barbara Grabowska-Moroz.
Od 1990. nezavisni list
Pedesetjednogodišnji Dési bio je zaposlen u Népszabadságu od 1990. godine, radio je kao urednik i novinar na desku, a više od deset godina bio je dopisnik iz Francuske i Njemačke. Ujedno je bio i kolumnist, a najčešće je pisao o međunarodnoj politici i literaturi. Najpoznatiji i najtiražniji mađarski politički dnevni list ugašen je prije nešto više od dva mjeseca, potezom koji zaposlenici opisuju kao “vojni puč”. Da nije tako naprasno ugašen, Népszabadság bi ove jeseni proslavio točno 60 godina postojanja. Osnovan je, naime, u prvim danima revolucije 1956., a nakon revolucije preuzela ga je Komunistička partija pod čijim je okriljem izlazio do 1989. godine. Zatim je postao lijevo-liberalni i nezavisni list, blisko povezan sa Socijalističkom strankom. Od 1990. godine novine su imale dva većinska vlasnika – prvo njemački Bertelsmann, zatim švicarski Ringier. Nakon što su se Ringier i Axel Springer spojili, Vijeće za medije obvezalo je Ringier da proda Népszabadság i 2014. kupila ga je austrijska kompanija Mediaworks, čiji je vlasnik biznismen Heinrich Pecina.
– U subotu 8. listopada, u 8.40 ujutro, dočekala su nas zaključana vrata nove zgrade u koju smo se trebali preseliti, ugašena web-stranica i cijeli online arhiv. Pecina je u svojoj izjavio objasnio kako je odlučio ugasiti novine zbog ekonomskih razloga, no svi sumnjamo da je to pravi razlog. Istina je da nam je u proteklih deset godina pala naklada, ali pala je i drugima, sve novine, ne samo u Mađarskoj, suočavaju se s tim problemima – smatra Dési, koji je sa sobom ponio i posljednji tiskani primjerak Népszabadsága, dvobroj od 8. i 9. listopada.
– Nismo imali pristup našim kompjuterima ni službenim e-mail adresama, nitko nije smio ući u zgradu, a selidba u nove prostore bila je, po meni, samo dobro smišljena kamuflaža. Bila je to, nedvojbeno, politički motivirana odluka. Cilj im je bio ugasiti najutjecajniji opozicijski dnevni list u zemlji, koji za Mađare ne predstavlja samo novine nego instituciju i dio nacionalne kulture i nasljeđa. No, kako je Mediaworks bila vlasnik 12 od 18 mađarskih novina koje su sada potpale pod Orbánovu vlast, jasno je da je krajnji cilj bilo preoblikovanje mađarske medijske scene – uvjeren je Dési.
Suspenzija
U godini na izmaku Népszabadság je ostvarivao dnevnu nakladu od 37 tisuća primjeraka i jedine tiražnije novine bile su tabloidni Blikk. U njemu je, uključujući i tehničko osoblje, bilo zaposleno 80 ljudi, od čega 45 novinara. Désiju i njegovim kolegama nisu dali otkaz, nego su ih suspendirali, a tek nakon nekoliko tjedana takve talačke situacije, što je termin koji Dési često upotrebljava, dopustili su im da pokupe osobne stvari, no pristup kompjuterima i dalje im je bio limitiran te je on sâm, kaže, uspio spasiti tek trećinu svojih podataka. Novi vlasnik ponudio im je isplatu otpremnine, na što su na kraju svi pristali, jer jednostavno, kaže, unatoč brojnim odlascima na sud, nije bilo drugog načina da riješe tu situaciju. Službeno, Dési će firmu napustiti 8. veljače 2017. godine.
Andras Desi, novinar ugašenih mađarskih novina Nepszabadsag, fotografiran u kinu Europa
Vijest o gašenju novina izazvala je jake reakcije mađarske javnosti: peticiju protiv tog čina potpisalo je više od 370 mađarskih novinara i pisaca, ispred zgrade parlamenta u Budimpešti okupilo se 10-15 tisuća demonstranata, a zanimljivo je da su solidarnost pokazali i mnogi koji se ne svrstavaju na lijevo-liberalnu stranu, štoviše, čak su i glasači Fidesza. Kako objašnjava tu situaciju?
– Ja bih to nazvao revoltom srednje klase; mnogi ljudi nisu se slagali s tom odlukom, ali nisu učinili ništa više od toga. Mislim da su ljudi u Mađarskoj odustali od demokracije. Sada imamo situaciju da je 80 posto medija u vlasništvu biznismena bliskih Vladi. Ljudi su prilično ravnodušni prema toj situaciji, u samo mjesec dana javnost je prešla preko činjenice da je Népszabadság ugašen, a zanimljivo je, ali i deprimirajuće, to da uopće nema investitora koji bi uložio novac u slobodan i nezavisni medij. Mislim da je gašenje novina bila prijeteća poruka drugim nezavisnim medijima što mogu očekivati u budućnosti. Preostali su mali savezi nezavisnih novina, zatim web-stranice specijalizirane za istraživačko novinarstvo, kao što je Átlátszó, ali one, nažalost, nemaju velik doseg; ova potonja ima samo pet tisuća pretplatnika, a Népszabadság je ipak bio broj jedan na tržištu – kaže rezignirano Dési.
Korupcija u Narodnoj banci
Inače, novinari Népszabadsága raskrinkavali su brojne afere, pa su tako nedavno objavili niz tekstova o korupciji u mađarskoj Nacionalnoj banci, točnije o zlouporabi položaja guvernera banke Györgyja Matolcsyja, koji je zaposlio svoju djevojku na visokopozicioniranom radnom mjestu u banci, a još prije toga otkriveno je kako je šef Orbánova kabineta Antal Rogán Vladinim helikopterom putovao na privatno vjenčanje. U cijeloj priči oko gašenja novina znakovito je i to da se ona odigrala samo nekoliko dana nakon što je u Mađarskoj propao referendum o izbjegličkim kvotama. Iako su na njega u kampanji potrošene milijarde forinti poreznih obveznika, referendum nije uspio, odnosno bio je nevažeći jer je na njega izašlo manje od 50 posto birača. Svoj populizam Orbán gradi upravo na antiimigracijskoj politici, no za razliku od Poljske, zanimljivo je da ne zadire u seksualne slobode.
– Fidesz ne zadire u seksualne identitete jer mislim da su previše sramežljivi za takvo što, a mađarska Katolička crkva nije tako jaka kao u Poljskoj. Što se abortusa tiče, Mađarska je bila vrlo liberalna tijekom komunizma, pa mislim da ne žele izazivati društvo – smatra naš sugovornik.
Jedan od razloga Orbánove popularnosti je i činjenica da ga građani opterećeni kreditom u švicarskim francima doživljavaju kao spasitelja, budući da je donio set zakona koji su omogućili povoljnu konverziju kredita u forinte, ali i naknadu preplaćenih kamata. Ipak, četiri milijuna ljudi u zemlji, prvenstveno u ruralnim područjima, i dalje živi na granici siromaštva, a njihova socijalna mobilnost gotovo je pa nikakva. Zašto ljudi usprkos tome i dalje biraju stranke koje zatiru demokraciju?
– Nemam pravi odgovor na to pitanje, već samo sugestiju, Prvo je da je Mađarska kao zemlja podijeljena još iz doba kada su jedni podržavali Habsburgovce, a drugi Otomansko carstvo. Drugi je razlog taj da je socijalistička vlada, koja je na vlasti bila od 2002. do 2010., također bila korumpirana, samo što su oni dio dobiti dijelili s Fideszom. A treći razlog je taj da je tranzicija iz komunizma u liberalnu demokraciju, koja se odvijala između 1989. i 1991. godine, bila vrlo kratka i ljudi se nisu navikli na slobode. Oni i dalje žele jaku državu, a ilustrirat ću vam to jednim primjerom: u jednoj anketi građane su pitali tko su najpopularniji i najefikasniji lideri koje smo imali. Na prvome mjestu našao se regent Miklós Horthy, a na drugome vođa Komunističke partije János Kádár – opisuje situaciju Dési.
Uloga Jobbika
Na tribini je bilo riječ i o tome pomaže li zapravo ekstremno desna stranka Jobbik imidžu Fidesza, koji se naspram nje čini gotovo pa umjerenim. Ima li Jobbik još uvijek takvu ulogu?
– Ponekad mi se čini da nema razlike između Fidesza i Jobbika. Godine 2010. Fidesz je pobijedio na izborima s dvotrećinskom većinom, što je bio dotad neviđen fenomen u mađarskoj politici. Nakon referenduma o migrantskim kvotama, koji kao što smo već rekli, nije uspio jer je po Ustavu nevažeći, Fidesz je htio promijeniti Ustav, baš kao što su već jednom učinili nakon što su 2010. došli na vlast. No, Fidesz je u međuvremenu, na izborima 2014., izgubio dvotrećinsku većinu glasova, i za promjenu Ustava trebala mu je pomoć Jobbika. Jobbik je to odbio da bi ih Fidesz potom – paradoksalno – prozvao za nedostatak patriotizma. Jobbik je danas druga stranka po popularnosti u Mađarskoj, no ono što je još zanimljivije, mnogi spekuliraju da će na izborima 2018. godine podrška Fideszu još više oslabiti, te da će morati oformiti koalicijsku vladu s Jobbikom, budući da će sami teško ostvariti većinu – ističe Dési, kojega pitamo i postoji li danas uopće treća politička opcija u Mađarskoj.
Prosvjednik u Mađarskoj drži novine u rukama
- Nema treće opcije, Jobbik se sve više pomiče prema centru, jer je njihov vođa Gábor Vona shvatio da, ako želiš biti izabran, moraš omekšati. Na lijevom krilu postoje različite stranke, ali vrlo su slabe. Socijalistička stranka ima oko deset posto glasova, a još manje ih ima Demokratska koalicija koju predvodi bivši premijer Ferenc Gyurcsány - kaže novinar i još jednom se vraća na temu ugašenog lista. Što danas čitaju ljudi koji su godinama čitali Népszabadság?
– Čitaju Népszavu, male ljevičarske novine, te dnevni list Magyar Nemzet, koji posjeduje Fideszov oligarh, ali koji je u sukobu s Orbánom. Vrlo je zanimljivo da su nedugo nakon gašenja Népszabadsága te novine promijenile svoj dizajn i sada izgledaju onako kako je nekoć izgledao Népszabadság. Znate, Népszabadság je radio greške, recimo podcijenili smo moć interneta i s velikim zakašnjenjem smo pokrenuli online izdanje, no taj list bio je intelektualna i kritička platforma u Mađarskoj, a ono što smo mi objavljivali drugi su prenosili. Te novine bile su referentne za čitavo mađarsko novinarstvo – kaže još uvijek s gorčinom u glasu András Dési.
Novi vlasnik
Sedamnaest dana nakon gašenja lista, tvrtka Mediaworks prodana je, a novi vlasnik mutna je, netransparentna grupacija koja ima veze s Fideszom. Za to nema dokaza, kaže Dési, ali spekulira se da novi vlasnik u svom menadžmentu ima ljude vrlo bliske jednom od Orbánovih najboljih prijatelja, gradonačelniku njegova rodnog mjesta Felcsúta Lőrincu Mészárosu.
On je javnosti postao posebno zanimljiv nakon što je prije dvije godine u Felcsútu, selu 50-ak kilometara od Budimpešte, pompozno otvoren novi nogometni stadion Pancho Arena, nazvan po nadimku najboljeg mađarskog nogometaša svih vremena Ferenca Puskása, na čiju je gradnju potrošeno 12,7 milijuna eura novca poreznih obveznika. Zanimljivo je pritom da selo u kojem je Orbán odrastao ima 1800 stanovnika, a stadion čak 3500 mjesta. Nogometni klub Felcsút čine zapravo juniori i igrači druge momčadi NK Videoton iz obližnjeg Székesfehérvára, a u njemu igra i Orbánov sin Gaspar. Stadion je projektirao u međuvremenu preminuli arhitekt Imre Markovecz, simpatizer Fidesza i pripadnik pravca tzv. organske arhitekture. Orbánova rodna kuća nalazi se samo nekoliko metara od stadiona, na čijem su otvaranju bili i mnogi prominentni Fideszovi uzvanici: bivši mađarski predsjednik Pál Schmitt, kojem je prije dvije godine sveučilište Semmelweis oduzelo titulu kad se saznalo da je plagirao doktorat, zatim šef OTP banke i oligarh Sándor Csányi, koji je ujedno i predsjednik Mađarskog nogometnog saveza, te šef MOL-a Zsolt Hernádi.
Osim stadiona, u selu je u zadnjih nekoliko godina izgrađeno nekoliko stambenih objekata i hotela, obnovljena je stara uskotračna željeznica, sagrađen je sportski aerodrom, a svi objekti u vlasništvu su Orbánovih prijatelja, kao što je već spomenuti gradonačelnik Mészárós, koji je od nekadašnjeg polagača cijevi postao jedan od najbogatijih ljudi u Mađarskoj. I dok Vlada to naziva primjerom uspješnog ruralnog razvoja, mađarski forumi i društvene mreže sprdaju se na račun “panonskog Abramoviča”. “Koloseum za imperatora”, glasio je svojevremeno jedan naslov upravo u Népszabadságu, dok su ga druge novine nazvale “Viktator” i prikazale kako u maniri faraona izviruje iznad tribine. Projekt s kojim je megalomanija Viktora Orbána dosegla svoj vrhunac tako je postao još jedan bizaran monument njegove političke moći.