Iz arhive Globusa

Hrvatski bog Perun

    AUTOR:
    • Globus

  • OBJAVLJENO:
  • 01.02.2011. u 01:38

Akademik Radoslav Katičić svoj višedesetljetni rad na istraživanju hrvatskih vjerovanja prije kršćanstva objedinio je u knjigama “Božanski boj” i upravo izašloj “Zeleni lug”, te otkriva zašto je incest u pričama o drevnim hrvatskim bogovima bio najnormalnija s

Akademik Radoslav Katičić (rođen 1930.), filolog, lingvist i povjesničar, upravo je završio te u izdanju Matice hrvatske i Ibis grafike objavio knjigu “Zeleni lug”, drugi dio svojih višedesetljetnih istraživanja, čiji je prvi dio publicirao prije nekoliko godina u knjizi “Božanski boj”. Finale je to jedinstvenog istraživačkog pothvata o hrvatskoj pretkršćanskoj religiji i mitovima koje su Hrvati iz svoje prapostojbine donijeli na prostore na kojima i danas žive. Ovaj dugogodišnji profesor slavenske filologije na Sveučilištu u Beču prvi je pokušao, istovremeno i sintetski i detaljno, odgovoriti na pitanje: u što se vjerovalo prije Isusa i Marije.

Velik je dio svoje istraživačke snage kao filolog posvetio svetim pjesmama pretkršćanske slavenske starine. Baveći se najranijim razdobljem pisane kulture na hrvatskom prostoru, o čemu piše u knjizi “Litterarum studia”, suočio se s “dva tamna stoljeća” na početku hrvatske povijesti, 7. i 8., razdobljem iz kojega nemamo izravnih povijesnih vijesti.

To zašto su ta stoljeća tamna, ima kompleksnije uzroke, objašnjava Katičić. Ali za područje gdje se konstituirala hrvatska slavenska vlast i druge slavenske vlasti na području nekadašnjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije dovoljno je objašnjenje to što je ta, kao i druge ranosrednjovjekovne slavenske vlasti, živjela u ozračju avarskoga kaganata, u bespismenoj kulturi.

“Bio mi je velik izazov dobiti ‘dva tamna stoljeća’ da progovore autentičnim glasom. Za carske gradove Dalmacije, u kojima je ostao bar nekakav rimski red, to se moglo postići tražeći tragove pisane predaje iz toga vremena u mlađim tekstovima. Rezultati su objavljeni u knjizi ‘Uz početke hrvatskih početaka’. Ali kad se radilo o bespismenim zemljama slavenske vlasti, pa tako i o ranosrednjovjekovnoj zemlji Hrvata, ni to nije nikako bilo moguće”, kaže Katičić.

“Baš nekako u to vrijeme, godine 1983., na međunarodnom slavističkom kongresu u Kijevu, susreo sam se s rezultatima ruskih jezikoslovaca indoeuropeista Vjačeslava Vsevolodoviča Ivanova i Vladimira Nikolajeviča Toporova. Oni su uvjerljivo pokazali da se na temelju usmene književnosti naroda kojih su jezici slavenski mogu rekonstruirati ulomci praslavenskih sakralnih tekstova. Tako nam je autentičnim riječima progovorila i bespismena zemlja hrvatske rodovske vlasti u ‘tamnim stoljećima’. Progovorila to jasnije što zemljopisna imena kao Perun, Veles, Mokošica čujno svjedoče o imenima drevnih slavenskih božanstava. Ona su imala svoja svetišta i u rimskoj provinciji Dalmaciji kad su se u njoj naselili još nepokršteni nositelji slavenske jezične i vjerske predaje.”

U jesen 1984. pred povratak u Beč na početak predavanja Katičić je imao nekoliko slobodnih dana u Zagrebu. Posegnuo je, saznavši od Rusa koliko je ona važna, za knjigom Višnje Huzjak o zelenom Jurju i shvatio da bi mu mogla biti vrlo zanimljiva.

“Čitao sam pjesme turopoljskih jurjevskih ophoda što se u njoj obilno navode. I uočio da se u njima nalaze elementi koji se daju skladno uvrstiti u rekonstrukcije dvojice genijalnih Rusa. Bila je to samo mogućnost, ali je sjajno zasjala. Koji dan zatim u svojoj institutskoj biblioteci u Beču izvadio sam s police debeli svezak ruskih narodnih pjesama, više-manje uvjeren da je to jalovo nastojanje, a onda, mimo svakoga očekivanja, tamo našao komade teksta od riječi do riječi podudarnoga s meni sada već poznatim iz Turopolja. Kad sam to našao i u bjeloruskim pjesmama, bilo je jasno da sam naišao na sasvim nepoznat pramen usmene tekstovne predaje iz praslavenske davnine. Samo se po sebi razumije da sam pošao tim tragom.”

Katičić je s time istupio na međunarodnom slavističkom kongresu 1985. u Sofiji. “Bilo je vrlo dobro primljeno”, prisjeća se.

“Nastavio sam istraživati i publicirati. Pojavili su se razgovjetni tragovi obredne predaje o svetoj i rodoskvrnoj svadbi gromovnikove djece u zelenom lugu, svadbi koja pokreće rodnost godine i o konjskoj žrtvi koja utemeljuje nov svijet.”

Rezultat je svega toga istraživanja “Zeleni lug” koji se upravo pojavio u knjižarama. Drugu tematsku cjelinu obrađuje “Božanski boj”, knjiga koja se pojavila pred malo više od dvije godine, a treća, “Gazdarica na vratima”, nalazi se u tisku. U prvoj se radi o drvetu svijeta, napominje Katičić, o bogu gromovniku na njegovu vrhu, u krošnji, na nebu, i bogu zmaju, ljutoj zvijeri medvjedu, na vodi u duplji njegova korijenja, u podzemlju, i o njihovu boju, koji je oluja i grmljavina. A druga je knjiga posvećena Majci, gazdarici nebeskoga dvora, gospodarici vrata kroz koja se iz gornjeg svijeta zakoračuje u podzemlje. “Danas najvažnijim rezultatom smatram upravo tu cjelinu mitskih odnosa sa svojim raznolikim, u bitnome trojnim ustrojstvom. Baš ta cjelina danas nam kazuje najvažnije o vjerskoj slici svijeta naših predaka. Profesor Vitomir Belaj dao je dragocjenu nadopunu tih fragmentarnih rezultata s gledišta etnologije i kulturne antropologije. Njegov Hod kroz godinu stoji uz te knjige kao vrijedna i važna nadopuna.”

Hrvatski narod je potpuno pokršten, dakle kršćanski narod, nastavlja Katičić i tumači:

“Možda je zbog nekih osjetljivosti tu potrebno izričito dodati da time nije ništa rečeno o vjerskim uvjerenjima pojedinih njegovih pripadnika. Ali i oni Hrvati koji nisu vjernici kršćanski su nevjernici. To, međutim, ne znači da je vjerska slika svijeta nepokrštenih slavenskih predaka u nas potpuno nestala. Danas je vrlo diskretna, prepoznaje se u nekim shvaćanjima i vjerovanjima, u nekim iracionalnim ponašanjima, a najviše u jeziku i u tome kako se o svijetu govori. Ali tko već zna da je izraz ‘na sve četiri strane’ baština slavenske pretkršćanske slike svijeta? No, pokušajte to reći na kojem drugom jeziku koji nije slavenski!”

S čime se u današnjoj kulturi mogu usporediti obredne pjesme, postoji li išta takvo?, pitamo Katičića.

“Kako ne bi postojalo: u kršćanskoj liturgiji na primjer. A postoji, dakako i u narodnim običajima. Ophodničke pjesme o Jurjevu danu također su obredne. Tek u pokrštenom narodu nemaju vjerski status. Zato su se i trpjele.”

Niti jedan se osnovni mitski motiv slavenskoga poganstva nije očuvao do danas. Mi ih rekonstruiramo na temelju usmene predaje tekstovnih ulomaka koji kazuju o njima. A očuvati se nisu mogli, jer su se narodi što govore slavenskim jezicima pokrstili. “Više neoštećenih mitskih fragmenata očuvalo se u usmenoj književnosti naroda što govore baltičkim jezicima”, otkriva Katičić. “To je zato jer su se Balti pokrstili znatno kasnije nego Slaveni, a i njihova je usmena predaja još konzervativnija nego slavenska. Pri rekonstrukciji slavenske sakralne tekstovne predaje uskosrodna baltička od velike je pomoći. Zato ćete u mojim knjigama nailaziti na dosta baltičkih tekstova. Bez njih bi slika koja se uspostavlja bila još više okrnjena.”

Iako te pjesme djeluju lascivno, pa se spominje incest brata i sestre odnosno nevjera mladog boga i osveta njegove mlade žene Morane, Katičić rezolutno odgovara:

“Baš ništa u tim pjesmama nije lascivno, sve je sveto! Bogovi su bitno drugo nego ljudi. Za njih ne vrijede isti propisi i ograničenja. Sveta svadba i nije incest, ona se tek nama pokazuje takvim. Ulomci obrednoga kazivanja što govore o njoj u mlađoj usmenoj predaji bitno su obilježeni time što su se ljudi kršćani koji su postali nosioci te predaje grozili od toga incesta, kakvim im se sveta svadba pokazivala.”

Zanimljivo je kako se to u raznim predajama različito rješavalo. U ruskoj predaji to vodi do tragedije, pa i do samoubojstva oštrim nožem. “U Hrvatskoj na kraju krajeva ‘bratac seku poljubio’ ili ‘drago bi mi, dušo, da si mi ljupčica, a još mi je draže da si mi sestrica’ i nikom ništa! Mitski smisao incesta je u rodnosti. Ljubavni susret boga i božice koji su najbliži mogući rod ima snagu da čudesno pokrene rodnost godine i podari nam urod”, objašnjava Katičić. “To je bar jednostavno i jasno. Uopće, u doista arhajskom mitu sve je takvo. Zato je i bilo moguće donekle rekonstruirati njegovo izvorno obredno kazivanje.”

Katičić još živi u Beču. “Iz toga grada najradije se sjećam kako sam čak i u javnim prometalima kao u nekoj opijenosti slušao kako u meni zvone uspostavljeni praslavenski sveti stihovi kojima se obredno kazuje mitsko zbivanje. I bio svjestan da sam našao izgubljene vrijednosti svjetske književnosti. Da nisam bio profesor u Beču, ni to ni mnogo drugoga nikada ne bih mogao učiniti.”

Iako je istražio sve elemente hrvatskih pretkršćanskih vjerovanja, napominje da je neistraženo ostalo mnogo toga. “Da tu krenem dalje, trebao bi mi još jedan život”, kaže. “Ali sve što mi se pokazalo pristupačnim, istražio sam koliko sam mogao. U tom je smislu moje istraživanje zaokruženo, ako i nije dovršeno. Dakako, svakoga se dana pokaže koja nova pojedinost. Nekoliko mi je takvih detaljističkih radova sada u tisku. Jako bih se rado pozabavio tipološkim podudarnostima u mitovima neindoeuropskih naroda. Građa je tu ogromna i silno bogata relevantnim sadržajima. Rado bih se upoznao s tekstovnom predajom na semitskim i hamitskim jezicima. Ali život je samo jedan, kasno sam počeo ta istraživanja, u interesu čistoće i upotrebljivosti postignutih rezultata morao sam od svega toga odustati i držati se zacrtanog smjera.”

Akademik Radoslav Katičić je i predsjednik Vijeća za normu standardnog jezika. Budući da rijetko istupa u medijima, koristimo priliku da ga priupitamo i nešto o toj vrlo osjetljivoj javnoj poziciji. Česta je dilema je li uopće zamislivo u jezičnim propisima postupati isključivo znanstveno, ili je uvijek u jezičnoj politici prisutna – politika?

“Već davno sam napisao da je normiranje književnog jezika uvijek politički čin. Ono je uvijek volja i opredjeljenje. O politici tu govorimo tek kad se radi volje i opredjeljenja zanemaruju činjenice, jezične i društvene”, rezimira Katičić.

“Neprežaljeni je Dalibor Brozović govorio da nema iracionalnog stava koji ne bi imao svoje racionalno objašnjene i da su ljudi često pametniji od svojih argumenata. Kad jezično normiranje ne vodi računa o činjenicama, jezičnim i emocionalnim, kažemo da se tu uplela politika, uglavnom, dakako, samo ako nismo zadovoljni onim što se propisuje.”

Rastavljeno pisanje sklopa ne+ću, podsjeća Katičić, utemeljio je, uostalom, i pridržavao ga se Vuk Stefanović Karadžić, s dobrim razlogom. “To se onda olako napustilo i Hrvatima silom nametalo sastavljeno pisanje. Toga se ja još dobro sjećam iz svojih pučkoškolskih dana”, nastavlja Katičić. “Većini živućih to je danas potpuno nepoznato. No nije to dovoljan razlog da se mijenja ustaljena navika. Ja sam se u Vijeću za propis o rastavljenom pisanju zalagao u prvom redu iz jezikoslovnih razloga.”

Kad se radi o pravopisnim propisima, svaka je promjena u sebi loša, smatra Katičić, jer zadire u ustaljene navike na području koje je po svojoj bitnoj naravi samo konvencija i destabilizira nešto čemu je stabilnost bitna pretpostavka. Ako se hoće pomišljati na kakvu promjenu, treba dobro odvagati je li ono što se njome dobiva doista znatno vrjednije od onoga što se gubi. A promjenom pravopisnih propisa, kako god okrenuli, uvijek se nešto gubi.

“Veliko je, dakle, pitanje bih li ja, znajući sve to, odobravao da se propisuje promjena navike sastavljenoga da je sve bilo mirno i netaknuto. Ali nije više bilo kad sam imenovan predsjednikom Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa naše Republike. Tada je već bio predložen povratak na tradicionalno rastavljeno pisanje, već se i provodio, a javnost se bila podijelila oko toga. Nepomućeno mirno stanje nije se više moglo uspostaviti. Tako je i otpalo pitanje treba li dirati u to. Već se bilo dirnulo. Meni nije bilo druge nego držati se jezikoslovnih razloga. A ti su jasni: kad pišemo naglasne skopove koji se sastoje od naglašene riječi i na nju oslonjene enklitike (prislonjenice), a naglasak se pri tome dulji, piše se to u nas bez pitanja kao dvije riječi, rastavljeno. Tako bez oklijevanja pišemo: ‘za me’, ‘na te’, ‘među se’, pa čak i ‘na nj’. Nema dakle nikakvoga razloga da se isto tako ne piše i ‘ne ću’. Vuk Karadžić je bez oklijevanja pisao tako. Za njim su pošli i hrvatski pravopisni stručnjaci koji su uređivali normu inspirirajući se njegovim rješenjima. Nije nikad bilo razloga da se od toga odstupi. Zato, mislim, treba ‘ne ću’ pisati kao dvije riječi. Moglo bi se jedino još početi pisati ‘zame’, ‘nate’, ‘međuse’, ‘nanj’ i ‘neću’. Ali to bi još mnogo više zadiralo u ustaljene pravopisne navike.”

Sasvim je drugo pitanje treba li pisati “pogreška” ili “pogrješka”. “Tu se nisam prikonio, niti ja svojim prijedlogom, niti Vijeće svojim zaključkom, tomu da se propisuje pisanje ‘pogrješka’. Vijeće je samo zaključilo da ‘pogrješka’ ne bude krivo, da se nikomu ne ispravlja. Činjenica je da su se takvi likovi u hrvatskoj javnoj riječi i školstvu sustavno jednostrano potiskivali. Dobro se sjećam kako sam se kao još vrlo malen dječak s majkom uspeo Dugom ulicom i malo prije stuba što vode prema Kamenitim vratima, na uglu uličice što se odatle spušta prema Kožarskoj i Tkalčićevoj, bio je izvješen golem cimer i na njem zastrašujuće velika strijela što je pokazivala u smjeru toga prolaza. Pod jakim dojmom toga prizora pitao sam majku što je to, a ona je, sjećam se dobro, gromko odgovorila: ‘Strjelica’. Ne mislim da ikomu treba propisom braniti da piše tako. Uostalom, to i nije pravopisno nego jezično pitanje. Piše se onako kako se izgovara.”

Otac mi je poslije rata branio Alojzija Stepinca

Otac Radoslava Katičića bio je odvjetnik koji je, između ostalog, branio i Alojzija Stepinca. “Živo se sjećam srebrnastog jesenskog sumraka u kojem se otac pojavio na prozorskom staklu na ljetnim ulaznim vratima u našu dnevnu sobu. Vratio se kući i s neskrivenim uzbuđenjem rekao da je dobio nalog da ex officio, po službenoj dužnosti, brani Stepinca na procesu koji mu se spremao”, prisjeća se Katičić. “Nadbiskup je odbio obranu. Takav nalog se nije smjelo odbiti, a bio je potpuno svjestan položaja u koji ga to dovodi. O samom procesu otac nije tada mnogo pripovijedao. Očito nije htio da se o tome nezrelo i olako brblja. No, znam da je bio duboko pod dojmom ispravnosti i ljudskosti nadbiskupovog stava oko prevođenja teško ugroženih Srba u katoličku vjeru. Dobro je proučio spise i uvjerio se da su sve optužbe u tom pogledu neosnovane i lažne. Bio se zarekao sebi da će u obrani sve to jasno iznijeti i onda dodati da je kao Hrvat ponosan na tog sina svojega naroda zbog njegova držanja u tim teškim trenucima. Da će to izreći tim riječima, ali u takvom kontekstu i takvim tonom da partizanke, kojima su bili u tu svrhu napunili dvoranu, ne počnu vikati, pa je to drugi branitelj, glasoviti Ivo Politeo, vrlo neugodno iskusio. I izrekao je te riječi. I nisu vikale. Ali to mi je pripovijedao mnogo kasnije.”

Izdvajamo