Arhitekt Branko Kincl radi u modernom ateljeu u zagrebačkoj Vodnikovoj ulici, u zgradi podignutoj unutar bloka koji se na prvi pogled doima više kao fancy skvot, nego kao mjesto na kojem bismo mogli susresti jednog od najpoznatijih hrvatskih arhitekata starije generacije. Branko Kincl smirena je osoba, akademskog držanja, zanese se tek nekim temama, spreman je na razgovor o svemu osim o privatnom životu, o kojem informacije daje na kapaljku...
U Kabinetu grafike HAZU idući će se mjesec održati velika izložba radova iz njegova 10-godišnjeg opusa. Branko Kincl autor je niza poznatih projekata, od Šalate, Kaptol-centra, Teniskog igrališta na Jabukovcu, ulaza i galerije u Predsjedničkim dvorima, obnove dvorca Kulmer, Tvornice duhana Rovinj, zračne luke u Donjecku, projekta za gradnju nove Zračne luke Pleso, te mnogih drugih radova nastalih u suradnji s brojnim arhitektima. Razgovor ipak otvaramo kontroverznim Dinamovim stadionom.
- Kad bi još postojala emisija “Veselo veče”, stadion bi bio idealna vesela tema, slojevita jer je svatko gleda iz svog kuta i svatko se nađe prozvan pričati i suditi o njemu – kaže Branko Kincl.
Kako vi gledate na Dinamov stadion?
- Neki sportski rukovodioci ne prate zbivanja pa pričaju o stanju otprije 30 godina. Tako je jedan rekao da moramo sačuvati atletsku stazu, a ona nije više u standardu atletskih federacija. Bilo je rečeno i da moramo sačuvati maksimirske tribine, a one su rađene kao tribine za stajanje, osim zapadne, a danas ni jedna tribina ne smije biti namijenjena stajanju. Stadion ne zadovoljava propisane standarde za brzinu punjenja i pražnjenja, kao ni uvjete zaštite od potresa. To se, naravno, odnosi na istočnu, južnu i staru zapadnu tribinu... Dakle, od početka se krenulo krivo sa zaštitom postojećeg objekta koji je gradio moj profesor Vladimir Turina, a koji ga je potom dosta i mijenjao. Trebalo je sačuvati sjećanje na stari stadion ili očuvati jedan njegov dio kao spomenik arhitekturi 60-ih. Svi danas ruše i grade nove stadione.
Što je najveća nesreća tog stadiona?
- Društvo je na taj stadion nepojmljivo navalilo. Najveća je nesreća kad jedan objekt postane predmet kolektivne histerije, pa svi imaju svoje ideje i daju vlastite prijedloge. Primjerice, nerazumljiva mi je rečenica jednog visokog sportskog dužnosnika: “Maksimirski stadion je najveći problem hrvatskog sporta!” Dinamov stadion kao temu treba prvo spustiti na zemlju i razgovarati stručno i suvislo.
Stadion danas ne sliči ni na jednu sliku vašeg projekta. Što je pošlo krivo?
- Stadion je zaštićen kao spomenik, npr. dobili smo nevjerojatne propozicije za očuvanje zapadne tribine koja zbog toga danas stoji na konstrukciji koja se koristi u gradnji mostova. No, potom je ukinuta spomenička zaštita i sad se može srušiti i stara zapadna tribina. Pita li itko koliko to previranje košta? Bilo je i komentara – uništit ćete Maksimirsku šumu, pa smo radili stručnu studiju koja je dokazala da šuma nije ugrožena. Najveći problem stadiona je dnevnopolitička spekulacija poput: “Nećemo nastaviti ono od onih prije nas”, pa se sve zaustavi. Mogućnost završetka gradnje aktualizirana je tek s kandidaturom za Euro 2012, za što smo izradili potpuno nov projekt, koji je prošao sve stručne provjere UEFA-e. Da smo prošli kandidaturu, stadion bi već bio gotov. Sad se opet priča da bi se javno-privatno partnerstvo s Alpine Bau moglo ostvariti... Naš novi projekt stadiona vani je priznat, kroz stručne recenzije, objavljen je u stručnim časopisima, prošao je dvije svjetske izložbe, uz niz pozitivnih kritika.
Koliko bi ljudi primao novi stadion?
- Za onaj prvi projekt tražilo se 50.000 mjesta, a novi bi stadion mogao primiti 30.000 ljudi, što bi mu znatno smanjilo cijenu. Međutim, stadion se mora srušiti, sve tribine osim sjeverne su disfunkcionalne, s njima se više ništa ne može.
Što pomislite kad se vozite Maksimiskom?
- Žao mi je što nema stadiona. To prvo pomislim, jer je to projekt kojim se bavim više od deset godina. Znate, teško je projektirati i kuću ako svake godine dobivate novi projektni program. Nije to šnajderaj pa se malo proširi tu, a skrati ovdje...
Sada se zgrada stadiona raspada...
- Nitko pametan ne bi savjetovao Gradu da sagradi dvije tribine, sjevernu i zapadnu, a da ne napravi krov. I onda se svi pitaju zašto curi voda. Danas padaju pločice, sutra će nešto drugo, koja građevina može izdržati 11 godina bez krova?
Ipak je najviše povika zbog vrtoglavih iznosa.
- Recite mi za koji je uopće gradski investicijski projekt formirana stručna komisija koja bi pratila investiciju od početka do završetka gradnje? Primjerice, crkva sv. Blaža koju je projektirao Viktor Kovačić 1910-ih imala je komisiju, i ona je zaprijetila Kovačiću da ne smije prijeći taj i taj budžet. Zašto nema komisije, povjerenstva koje bi djelovalo kao kontrolor projekta i novca? Ne mislim pritom na tehnički nadzor gradnje. Zagreb, uz to što je bogat, ima fantastično jak intelektualni kapital, no ja ga ne vidim u funkcioniranju grada. Stadion, njegov sportski dio, ne bi smio biti skuplji od 1000 eura po kvadratu.
Što ako zdanje ostane ovakvo?
- Ovakav se stadion neće moći upotrebljavati, osim možda za lokalne utakmice, s manjim brojem ljudi. Iz UEFA-e neće još dugo tolerirati veća okupljanja.
Što je s projektom Zračne luke Pleso?
- Konstantno radimo, pripremamo projekt aerodroma. Bavimo se analizom cijene te pripremamo etapnu gradnju. Početna cijena bit će znatno niža, ali ne mogu još reći koliko.
Vodite ljetne škole studenata u Motovunu. I sami ste kao student bili dio majstorskih radionica i to kod znamenitog arhitekta Drage Galića.
- Galić je bio moj dragi profesor. Premda me jednom i srušio na ispitu. Poslije sam na fakultetu nastavio voditi njegov predmet, Stambene zgrade.
Zašto vas je srušio?
- Splet okolnosti, tipičnih studentarija. Volio sam se skijati, bio sam i juniorski prvak 1955. u slalomu, i tako se nisam baš dobro pripremio za ispit, pa sam pao. Uglavnom, kasnije smo postali jako dobri, u svojoj majstorskoj radionici Galić je bio drukčiji nego na fakultetu, gdje je bio vrlo strog, oštar… U radionici na Tuškancu bio je kao roditelj, svi smo bili poput obitelji. Razgovarali bismo, diskutirali, imali turnire u stolnom tenisu. Ondje sam upoznao više kolega s kojima sam kasnije surađivao. Četvrtkom smo išli u majstorsku radionicu Krste Hegedušića u Rokovu ulicu, pa bi onamo došli i studenti iz drugih radionica... Bilo je to vrijeme državnih umjetnika, po uzoru na ruski model. Prije radionice kod Galića tri sam godine proveo i u radionici arhitekta Vjenceslava Richtera koji je bio fantastična ličnost.
U javnosti je manje poznato da vam je supruga uvažena glumica HNK Koraljka Hrs, koja je i profesorica na Akademiji...
- U javnosti je mnogo toga predimenzionirano, a intelektualni kapital je zapostavljen. Ali ne bih govorio o svojoj obitelji. Eto, imam suprugu, dva sina, jedan je arhitekt, drugi pravnik, snaha je povjesničar umjetnosti, a imam i unučicu.
Kako ste se odlučili biti arhitekt?
- Dosta sam se rano, preko strica, upoznao s arhitekturom. Kasnije sam, tijekom školovanja u IV. muškoj gimanziji, slijedio tu želju. Čitav život imam cijeli niz interesa. Možda sam baš kod arhitekta Richtera naučio da se arhitekt mora educirati na svim područjima.
Jeste li zbog prijateljstva s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom bili na udaru nekih kritika?
- Našeg prvog predsjednika izuzetno cijenim. Upoznao sam ga na arhitektonskom zadatku, kad sam radio tenis-dvoranu na Tuškancu, u okviru Prvog gardijskog zbora. On je bio perfektan čovjek. Sreli smo se i oko projekta stadion, a radio sam i proširenje njegove kuće u Nazorovoj, kad sam ga nekoliko puta sreo izvan službenog protokola, u dvorištu. Bio je pravi “zagrebački gospon”, koji se zalagao za svoje ideje i volio je razgovarati. Bio je ugodan čovjek pa me napisi o njemu kao o bauku uvijek nasmiju. Dobro, svaki čovjek ima bolje i gore dane, bolje i lošije odluke... A kritičari, to me nije briga. Previše cijenim poznanstvo s Tuđmanom da bih se odmaknuo od njega da bih izbjegao gubitak.
Dijelili ste i ljubav prema tenisu?
- I danas dvaput tjedno na Šalati s društvom igram tenis. Usto, skijam, vozim bicikl, odem na Sljeme...
Bili ste profesor na Arhitektonskom fakultetu, što radite nakon odlaska u mirovinu?
- Nisam otišao u mirovinu, zaposlen sam u IGH na mjestu savjetnika za arhitekturu i urbanizam direktora Jure Radića.
Je li IGH lobi?
- IGH je tvrtka, vodeća u branši, bila bi velika sreća i za arhitekte kad bi postojala tako jaka tvrtka povezanih znanja koja bi mogla konkurirati i na stranim natječajima, gdje se pojavljuju arhitektonski biroi sa 70 i više zaposlenika... Usitnjenost arhitektonske struke velika je prepreka uspješnom natjecanju u Europi.
Ističete da intelektualne snage Hrvatske nisu dovoljno iskorištene.
- Ne iskorištavamo preostali intelektualni kapital zemlje, imamo puno nedorečenih eksperimenata, stalno se ističe samo ono matarijalno. Potrebno je definirati ideju o životu ljudi, a onda donositi zakone, propise i odluke. Da smo jednako razmišljali o nematerijalnom svijetu pojedinca i njegovoj sreći, mnoge odluke o materijalnom svijetu bile bi donesene drukčije. Težiti kvaliteti života smatram svačijom obavezom.
U ovom trenutku ljuti me torba moje unuke koja ide u osnovnu školu. Ona pet godina gotovo svaki dan nosi na leđima 30 posto svoje težine. Predlažem premijerki da naloži da svi ministri ujutro uzmu ruksak sa 30 posto svoje težine i pješače kilometar i pol gdje ih može čekati auto i voziti ih u ministarstva. Kad bi svaki dan vukli taj ruksak, sigurno ne bi govorili: “Evo, upravo radimo na tom problemu...” Žao mi je djece.