Iz arhive Globusa

Zlatno Blato

    AUTOR:
    • Globus

  • OBJAVLJENO:
  • 20.03.2012. u 02:53

Brodogradilište je u vlasništvu radnika i usred krize posluje s profitom. Nitko od 330 zaposlenih ne mora strahovati od otkaza. Tko u mjestu otvori obrt, općina mu daruje 20.000, a roditelje koji dobiju treće dijete nagrađuje sa 60.000 kuna. Svi studenti dobivaju stipendiju, a kad diplomiraju i vrate se, posao im je osiguran. Općinski računi odmah se stavljaju na internet da se vidi na što je potrošena svaka kuna. Nema minusa, nema dugova. Priča iz snova? Ne, nego iz Blata na Korčuli...

Stoput smo čuli kako je težak život na otoku. I možda baš zato to treba još jednom ponoviti da se ne smetne s uma. S kime god u Blatu na Korčuli započneš razgovor, to će mu biti, ako ne prva, onda treća ili četvrta rečenica. Uz dodatak da je njima na krajnjem jugu još teže jer da bi došli do Splita ili Zagreba, moraju dvaput prijeći državnu granicu u Neumu. A već tri dana puše jugo koje ne dopušta brzim katamaranima da se otisnu na pučinu, pa put do kopna traje satima, bilo da se krene trajektom prema Splitu iz Vele Luke ili preko Korčule na Orebić, pa preko Neuma prema sjeveru. U idućoj rečenici Korčulani će vam se obavezno potužiti kako je zbog prometne izolacije kod njih sve skuplje nego na kopnu. Sve je to živa istina.

Pa ipak Korčula je sa 17.000 stanovnika najnapučeniji hrvatski otok s vrlo solidnom infrastrukturom, razvijenim turizmom, malo nezaposlenih, stabilnim gospodarstvom…

Dodajmo još i ugodnu klimu, netaknutu prirodu, predivno more, domaće vino i sve druge blagodati zbog kojih na tisuće turista baš tamo provodi godišnji odmor… I dobivamo sto razloga zašto je lijepo živjeti na otoku. Grad Korčula oduševljava kamenom arhitekturom, Vela Luku na drugoj strani otoka svi znaju barem iz pjesme, no malo koji turist će se zaustaviti u Blatu u kojem se s prozora ne vidi more. Do plaža u Prižbi ili Prigradici treba se provozati nekoliko kilometara. Mjesto s 3700 stanovnika u kojem su kuće od kamena izgrađene na obroncima triju brda u čijem su podnožju zeleni parkovi s uređenim dječjim i sportskim igralištima. Kroz središte tog amfiteatra prolazi Aleja lipa, kilometar dugačka ulica s čije su obje strane prije stotinu godina, točnije 1911. posađeni drvoredi. Kad krošnje zazelene, automobili, koji se zbog uskog kolnika jedva mimoilaze, prolaze kao kroz tunel. U cijeloj Europi duži drvored lipa ima samo poznata berlinska avenija Unter den Linden, koja je također ime dobila po lipama.

Na otoku Blaćanima mnogi zavide, i u Korčuli i u Veloj Luci, a nedavno se i do kopna pronio glas da je Blato mjesto u kojem se lijepo živi. Općinske vlasti daju svojim stanovnicima povlastice kojih nema nigdje drugdje u Hrvatskoj. Na primjer, tko otvori obrt nepovratno dobiva 20.000 kuna. Ako se u njemu i zaposli, godinu dana će mu općina plaćati polovicu bruto plaće. Ako zaposli radnika s visokom stručnom spremom poslodavac će dobiti još 20.000 kuna i svaki mjesec polovicu njegove plaće. Podigne li poduzetnički kredit, općina će mu s 10.000 kuna godišnje pomoći u otplaćivanju. Za prvo dijete roditeljima na račun sjeda 5.000 kuna, za drugo 10.000, a za treće čak 60.000. I tako dalje.

Sve to može si priuštiti samo mjesto čiji se proračun dobro puni. Kad je u pitanju Blato, kičmu gospodarstva predstavlja brodogradilište Radež koje već godinama uspješno posluje i zapošljava 330 ljudi.

“Prošlu smo godinu završili s malim gubitkom od dva milijuna kuna. To je prvi put nakon pet ili šest godina da imamo minus. Pokrili smo se novcem ušteđenim od prijašnjih godina”, objašnjava nam tehnički direktor Jerko Andrijić, drugi čovjek tvrtke koji se jednako i zove i preziva kao njegov nadređeni, predsjednik Uprave. Ne bi, kaže, htio da ispadne da u Radežu cvatu ruže, dok se velika brodogradilišta koprcaju u ogromnim dugovima, jer ni njima nije lako dogovoriti unosne poslove.

Brodogradilište, osnovano 1954. godine ime nije dobilo po radu, nego po obližnjem brdu Radež, najveći je poslodavac na cijelom otoku.

Najčešće ne gradi brodove od početka do kraja nego čelične trupove ili druge elemente koji se ugrađuju u brodove, odnosno sve ono što se naziva brodskom opremom. Teška metalurgija.

Osim što je prava rijetkost u Hrvatskoj pronaći brodogradilište koje više-manje dobro posluje, još nevjerojatnije zvuči podatak da su njegovi vlasnici sadašnji i bivši radnici. Vlasnika je ukupno 480 i nitko nema više od 1 posto dionica. Većina od 330 trenutno zaposlenih ima svoj vlasnički udio u poduzeću i zato se prema njemu odnose kao da je njihovo privatno. Jer ono to doista i je. Lakše pristaju i na neke nepopularne mjere uzrokovane krizom. U veljači su, nabraja direktor, 3 dana bili na neplaćenom godišnjem odmoru, u ožujku će biti 5 takvih dana, u travnju možda i 10. Za toliko je svima smanjena i plaća koja u prosjeku iznosi oko 4700 kuna što je podjednako kao i u velikim državnim brodogradilištima. Slobodne dane u rano proljeće malo će tko iskoristiti za odmor jer većina Blaćana ima maslinike i vinograde u kojima rade popodne nakon posla i vikendom, a poslovi u brodogradilištu se planiraju vodeći računa da je kada krene berba velik broj radnika na godišnjem odmoru.

Plodna polja u nizini sva su redom obrađene, a na onima na uzvisinama rastu loza i masline oko kojih vlasnici cijele godine imaju posla ako žele u jesen pobrati plodove. Vino – uglavnom pošip i plavac – i maslinovo ulje stoljećima su u Blatu glavni izvor bogatstva. I danas je tako, no sve to ne bi bilo dovoljno da nema Radeža, čiji vlasnici, odnosno radnici, nikako ne pristaju na mogućnost da pokleknu zbog krize koja zadnjih godina ne pogađa samo brodogradnju u Hrvatskoj nego i u cijeloj Europi.

“Kada je početkom 90-ih krenula privatizacija, radnici su kupili većinu dionica, a kasnije su od države otkupili ostatak.

Još od 70-ih godina surađujemo s europskim brodogradilištima, poput MacGregora koji sada u finskom vlasništvu. Poštovanje rokova i vrhunska kvaliteta za nas su zakon. Naručitelji su i domaća brodogradilišta Uljanik, 3. Maj, Brodotrogir i Brodosplit, ali ne ovisimo samo o njima jer imamo partnere u cijeloj zapadnoj Europi. No, brodogradnja se sve više seli na Daleki istok koji nam je zbog niske cijene radne snage nelojalna konkurencija. Treba proizvodnju vratiti u Europu”, govori Andrijić.

U velikoj hali podignutoj još 70-ih godina izrađuje se brodska oprema – dizalice, rampe, stepenice, poklopci... Za uzgajalište ribe Cromaris radili su posebne brodove za hranjenje ribe. U suradnji s “Končarom” izrađuju 76 metara visoke stupove za vjetroelektrane. Svake godine iz Radeža izađe 5 do 10 tisuća tona proizvoda od čelika.

Kada se prije 24 godine iz Dubrovnika doselio u Blato i zaposlio u Radežu, Senad Begović nije mislio da će se dugo zadržati. Danas je sretan što je kupio dionice tvrtke u kojoj će, nada se, dočekati mirovinu.

“Osjeti se da je kriza, ali nama je još uvijek dobro i nadam se da ćemo je uspješno prebroditi. Ni plaća za hrvatske prilike nije loša”, kaže varilac Begović koji jako voli svoj posao i mjesto u kojem živi.

Rukovoditelj pogona Markica Žuvela im 31 godinu i u Splitu je stekao diplomu inženjera strojarstva. Radež ga stipendirao i nakon studija se vratio u rodno Blato i zaposlio u brodogradilištu u kojem je i njegov pokojni otac Marko radio 35 godina.

“Da se Radež zatvori, ostali bismo bez kruha. Trebamo ga sačuvati zbog naše djece da bi i ona poput nas imala gdje raditi. U ovoj hali ostavljamo dušu jer Radež je naša ljubav, a ne samo mjesto na kojem zarađujemo plaću”, tvrdi Žuvela koji zajedno s ostalim radnicima svakog jutra dolazi na posao u 6.30.

 “Nastojimo izbjegavati sve nepotrebne troškove. Ako imamo kratke rokove isporuke našim ljudima nije problem raditi u tri smjene. Bit će ovo teška godina. Na Mediteranu nas Turci ubijaju nižim cijenama, a ako je naručitelj iz Skandinavije, ne možemo konkurirati Poljacima koji su im bliže pa ih manje košta transport. Zato moramo nuditi najbolju kvalitetu i preskočiti ovaj zid pred kojim smo se našli. Nećemo klonuti duhom”, kaže direktor Andijić ističući kako do sada nije bilo otpuštanja. Nada se da ih neće ni biti. Radež nikada nije dizao kredit da bi isplatio plaće, nego samo za ulaganje u proizvodnju.

 “Država bi nas trebala više podržati, primjerice da se ipak ide u gradnju Pelješkoga mosta u koji bi se ugradilo 30.000 tona čelika, što bi sigurno donijelo posla svim brodogradilištima. Propast velikih brodogradilišta dovela bi nas u probleme jer bismo ostali sami kao deva u pustinji. Ne treba srljati u privatizaciju brodogradilišta. I Italija je svoje najveće brodogradilište Fincantieri ostavila u državnom vlasništvu.

Teško mi je vjerovati da netko tko ima kapital, poput Danka Končara, želi ulagati u hrvatsku brodogradnju jer u njoj trenutno nema velikog profita, kao ni igdje drugdje u Europi”, govori Andrijić koji smatra da u Blatu treba svakako sačuvati industriju jer se ne može živjeti samo od turizma.

“Nešto nas veže na ovom otoku. Korijeni su nam duboko i zato nas neće ubiti jedna suša”, zaključuje Andrijić i podsjeća kako samo u Sydneyu u Australiji živi 7000 ljudi porijeklom iz Blata, dvostruko više nego u samom Blatu.

Stariji mještani dobro pamte kako su poslije Drugog svjetskog rata mnogi odlazili u Australiju što je bio drugi veliki egzodus Blaćana. Prvi, put južne Amerike, dogodio se 20-ih godina prošloga stoljeća kad je vinograde poharala filoksera.

I načelnik Ivo Gavranić nam priča kako je njegov djed otišao u Južnu Ameriku i tamo umro. Njegov otac tako nikad nije upoznao svoga oca.

Blaćani su, tvrdi, jako vezani uz obitelj i svoje mjesto koje se u bivšoj Jugoslaviji nazivalo i najvećim selom u cijeloj državi.

“Krizu još nismo osjetili. Sudbine grada i brodogradilišta usko su povezane. Veliki je uspjeh što se održala proizvodnja. Za razliku od klasičnog kapitalizma, u Radežu je u središtu čovjek. I u općinskoj upravi se tako ponašamo. Bitan je svaki čovjek, a ne načelnik. Politika je najmanje važna. Moja plaća je 11.000 kuna. Nikada nismo imali minus u proračunu, nemamo kredite niti ikome išta dugujemo. Trošimo onoliko koliko zaradimo”, objašnjava načelnik, po struci profesor fizičke kulture, koji je 2004. funkciju preuzeo od Branka Bačića koji će otišao u Zagreb na ministarsko mjesto u HDZ-ovoj vladi. Do tada je bio Bačićev zamjenik i taj je posao u općini radio volonterski dok je plaću zarađivao kao ravnatelj osnovne škole. Na zadnjim lokalnim izborima dobio je 74% glasova u prvom krugu.

Gavranić je jako ponosan na svoje suradnice. Uz njega u općini radi još 9 službenica, sve redom žene, mlade i visokoobrazovane. Stoga općina Blato nikada ne koristi usluge odvjetnika ili konzultanata, a vrijedne pročelnice su same napisale i program razvoja gospodarstva i materijale za natječaj Europske Unije iz čijih su pretpristupnih fondova dobili 7 milijuna kuna za obnovu kanalizacije. Već su spremni projekti za koje će pokušati dobiti novac iz kohezijskih fondova čim iduće godine Hrvatska uđe u EU.

Osim Radeža i poljoprivrednog poduzeća, Blato ima i oko 400 obrtnika. Na poticaje malim poduzetnicima općina je u zadnjih 7 godina iz proračuna izdvojila 3,5 milijardi kuna i tako je otvoreno 180 radnih mjesta. Na stipendiranje studenata godišnje odlazi 230.000 kuna i trenutačno više od 100 studenata iz Blata mjesečno prima 700 kuna. Obvezali su se s diplomama vratiti u Blato kao već 90 mladih stipendista u proteklih 20 godina. Bez problema su pronašli posao. Samo onima koji imaju prosjek ocjena iznad 4.0 općina dopušta da idu živjeti i raditi kamo god hoće.

Načelnik se nada da će se u narednim godinama više razviti i turizam pa da će Blato dobiti i svoj prvi hotel. Uvjeren je da bi samo jedna takva investicija svela stopu nezaposlenosti na nulu.

“Kada općini uštedim 1000 kuna, osjećam se kao da sam ih sebi uštedio. Stavili smo na internet sve općinske dokumente, u kojima se vidi na što je potrošena svaka kuna. Kod nas u zadnjih 20 godina ni jedna lipa nije nestala”, uvjerava nam Gavranić koji smatra da bi država nižim porezima i drugim pogodnostima trebala stimulirati poduzetnike i investitore na otocima.

Poticaji koje daje općina jedan su od razloga što se mladi optičar Josip Čerina sa suprugom Anom i kćerkicom Emom odlučio prije godinu i pol dana iz rodnog Splita preseliti u Blato gdje je rođena njegova majka. U Splitu nisu imali riješeno stambeno pitanje, a u Blatu su uredili obiteljsku kuću. Ubrzo je otvorio optiku Specto koja, kaže nam, sasvim dobro posluje. Danas teško može zamisliti da opet živi u Splitu. Kada im se rodilo drugo dijete, dobili su 10.000 kuna općinskih poticaja.

“U Splitu nikada ne bih otvorio svoj obrt jer je velika konkurencija. Ovdje mi nitko neće zamjeriti što u izlogu nemam najnovije modele naočala Prada ili Bulgari. Prezadovoljan sam”, ističe Čerina.

Nakon studija agronomije u rodno Blato se vratio i Ante Šeparović (35) koji već 9 godina radi kao enolog u poljoprivrednom poduzeću Blato 1902. Njegova supruga Marina doselila se s otoka Kali i u osnovnoj školi se zaposlila kao profesorica engleskog i talijanskog. Otočki život joj, kaže, nije ništa novo. Zavoljela je Blato. Imaju Luciju (3) i Tonija (2). Antina majka cijeli je radni vijek provela u vinariji. Danas dane provodi čuvajući unuke.

S Antom u vinariji kao enolozi rade i iskusna Marija Pecotić te mladi Nikola Mirošević, koji je uz stipendiju prije nekoliko godina završio agronomiju u Zagrebu. Taj mu je novac bio dragocjen dok je studirao. Njegova obitelj ima dugu tradiciju proizvodnje grožđa i vina. Pokazuju nam svoj široki asortiman vina i rakija. Vrhunski pošip, merlot i plavac neće razočarati ni najizbirljivija nepca. S 1,2 milijuna litara godišnje najveći su proizvođač vina na cijeloj Korčuli, a u zadnjih 10 godina proizvodnju su povećali 70 posto. Uzgajaju grožđe na vlastitih 25 hektara i uz to ga otkupljuju od vinogradara iz cijele južne Dalmacije, od Vrgorca do Prevlake.

“Vino ima boju, okus i miris, a kako bi i osjetilo sluha bilo zadovoljeno, treba se kucnuti”, objašnjava Marija Pecotić. Dodaje kako se osjeti da je u zadnje vrijeme pala prodaja vrhunskih vina jer si ljudi sve rjeđe mogu priuštiti bocu skuplju od 50 kuna, a navikli su piti vino pa stoga raste popularnost jeftinijih stolnih vina kao što su korčulansko crno i korčulansko bijelo. Enološki trojac iz Blata ističe kako na vinu previše zarađuju trgovci i ugostitelji, a premalo proizvođači grožđa i vinari. Problem vide u prejakom trgovačkom lobiju i restoranima koji butelju kupljenu za 35 prodaju za 170 kuna.

U staroj zgradi vinarije radi 60-ak ljudi. Poljoprivredna tvrtka, koja uz vino proizvodi i maslinovo ulje, slično kao i brodogradilište u vlasništvu je velikog broja malih dioničara. Enolozi kao ključ uspješnog posla ističu timski radu.

“Ovu firmu doživljavamo kao svoju. Družimo se na poslu i izvan njega. Pomažemo si kad nekome nešto ustreba. Čovjek mora na posao dolaziti sretan. Nije sve u plaći”, kaže Marija Pecotić kojoj je i nakon 32 godina staža najveća sreća kada čuje da ljudi hvale vino koje je ona prva kušala u laboratoriji stare vinarije. Svoj posao smatra nezahvalnim jer ljudi kada ih zaboli glava krive loše vino, a zaborave da su popili četiri litre i da nisu dovoljni jeli.

Blato je jedinstveno i po jedinoj ljevaonici bronce u Dalmaciji. U cijeloj Hrvatskoj još su dvije u Zagrebu. Iz radionice Nikole Šeparovića izašli su mnogi veliki brončani kipovi uvaženih kipara i reljefi koji krase crkve. Nikola prvo izrađuje kalupe od voska i keramike, pa potom u peći na 1300 stupnjeva zagrijava metal, odlijeva ga pa potom obrađuje i patinira do konačnog sjaja…

Tu su i manji radovi poput raznih priznanja, nagrada, ali i sportskih brončanih medalja… Kad bi se u Hrvatskoj dijelile medalje za rad, Blaćanima bi lako mogla pripasti i zlatna.

Izdvajamo