NESUĐENI NADBISKUP ZAGREBA

Kuharić je rekao: Neka me on naslijedi. Woytila je odgovorio: Ne.

Zašto je umjesto nedavno preminuloga mons. Vladimira Stankovića za crkvenog poglavara bio izabran Josip Bozanić





Koliko god da me vijest o smrti mons. Vladimira Stankovića iznenadila, toliko sam je i dočekao spreman. Kad sam prije mjesec dana zvao na Stankovićev broj, na koji bi mi se on redovito javio (stanovao je, kao umirovljeni kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, točno preko puta zagrebačke katedrale), ovaj put javila mi se umjesto njega časna sestra.

Rekla mi je, zabrinutim glasom, da monsinjor nije dobro i da je u bolnici. Doduše, kazala mi je da bi se za koji dan trebao vratiti. A htio sam kod njega navratiti da mu pokažem neke dijelove iz rukopisa moje nove knjige “Rim, a ne Beograd”, u kojoj je on jedan od glavnih protagonista. Već sam tada bio uvjeren da se s njim više nikada neću vidjeti.

A posjećivao sam ga, u njegovu uredu na Kaptolu, već punih osam godina, tj. još od 2007., kad sam započeo rad na svom novom projektu. Naizmjence sam se sastajao i s njim, i s don Živkom Kustićem, i s vlč. Josipom Gjuranom i s mnogim drugim bitnim protagonistima Katoličke crkve u Hrvata. Sam mons. Stanković je pripadao najužem vrhu naše Crkve, i to u onim desetljećima, hrvatske, ali i puno šire i sveobuhvatnije, povijesti (od 1960-ih do 1990-ih) koja obično nazivamo prijelomnim. Punih 30 godina, od 1969. do 1999., bio je ravnatelj dužobrižništva za Hrvate u inozemstvu (punim i pravim imenom: direktor nationalis operum pro migrationibus croatis), tj. “šef” svih Hrvata-katolika koji žive izvan domovine.

U užem smislu riječi bio je desna ruka ili čak svojevrstan “menadžer” zagrebačkoga nadbiskupa Franje Kuharića – osobito u onim situacijama, a one i nisu bile tako rijetke, kad bi prvi biskup Crkve u Hrvata odlazio na svoje pomno pripremane i besprijekorno organizirane velike turneje po svim kontinentima, od zapadne Europe i sjeverne Amerike do Južne Amerike, Afrike i Australije. Maratonske turneje i pastoralne pohode što ih je u pravilu organizirao upravo on, mons. Stanković.

Za vrijeme Stankovićeva “mandata” Kuharić je bio među Hrvatima u prekomorskim zemljama čak 14 puta, a u europskim, dakako, još mnogo češće. U istom tom razdoblju – za vrijeme Kuharićeva predsjedanja Biskupskom konferencijom – u inozemstvu je za hrvatske katolike osnovano 110 župa ili misija, odnosno iz Hrvatske je u Europu i svijet sa Stankovićevim i Kuharićevim dekretom poslano 150 svećenika. To je ono za što se zna.

A ono za što se (barem u široj javnosti) ne zna, a o čemu sam ja dosta često razgovarao, primjerice, sa Živkom Kustićem, jest činjenica da je upravo Vladimir Stanković trebao biti nasljednik kardinala Franje Kuharića na dužnosti zagrebačkog nadbiskupa (a samim time i prvog biskupa Crkve u Hrvata). Sam je Kuharić, naime, bio taj koji ga je izabrao za svog nasljednika. Međutim, papa Ivan Pavao II., čija je riječ u toj priči trebala biti, kao što je i bila, posljednja, nije odobrio taj njegov izbor.

O nesuđenom Stankovićevu izboru za zagrebačkoga nadbiskupa Kustić mi je posebno detaljno govorio u jednom od naših posljednjih razgovora – nekoliko mjeseci prije svoje smrti – 21. studenoga 2013. (kad sam ga, kao i obično, posjetio u njegovoj sobici u Domu umirovljenika u Klaićevoj).

– Mons. Stanković je – rekao mi je tada Kustić – svakako spadao među najprominentnije kandidate za budućeg zagrebačkog nadbiskupa. I do zadnjeg časa se nije znalo hoće li biti ili neće. Na kraju je ispalo da neće. A Franjo Kuharić htio je da Stanković bude nadbiskup, sigurno. Čak je direktno jednom zgodom u Rimu, kada su svi hrvatski biskupi bili skupa oko Pape, rekao, što se inače ne radi: “Sveti Oče, molim vas, u ime svih naših biskupa, da Stanković bude, kad ja odem, nadbiskup zagrebački!”

Papa je to čuo, ali nije reagirao. Neki su se faktori očito bili uključili protiv Stankovića, ali je teško reći koji...

Kustić nije bio posve siguran kada se taj događaj zbio, ali je pretpostavljao da je to moglo biti još 1979., kada je Crkva u Hrvata slavila tzv. Branimirovu godinu, u sklopu svog devetogodišnjeg jubilejskog pokreta “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”.

On sam, kako mi je rekao, nije bio nazočan na toj audijenciji kod pape Ivana Pavla II., ali mu je njezin tijek do najsitnijih pojedinosti prepričao tadašnji pomoćni zagrebački biskup Đuro Kokša. Pritom mi je naglasio:

– Bilo je to jako neobično, da Kuharić u ime svih hrvatskih biskupa direktno nagovara papu Wojtylu da Stankovića, kad za to dođe vrijeme, imenuje novim zagrebačkim nadbiskupom. On je time možda napravio i diplomatski gaf. Ali eto – negdje je jako zapelo. A Kuharić je samo na njega (Stankovića – op. aut.) računao, bili su stvarno prijatelji. Zapravo smo nas trojica – Kuharić, Stanković i ja – bili jako zajedno i često smo skupa putovali, po cijelome svijetu. Kuharić bližega nije imao. Međutim, nešto se je ispriječilo. Ali kad god sam o tome pokušavao razgovarati sa Stankovićem, on bi se uvijek tome opirao. Nešto ga je sputavalo da o tome otvoreno govori. Naprosto bi prekinuo razgovor o toj temi, kad god bih je ja stavio na dnevni red...

Na moje pitanje koji su bili razlozi neimenovanja mons. Vladimira Stankovića za novoga zagrebačkog nadbiskupa, od strane pape Ivana Pavla II., Kustić je hipotetički spomenuo dvije skupine (potencijalnih) razloga. U prvoj su bili oni političke, a u drugoj oni sasvim osobne prirode.

Što se političkih razloga tiče, Kustić mi je rekao:

– Ja vjerujem da se Stanković, na svojoj funkciji šefa hrvatske inozemne pastve, zamjerio ekstremnoj hrvatskoj desnici, odnosno njezinu (neo)ustaškom dijelu, jer je previše radio na (općehrvatskom) pomirenju i nije se, kratko rečeno, svrstavao na ustašku stranu. Pazio je da uvijek bude negdje u sredini, da povezuje, i sigurno je da mnogi koji su mislili više državotvorno, da tako kažem, nisu bili zadovoljni takvom njegovom pomirljivošću.

A o razlozima “osobnoga tipa” Kustić mi nije htio previše govoriti, samo je napomenuo da je u ovakvim situacijama, kada se htjelo nekoga unaprijed eliminirati kao mogućeg kandidata, uvijek bilo dovoljno da se lansira nekakav trač na njegov račun (ma koliko on najčešće nemao veze sa stvarnošću) – i to bi ga, u Vatikanu, automatski isključilo iz bilo kakve kombinacije.

Tome je još dodao:

– Među ostalima, Stanković se zamjerio i fratrima iz Norvala, što sasvim sigurno nije bilo beznačajno. Osobno mi je žao što nije postao nadbiskup – bili smo veliki prijatelji – ali ovaj koji je to postao, Josip Bozanić, nastoji biti koliko može dobar. Stanković je i po svojoj naobrazbi i po svom stalnom radu i velikom zajedništvu s Kuharićem stvarao Kuhariću ugled u svijetu, govorio je sve moguće jezike, i engleski, i francuski, i talijanski, i njemački, imao je veze sa svim episkopatima, i zapravo sve što je Kuharić u svijetu značio – Stanković je bio iza toga. Bio je vrlo revan, vrlo vjeran i solidan; čega god bi se primio, išao je do kraja. Nakon što je ispao iz igre, kao možebitni Kuharićev nasljednik, u konkurenciji je neko vrijeme bio Antun Škvorčević, sadašnji požeški biskup, no onda su i njega eliminirali.

Sjećam se da je među kandidatima bio i ondašnji zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, no njemu sam ja sam sugerirao da ne prihvati taj izbor, jer bi ga u Zagrebu tretirali kao došljaka. Na kraju se, u traženju idealnog kandidata za novoga zagrebačkog nadbiskupa, Kuharić prestao boriti za bilo što, i pustio je da Rim napravi što hoće.

U nastavku ovog članka prisjetit ću se nekih posebno zanimljivih (u javnosti nepoznatih) detalja o mons. Vladimiru Stankoviću, koje mi je on sam bio spomenuo u našim susretima i razgovorima, od 2007. do 2014. (zadnji susret imali smo 18. studenoga 2014.).

Vladimir Stanković zapravo se zvao Vladimir Stakor – to mu je bilo pravo ime i prezime. Međutim, kada je, 29. lipnja 1956., bio zaređen za svećenika – a zaređen je u zagrebačkoj katedrali po nadbiskupu-koadjutoru Franji Šeperu – prezime “Stakor” promijenio je u “Stanković”. To je od njega zatražio, i to na Šeperovu osobnu inicijativu, tadašnji kancelar Nadbiskupskog duhovnog stola Dragutin Hren.

Razlog? Pa, sasvim banalan: nadbiskup-koadjutor Šeper je mislio da je za jednog svećenika sasvim neprikladno da se zove Stakor, jer izravno asocira na imenicu “štakor”. Taj mi je događaj Stankovićev prijatelj Živko Kustić opisao ovim riječima:

– Na mladoj misi Stakoru je držao zdravicu kanonik Hren, pa je rekao, pohvalivši ga: “E vidiš, kak je mali mišek bil, a koliki je štakor iz njega zrastel!”

Stanković mi je ispričao da se nakon toga događaja posavjetovao s roditeljima i da je unutar obitelji, iako ne baš s osobitim veseljem, prihvaćena nadbiskupova sugestija o promjeni prezimena. Kako je mladi (tada 26-godišnji) Stakor tad već imao formiran autogram, odlučio se za prezime “Stanković” jer je ono nekako najbolje pristajalo njegovu rukopisu.

Dodatnu argumentaciju za to prezime dala je njegova majka Marija, prisjetivši se legendarne Marice Stanković, predsjednice Velikoga križarskog sestrinstva od 1930. do 1945., koju je i osobno poznavala.

Vladimir Stanković rođen je u Kutini, 24. veljače 1930., ali je po podrijetlu bio Zagorac, i to iz Gornje Stubice. Roditelji su mu se iz Hrvatskog zagorja doselili u Moslavinu 1918., nakon što su prodali svoj grunt u svojoj (pra)postojbini. Inače mu otac, Franjo Stakor, nije bio bilo tko. Najprije je radio kao činovnik na Kotarskom sudu u Donjoj Stubici, a kad je došao u Moslavinu, prešao je u Kotarski sud u Kutini, gdje je bio predstojnik sudske pisarnice. Na tom je radnom mjestu bio i za vrijeme NDH.

Po političkom opredjeljenju Franjo Stakor bio je mačekovac, i to gorljivi, čak se i politički angažirao u lokalnoj organizaciji HSS-a, pa je sinu dao ime Vladimir (od milja Vlatko) upravo po uzoru na predsjednika HSS-a Vladka Mačeka.

Iako je obitelj Vladimira Stankovića bila na glasu kao jako hrvatski opredijeljena i jako katolička, čak su dva njezina člana, Stankovićev otac Franjo Stakor i njegov ujak Josip Mikoč, imali u NDH grdnih problema s ustašama. Ujak mu je 8. prosinca 1944. bio odveden u Jasenovac i ubijen (inače je bio vrlo ugledan općinski bilježnik u Kutini) – i to samo zato što je previše glasno mislio protiv režima, a osobito protiv Nijemaca – a samo je malo nedostajalo pa da takva sudbina, i to četiri dana prije dolaska partizana u Kutinu, tj. 29. ili 30. travnja 1945., zadesi i njegova oca.

Kako mi je to sam Stanković ispričao, u oba ta slučaja progonitelji su bili tzv. “crni ustaše” (luburićevci i bobanovci, koji su za vrijeme rata boravili u Kutini kao neka vrsta vojne policije), a oca su mu spasili od vješanja tzv. “bijeli ustaše”, kako se zvala službena domobranska vojska na čelu sa zapovjednikom Kutine natporučnikom Jožom Mihotekom.

Velikih mu je problema, međutim, otac Franjo Stakor imao i u komunizmu, naročito u ljeto 1946. kada su ga optužili da je prevario državu – a vezano za tadašnji obvezatni otkup žita. Netko je “iščačkao” da je na vršidbi prijavio da mu obitelj ima četiri člana, iako je zapravo u tom trenutku imala samo dva (poanta je bila u tome da ako imaš više članova u obitelji, daješ državi manje žita), pa je na sudskom procesu na kojemu je posebno inzistirao tadašnji predsjednik Javnog tužilaštva NRH Jakov Blažević zaradio kaznu od dvije godine zatvora. Dodatni je kuriozitet bio u tome da je robijao u KPD-u u Lepoglavi zajedno s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, i to od veljače do kraja lipnja 1947., nakon čega je prijevremeno pušten na slobodu zahvaljujući kolektivnoj amnestiji za sve tzv. “žitare” u Jugoslaviji.

Od 1963. do 1968. Vladimir Stanković bio je tajnik zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera i bilježnik Nadbiskupskog duhovnog stola. U vezi s tim razdobljem svoje svećeničke karijere dao mi je na uvid dvije svoje poduže zabilješke, pod naslovima “S kardinalom Šeperom na Koncilu” i “Manje poznate stvari o kardinalima Šeperu i Kuhariću”, koje danas čuvam u svojoj osobni pismohrani. U njima je, uz ostalo, opisao kako su na zasjedanjima Drugoga vatikanskog koncila (1962.-1965.) čuveni Šeperovi koncilski interventi u pravilu nastajali unutar trokuta Franjo Šeper – Tomislav Šagi-Bunić – Vladimir Stanković, u kojemu je Stanković najčešće imao zadatak pedantnog daktilografa koji je trebao uredno pretipkati što bi prethodno napisali ili skicirali na komadu papira zagrebački nadbiskup i njegov privatni koncilski teolog.

Franju Kuharića Stanković je upoznao u proljeće 1964., kad je još bio tajnik nadbiskupa Šepera, a upoznao ga je tako što je najavljivao njegov dolazak (Kuharić je 1964. bio imenovan pomoćnim zagrebačkim biskupom) zagrebačkome nadbiskupu.

Vladimir Stanković bio je vrlo ponosan na činjenicu da je punih 25 godina, dakle četvrt stoljeća, živio s Franjom Kuharićem (pa i s njim jeo za zajedničkim stolom) pod jednim te istim krovom – u Nadbiskupskom duhovnom stolu, na Kaptolu. Od proljeća 1964. do jeseni 1968. boravio je u toj zgradi kao osobni tajnik kardinala Šepera, a od 1969. pa sve do ljeta 1990. u njoj je, kao ravnatelj hrvatske inozemne pastve, imao svoj ured tajnika i voditelja Ureda Vijeća BK za hrvatsku migraciju.

Kao pomoćni biskup Kuharić je boravio na prvom katu Nadbiskupskog duhovnog stola, a kad je, 1970., imenovan nadbiskupom, preselio se na drugi kat, u one iste prostorije gdje je danas nadbiskup Bozanić. Stanković je pak, kao Šeperov tajnik, bio na drugom katu Nadbiskupskog dvora, odmah do Šeperove sobe, a poslije je, kao ravnatelj inozemne pastve, imao sobu na prvom katu, ispod Kuharića.

A u tom istom razdoblju (od 1970. nadalje) Stankovića i Kuharića je dodatno povezivala i ta okolnost da je Kuharićeva osobna tajnica s. Alis Lončarević, iz Družbe Sestara Naše Gospe, bila istodobno i Stankovićev administrator (činovnica), u njegovu Uredu za hrvatsku inozemnu pastvu. Ona je najprije i bila dodijeljena Stankoviću za činovnicu, no kako je on često bio odsutan iz Hrvatske, počela je, via facti, raditi i kao Kuharićeva osobna tajnica.

Upravo je na nagovor Franje Kuharića, 18. lipnja 1969., Stanković prihvatio ponudu BKJ da postane novi nacionalni ravnatelj za dušobrižništvo Hrvata u inozemstvu (nakon što je njegov prethodnik na toj dužnosti, Vladimir Vince, član Opusa Dei, poginuo u avionskoj nesreći). A na tu su njegovu odluku snažno utjecali i dr. Tomislav Šagi-Bunić iz Kršćanske sadašnjosti te Živko Kustić koji je – to treba posebno naglasiti – rođen iste godine kad i Stanković (1930.) te su njih dvojica čak zajedno studirali na zagrebačkoj Bogosloviji (od 1950., kad se Kustić iz Splita preselio u Zagreb).

U inozemstvu, oko rješavanja tada aktualnih pitanja iz djelokruga hrvatske inozemne pastve, Kuharić i Stanković su se prvi put jače zbližili 1970., na velikoj turneji po Sjevernoj Americi, kada su u samo pet tjedana zajedno obišli 30-ak hrvatskih župa u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama. Bila je to, inače, prva prekooceanska turneja Franje Kuharića kao nadbiskupa. Živko Kustić je na njoj pratio njih obojicu i o tome redovito izvještavao za svoj Glas Koncila.

O svom 30-godišnjem radu kao ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, Vladimir Stanković mi je rekao:

– Da nije bilo tako dobro organiziranog hrvatskog iseljeništva pod vodstvom svojih svećenika, danas ne bi bilo ni slobodne Hrvatske! Pitate me zašto takvo što Srbi nisu napravili, u to isto vrijeme? Pa, vidite, Srbima je nedostajao “faktor Rim”. Njima je nedostajao Vatikan, njima i danas to fali. Pravoslavlje općenito nema, u kršćanskom svijetu, smisao za organizaciju – oni su više mistično raspoloženi. I to ih sve pasivizira. To je poznata stvar. Dok smo mi, Hrvati-katolici, dio Zapada. Srbi su, osim toga, gastarbajterstvo u Njemačkoj i na cjelokupnom Zapadu doživljavali kao traumu, dok smo mi nekada bili dio Austro-Ugarske, pa nam je i u vrijeme SFR Jugoslavije mentalitet Nijemaca bio daleko bliži, i nikada nam nije bilo strano doći u Njemačku...

Negdje potkraj 2009. mons. Stanković za jednoga od naših susreta na Kaptolu uručio mi je jednu svoju malu bilježnicu na čijim je stranicama rukom ispisao svoja sjećanja na Franju Kuharića, ali, isto tako, i na prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana.

I dok su sjećanja na Kuharića bila topla, sjećanja na predsjednika Tuđmana bila su nešto manje topla. Stanković mi nikada nije krio da se s dr. Tuđmanom jednostavno “nije našao” – kao što se s njim nije uspio naći ni tadašnji glavni urednik Glasa Koncila Živko Kustić.

Glavna formula “nenalaženja” je, držim, više-manje jasna: dok je osnivao HDZ, Tuđman je od Crkve u Hrvata – dakle, i od Glasa Koncila i od Kršćanske sadašnjosti, a zasigurno i od nekoga trećega – tražio da budu striktno u funkciji HDZ-a. A oni na takvo što nisu htjeli pristati (u čemu su, držim, načelno bili u pravu), smatrajući da Crkva treba imati svoj autonoman prostor djelovanja, koji se nikako ne može poistovijetiti s djelovanjem bilo koje političke stranke ili pokreta.

No iz ovih Stankovićevih, meni predanih, bilježaka izlaze na vidjelo i neki detalji, o kojima se još nije govorilo u javnosti.

Prije svega, Stanković u njima svjedoči o tome kako je Tuđman svoj rukopis “Bespuća” prvotno ponudio Josipu Turčinoviću u Kršćanskoj sadašnjosti, koji ga, doduše, nije odbio, ali je smatrao da bi on trebao biti razdijeljen u dva sveska, pri čemu bi se u prvome govorilo općenito o zločinu u povijesti, a u drugome o konkretnim političkim prilikama na našim (ex-jugoslavenskim) prostorima, uključujući i politička suđenja kardinalu Stepincu i Andriji Artukoviću.

Tuđman je, međutim, cijelo vrijeme ustrajavao na stajalištu da njegova “Bespuća” moraju biti objavljena u jednom dijelu, kao integralna knjiga (kao što je na kraju i bilo, s tim da izdavač te knjige nije, ipak, bio KS nego Nakladni zavod Matice hrvatske).

Nakon razgovora s Turčinovićem, Tuđman je zamolio biskupa Kokšu, da on pregleda dio njegova rukopisa koji se odnosio na Stepinca, a kad – napisao je Stanković – “ovaj nije našao vremena, Tuđman je zatražio audijenciju kod nadbiskupa Kuharića”. Štoviše, “htio je da Kuharić naredi Turčinoviću da knjigu tiska u jednom svesku”. Međutim, “Kuharić se u to nije htio upuštati”.

Što se tiče teksta o Stepincu, Kuharić je Tuđmana poslao k Stankoviću, koji je, kako on navodi u svom zapisu, pristao na to da pomogne budućem hrvatskom predsjedniku, a imao je primjedaba samo na onaj dio njegova rukopisa u kojem je bilo govora o suđenju Andriji Artukoviću.

Tuđman je, piše Stanković, uzeo njegove bilješke, a kad je knjiga bila objavljena, u fusnoti je naveo da se poslužio bilješkama Ureda hrvatske inozemne pastve.

Potom je Tuđman bio zamolio i Stankovića i Kuharića da hrvatske katoličke misije na njemačkom govornom području raspačavaju njegovu knjigu “Velike ideje i mali narodi”, koju je na njemačkom u Švedskoj izdao Branko Salaj.

O tome je Stanković u svojoj zabilješci napisao: “U mojoj sobi smo Tuđman i ja sastavili tekst pisma koje će švedski izdavač poslati našim misijama u Njemačkoj, zajedno sa 10 knjiga svakoj. To se nije ostvarilo zato što su tadašnji Tuđmanovi ljudi u Njemačkoj na svoju ruku promijenili plan koji smo Tuđman, Salaj i ja napravili. Radi tog neuspjeha Tuđmanu je bilo jako krivo, pa se i na mene ljutio.”

Treći čin u komunikaciji Franjo Tuđman – vodstvo Crkve u Hrvata dogodio se u studenome 1990., dakle u vrijeme kada je Tuđman već bio predsjednik RH. Stanković je tome napisao:

“... Kardinal Kuharić mi je koncem studenoga 1990., jednog dana navečer, kad sam se upravo vratio avionom iz Njemačke, rekao da su toga dana kod njega bili Tuđman i Šeks, i da su se na mene potužili da ja svećenicima u Njemačkoj zabranjujem da se u prostorijama misijâ ljudi upisuju u HDZ. Ja sam zapitao Kuharića što im je odgovorio, a on reče: ‘Stanković ima pravo’!”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Izdvajamo