Toni Kukoč je proteklih tjedana - rekao bi čovjek čak i nenadano - ponovo došao u centar zbivanja. Pogotovo nakon što je u Maloj dvorani na Gripama, tamo gdje se rađao san i Tonija Kukoča i jedne generacije, velike generacije, prošetao za ovu zgodu po žutom tepihu. Dupkom puna dvorana dočekala ga je ovacijama na promociji filma o legendarnom Pink Pantheru i pokazala da idol mnogih nije zaboravljen. Autor filma Sabahudin Topalbećirević Baho nazvao je to jednim od svojih najboljih uradaka, nešto u što je ugradio dobar dio svoje karijere sportskog novinara i na kraju ispunio i Kukočev san.
Bio je to prikaz jedne čudesne karijere, koja je kao i sve velike karijere imala početak i kraj. Početak upravo na Gripama u vremenima kada je hrvatska košarka bila nešto veliko, a kao što je i prije projekcije i nakon projekcije naglasio Toni Kukoč, nitko od njih nije krenuo tom stazom da bi jednoga dana postao slavan i velik, da bi jednog dana osvajao velike medalje i velike naslove i da bi jednoga dana završio na vrhu, na Olimpu, u košarkaškoj Kući slavnih. Ona nije bila u projekcijama Tonija Kukoča kada se kao mlad momak počeo baviti košarkom da bi zadovoljio i neke svoje snove, ali možda prije svega snove svojih bližnjih, roditelja Ante i Radojke. Ali kako to ponekad zna biti, neke stvari se ne dogode do kraja na način kako bismo mi to željeli i njegov otac nažalost nije dočekao film o Toniju.
Dva sata su premalo
Kukočeva briljantna karijera oslikana je u tom gotovo dvosatnom filmu iako je materijala bilo za više, a možda će se u godinama koje dolaze ta filmska priča i proširiti. Ponajviše po regiji, a ako je suditi po načinu na koji je film o Toniju Kukoču prihvaćen u Sarajevu, a onda u Splitu, siguran sam da ni Toniju neće biti žao što je Baho na svoj način prikazao njegovu priču i poslao ju dalje. Zapravo, poslao je taj film u legendu. Sve što je Toni Kukoč ponudio košarci, splitskoj, hrvatskoj, jugoslavenskoj, europskoj i svjetskoj, možda se ni ne može uklopiti u dva sata filmskog prikaza iako sam siguran da se Baho silno trudio na čemu mu je još tijekom večeri Toni nekoliko puta zahvalio.
Dominacija Europom i svijetom
Svi koji znaju Tonija Kukoča, znali su da je njegova želja i ambicija bila uglavnom - igra. A igrao je čudesnu košarku, on i njegov duhovni košarkaški brat Dino Rađa. Ako svaka velika generacija ima nekoliko velikih imena, onda je jedna velika generacija splitske Jugoplastike nosila pečat Tonija Kukoča i Dina Rađe, zauvijek utisnut i nikad izbrisan. Ni iz klupske ni iz hrvatske košarke.
Činjenica da su i jedan i drugi za svoja dostignuća nagrađeni ulaskom u Kuću slavnih reći će puno više nego što su i oni sami tražili od vlastitih karijera, ali su rado uzeli sve što je dolazilo s košarkom kakvu su igrali. Dominirali su i Europom i svijetom, vodili su jednu momčad koja je izglasana za momčad svih momčadi i taj poredak koji su oni ostvarili u svijetu košarke ostao je netaknut. Nitko ih nije mogao pomaknuti s mjesta koje su u jednom trenutku osvojili, kao što je rekao Toni Kukoč "ne svojom krivicom", ali s brojnim velikim njegovim zaslugama.
Toni Kukoč iz igračkih dana bio je personifikacija briljantnog košarkaša koji je mogao dominirati na svim pozicijama u momčadi, a koliko je bio dobar i dominantan reći će istina da je u Chicago Bullsima, njegovom drugom domu, bio starter na svim pozicijama. Bio je igrač, koji je, siguran sam, zaslužio više od onoga što je dobio u briljantnom uratku Posljednjeg plesa koji je obilježio jednu epohu, jednu eru i jednu momčad. Ali Kukoč se uvijek znao zadovoljiti s onim što je dobio, nikada nije tražio više, a dao je puno više u pojedinim trenucima. Daleko više nego što su neki i kod nas vjerovali, ali on se nikada gurao, nikada nije "gradio kuću u prvom redu do mora".
Generacija pobjednika
Dok je igrao bilo je utakmica u kojima je bilo samo važno pobijediti, zabiti tek nekoliko poena da bi se, kako bi on to plastično pojasnio, "javio doma", a onda polako ali neumitno stigao do tamo, do pozicije koja određuje besmrtnost u svakom sportu pa i životu. Došao je do Kuće slavnih. Dalje nije tražio, niti je vjerovao da bi trebao ići. Uvijek je bio zadovoljan karijerom iako je možda ponekad i osjetio da je zakinut u nekim stvarima. On je svijet sporta prihvatio onakvim kakav je bio i nije tražio više, ali je često znao dobiti manje.
Kada se ovih dana na Gripama prikazao film o jednoj velikoj karijeri, kada je Toni Kukoč proslavio 55. rođendan i s tim filmom koji je Baho radio i za sebe i za Kukoča i za neka druga vremena, jedna karijera je stigla - baš onako kao što je Toni Kukoč rekao - do kraja.
Što se njega tiče, uvijek je bio zadovoljan, a kako su drugi vidjeli Tonija Kukoča i njegovu karijeru mogli smo ovih dana posvjedočiti fizički ili u mislima s velikim trenutkom na splitskim Gripama. Trenutak koji je bio veliki trenutak ne samo jednog košarkaša, već veliki trenutak jedne posebne generacije. Generacije pobjednika.