Jedan od ključnih događaja za reprezentaciju, u posljednje 4 godine, bio je lom noge Eduarda da Silve. Do krvničkog napada Engleza Taylora, u proljeće 2008.’ godine, kada se radovao svom prvom velikom natjecanju, Eduardo je bio penicilin svih bolesti realizacije Vatrenih. Još od vremena neponovljivog Davora Šukera nismo imali golgetera koji je takvom lakoćom i kontinuitetom parao protivničke mreže. Za Bilićeve ere Eduardo je bio ključ svih uspjeha u tzv. šarf utakmicama, koje je odlučivao jedan potez. Dvije i pol godine kasnije Eduardo je u statusu spornog reprezentativca. To iz razloga što se širi sud, ojačan i njegovim transferom iz Arsenala u Šahtar, da on više nije na razini prije teške ozljede i mukotrpne rehabilitacije. Nakon Rige, gdje je igrao u početnoj jedanaestorici, bez nekog značajnijeg učinka, Eduarda je Bilić protiv Grčke posjeo na klupu. Igrač nam je u razgovoru nakon tog meča dao naslutiti kako misli da su mediji pridonijeli fami o njegovoj lošoj formi.
Primijetili ste da je u domovini razočaranje remijem protiv Grka, može se razumjeti navijače koji su očekivali ipak goropadniju Hrvatsku?
- Naravno da razumijemo naše vjerne navijače. I mi igrači smo žalosni što nismo upisali pobjedu, jer nakon dva kola bili bismo stvarno u velikoj prednosti pred konkurencijom u skupini. Nažalost, nije se dogodilo, ali ne razumijem zašto se stvara tako negativna situacija oko nas, kao da je sve gotovo i da Hrvatska opet neće ići na veliko natjecanje. Pa tek su počele kvalifikacije, odigrana su samo dva kola, ima toliko utakmica još za odigrati.
Vi ste imali priliku u posljednjim minutama, ali niste poentirali kao što biste nekad učinili jer vlada uvjerenje da više niste kao prije?
- Čujem i ja takve komentare ali nastojim se izolirati od toga. Logično je da nakon teške ozljede i duge pauze igrač prolazi teško razdoblje povratka u formu. Da bi se to postiglo nužno je igrati u kontinuitetu, a mene je nekoliko manjih ozljeda u odnosu na lom noge, ali uvijek neugodnih, onemogućavalo da taj kontinuitet ostvarim. Prošle sezone u Arsenalu sam ušao u seriju od desetak utakmica, u ritmu nastupa svaka tri dana, ali me onda opet zaustavila ozljeda i kasnije neuvrštavanje u momčad.
U Šahtaru imate više minuta, ali također niste stalno u momčadi?
- U Šahtaru igram u kontinuitetu, ali postupno podižem moć i opterećenja. Nakon dva tjedna priprema s Arsenalom, bez utakmice, prešao sam u Šahtar, i u tom razdoblju transfera logično je da nisam imao optimalni ritam pripreme. Sada sve radim u dogovoru s trenerom Lucescuom, koji mi dozira treninge i rad s ciljem da maksimalno budem spreman za utakmice Lige prvaka i gusti ritam nastupa u Europi i domaćem prvenstvu, koji je pred nama.
Postoji uvjerenje, Eduardo, da ne idete 100% miran u duel, odnosno da je psihološka barijera nakon pogibeljnog Taylorovog starta ograničila vašu igru?
- Ne znam kako bih više ljudima kazao da je taj strah iščeznuo, da sam praktično spreman kao i prije, te da mi samo niz utakmica treba da bih uhvatio uobičajene ritmove igranja. Kad budem imao taj kontinuitet, a to se sada začelo, onda će se moj učinak moći realnije vrednovati.