Dok su se dinamovci u Klagenfurtu povlačili na stanku s 0:0 u džepu, jedna razbarušena inicijativa Mona Burgosa nametnula se kao tema za razmišljanje. Dojučerašnji pomoćnik Diega Simeonea u Atleticu nedavno je došao na ideju razbucati truli i gnjecavi trenerski konformizam novim sustavom bodovanja: pobjedu bi on i dalje nagrađivao s tri boda, za poraz bi oduzimao jedan bod, a 0:0 remi kažnjavao ostavljajući obje momčadi bez bodova "jer 0-0 nije isto što i 3-3 ili 4-4".
Podjelu bodova začinjenu golijadom, svaki golgeterski praznik u vidu rezultata 3-3 ili 4-4, on bi nagrađivao s dva boda.
Nezgoda je za korpulentnog Argentinca što ga zovu Mono, pa u startu svako njegovo filozofiranje na temu popravljanja nogometne igre možete lako diskvalificirati kao "monkey business", ali zamisao vam se morala svidjeti nakon prvih 40 minuta dosadne utakmice u kojoj su Dinamo i WAC hodali na prstima, kao da traže izlaz iz minskog polja. Bio je dovoljan samo jedan dašak povjetarca, mrvica pustolovnog duha na kraju prvog dijela, da se razbistri horizont i da plavi shvate kako austrijsko gostovanje mogu odraditi i elegantno i efikasno jer su za klasu kvalitetnija momčad.
Ustanovio je to i Zoran Mamić, napokon spustio gard, pa smo u drugom poluvremenu u redakciji, umjesto s Burgosom, povlačili paralele s "nešto plemenitijom" argentinskom sortom. Kada je Ademi samouvjereno krenuo u slalom, nanizao nekolicinu suparničkih igrača, probio se do peterca i haklerski vješto isporučio asistenciju Petkoviću za 2:0, doživjeli smo to kao posvetu najvećem, kapetanov lijepo tempiran "tribute to Maradona", ujedno i kraj WAC-ovih snova da bi se mogao iščupati iz minusa i vratiti u igru.
Svoj prvi proboj u europsko proljeće nakon pola stoljeća Dinamo je prije dvije sezone odradio izdašnim golgeterskim porcijama (Fener 4-1, Trnava 3-1, Plzen 3-0). Lavovski dio tog posla obavljali su Petković i Oršić prema Olmovim nacrtima, uz Ademijevu logističku podršku. Danas plavi jurišaju prema novom proljeću s Petkovićem, Oršićem i Ademijem, dok se Lovro Majer sve bolje uživljava u Olmovu ulogu.
U kadrovskom pogledu tu nema govora o nekom strašnom "makeoveru", ali stilski je momčad drukčije komponirana, njezin napadački apetit je u drugom planu. Mamić je izabrao oprez, podizanje bodljikave žice oko Livakovićeva kaznenog prostora temelj je njegove igre, a osam bodova iz četiri utakmice u skupini savršeno legitimira takvu strategiju.
Ako ponovi povijesni uspjeh Nenada Bjelice, a sve sugerira da će to učiniti, Zoran Mamić imat će svako pravo uspjeh proslaviti uz Sinatru i "My Way"...