Zoran Mamić nedavno je, govoreći o Nenadu Bjelici, omalovažio njegov rezultat s Dinamom zadnje dvije godine.
“Nije to ništa spektakularno, to proljeće u Europi, ta osmina finala. Pa jesmo li za to dobili medalju?” Pretjerao je, jer svi znamo koliko je Dinamo čekao to europsko proljeće, kakva je atmosfera vladala među navijačima.
Bjelici u klubu možda imaju štogod prigovoriti u međusobnim odnosima, neslaganjima, različitima pogledima..., ali rezultat mu se ne može osporiti. Poštujući taj rezultat, Dinamo i Mamić poštuju i sebe i ovu momčad, igrače koji su ga ostvarili, a time daju na važnosti i svom rezultatu, jer Mamić je vrlo blizu tome da ponovi taj krucijalni cilj - europsko proljeće. Koliko god ne bilo “spektakularno”, to je za Dinamo još uvijek rezultat koji je rijetkost, do kojega nije lako doći i ako se ponovi, treba ga respektirati.
Podijeljena javnost
Zoran Mamić donio je na klupu teret (vlastite) prošlosti, donio je teret nepravomoćne presude i podijeljene javnosti oko njegove uloge, ljutnju i sumnje, donio je pečat čovjeka koji je otjerao Bjelicu, time iznad sebe “postavio” Bjeličinu sjenu, drugačiji pogled na svoj rad i drugačiji tretman dijela javnosti.
Toga je bio ili morao biti svjestan kad se vraćao u Dinamo i preuzimao ulogu potpunog “gazde” maksimirske struke, morao je biti svjestan i da sve to može odvesti čitavu momčad u sasvim drugom pravcu. I može se otada Mamiću puno toga prigovoriti, oko puno toga polemizirati, vagati procjene i poteze koje je vukao i vuče kao sportski direktor, međutim, isto tako mu se kao treneru treba priznati da u ključnom trenutku sezone momčad izgleda najbolje dosad. I kad je trebalo dobiti utakmicu, kad je postojala opasnost da, nakon poraza u Osijeku, još jedan negativan rezultat poljulja momčad i forma i psiha krenu nizbrdo, Dinamo je bio najbolji. Samouvjeren, pobjednički. Ni kad su Modri promašili tri velike prilike u prvom dijelu, nisu potonuli, još su dodali gas, a WAC se tek gdjekad uspio približiti šesnaestercu, ali nije opasnije ugrozio Livakovića.
Zoran Mamić jednom je kao trener Dinama pobijedio Arsenal u Ligi prvaka. U klupskoj povijesti veliki “skalp”, u osobnom CV-ju važna recka. Međutim, trenerski, ova je pobjeda u Klagenfurtu veći uspjeh, važniji. Jer, Arsenal je senzacija, posljedica puno okolnosti, koje su se poklopile te večeri, što, naravno, ne treba omalovažiti trenersku ulogu. Ali, WAC je bio strategija, kontrola, WAC je bila prava taktika, prava partija u pravo vrijeme. I to je pobjeda koja je puno toga donijela, puno više od one nad Arsenalom. Tada je Dinamo ostao samo na ta tri boda, a sad uvjerljivo brodi prema europskom proljeću.
Nije još primio gol, nije izgubio, uzeo je šest bodova protiv momčadi koju su mnogi na startu označili kao autsajdera i zacrtali su da joj moraju uzeti šest bodova. WAC nije autsajder, ali samo je Dinamo uzeo tih šest bodova! Dobro, reći će netko, moglo je sve biti drugačije da je Feyenoord zabio penal, da je CSKA zabio neku od prilika, da je WAC nije bio toliko ranjen. Istina, ali to je sad sve “ki bi da bi”, uspjeh u nogometu ovisi često i o sreći, uostalom, u današnje vrijeme svi su ranjeni, pogođeni, svi pate i muče se i zapravo je glavni cilj - ne iskrvariti. A Dinamova momčad nije iskrvarila, previla je rane i dobila najvažniju utakmicu. Za što, svakako, idu zasluge i treneru. Pogotovo što je Dinamo pod Mamićem ranije gubio takve utakmice. Sjetimo se Astre, ili Celtica, Olympiacosa, pa i Ferencvarosa. Uvijek kad je nedostajao taj jedan korak, Dinamo ga nije učinio.
Uzlazna putanja
Sad je napravio velik korak prema cilju, nije još sve gotovo i ne treba zaključno podvlačiti crtu, dok teorija da ispadne iz Europe postoji, treba je se čuvati. No, uzlazna putanja momčadi, način na koji Dinamo dosad plovi Europskom ligom, sve veća stabilnost u igri, daju naslutiti da se takav “salto mortale” neće dogoditi. I da će Dinamo opet napraviti europski rezultat. Spektakularan, naravno!