S njima na terenu protivnik uvijek može računati na poklonjenu priliku, kobne pogreške jednostavno su ugrađene u DNA tih igrača, registrirao je u nedjelju Jamie Redknapp naviku prevelikog broja Arsenalovih i Tottenhamovih nogometaša da ničim izazvani pucaju u vlastita koljena.
Tri sata nakon sjevernolondonskog derbija Redkanppova dijagnoza uspješno je preseljena u Maksimir uz jednu bitnu razliku: gost je ovdje i nakon serije kardinalnih pogrešaka uspio iščupati pobjedu. Govori to nešto o nesalomljivom karakteru golobradih igrača koje Igor Tudor posljednjih tjedana forsira u prvoj momčadi, ali definitivno nešto kaže i o agregatnom stanju Dinamove momčadi koja je, kao, vapila za šok-terapijom, a trenerskom smjenom dobila je samo šok...
Ako su navijači u Londonu u čuđenju podizali obrve zbog novih sumanutih akrobacija Mustafija, Luiza i Auriera, u Zagrebu su na tribinama savjesniji roditelji zaklanjali pogled djeci kada bi prema lopti krenuo Josip Juranović. Na prvom ozbiljnom iskušenju lopta je bila vrući krumpir u njegovu krilu, pa je Ivanušeca počastio šansom koja se ne promašuje. Drugom prilikom lopta mu se ukazala u vidu kore od banane, proklizao je u ključnom trenutku i zicerom počastio strijelca Oršića. Godinama unazad Juranović gradi imidž pouzdanog klupskog igrača, od onih je koji ostavljaju srce na terenu zbog čega je zakucao na vrata nacionalne momčadi, ali u nedjelju je bio Dinamov džoker, ali s vječnim prvakom države stvari trenutačno ne štimaju.
Previše Dinamovih nogometaša potrčalo je revanširati se Hajdukovu tragičaru. Recimo, indisponirani Moubandje je s dva diletantska starta na aut-crti pripremio teren za prvi gol Marija Čuića. Potom je Amer Gojak naivno poput kakvog rookieja inkasirao dva žuta kartona, na dan kada su skauti klubova iz liga petice napunili ložu upravo zbog BiH reprezentativca. Na koncu su Theophile i Stojanović ušli u klub smušenjaka, promašili loptu, a Hajduk je prihvatio poklon i zapravo zasluženo dobio derbi.
Ako je posljednjih dana i tjedana testirao živce Hajdukovih fanova nekim demagoškim nastupima, u Maksimiru je Igor Tudor plastično demonstrirao kakav nogomet želi igrati. Momčad mu je držala strukturu, homogeno je osvajala teren, agresivnim nastupom već na suparnikovoj polovici često bi odmah vratila izgubljenu loptu u posjed. Bio je to neobično dobar, gledljiv, na trenutke čak atraktivan Hajduk čiji je nogomet dobro naložio torcidaše u kavezu na zapadnoj tribini.
Dinamova je momčad ostala bez podrške s tribine i otpočetka je igrala u grču. Jedini transparent Boysa na startu je zbunio javnost, ali brzo su ljudi shvatili da MCOIS nije reklama za tvrtku kćer CIOS-a nego objava rata obitelji Mamić. Dinamo je još uoči pandemije “osigurao naslov i mir”, ali u suštini tek ulazi u razdoblje turbulentnog života. Momčad bez Petkovića i Oršića nema potrebnu napadačku klasu, a klub do daljnjeg ne može računati na harmoničan odnos s navijačima kao u vrijeme Bjeličine vladavine...