U smiraj ove utakmice pola Hajdukove momčadi padalo je od umora. Uz gromoglasnu podršku s tribina svi su roviti bijeli igrači izdržali grčeve, umor i manjak daha, te su hrabro izvojevali pobjedu protiv najvećeg rivala.
Običaj je kazati da je pobjednik zaslužio tri boda, ali u ovoj utakmici, u kojoj je rezultat mogao prevagnuti na jednu ili drugu stranu, ovisno tko će naći svog junaka poteza, Hajduk je upravo za taj pogodak bio bolji. Djeluje pomalo apstraktno gledajući uopće tradiciju, a kamoli dominaciju Dinama u proteklih 15-ak godina, da modra momčad u tri derbija za redom ne može pogoditi mrežu Hajduka! Taj detalj zapravo puno toga ukazuje na problematičnu igru Dinama jer sukladno individualnoj kvaliteti teško je shvatiti takav post u realizaciji...
Derbi je na polju intenziteta, taktičkog nadmudrivanja, borbenosti aktera, napetosti neizvjesnosti, uz top ambijent, ispunio očekivanja. Za estetiku igre, naravno, prvo poluvrijeme djelovalo je siromašno. Malo prilika, pamtimo onu za Livaju nakon pogreške Šutala u izlazu, te Emrelijev prodor i šut, kada je iskazao dozu sebičnosti, ignoriravši potpuno samog Oršića. Činjenica da je Mislav Oršić, sigurno najopasniji igrač Modrih, bio podređen u ovoj utakmici kada su u pitanju prodori i stvaranje prigoda, simbolički govori o dvije stvari.
Prvo da je Hajduk taktički jako dobro pokrio prostore i zatvorio koridore u koje se hitri Oršić, pa i Emreli vole ubacivati. Veliki je posao u tom smislu odradio Dino Mikanović, koji ima i hitrinu, i agresivnost, a u ovoj utakmici maksimalnu koncentraciju da blokira Oršića. Drugi Dinamovi ofenzivci nisu pronalazili način da ozbiljnije ugrožavaju čvrsti blok Bijelih. Dambrauskas je formacijom poslao jasnu poruku. Dva pivota defenzive, Vuković i Fossati, radili su ogroman posao u destrukciji ofenzivne igre Modrih, a dolazili su u ispomoć Krovinoviću, koji je bio zadužen za kreaciju igre. Dok je u prvom dijelu ofenzivni dio domaće momčadi bio dobro zakočen od gostujućeg bloka, u nastavku je, podizanjem agresivnosti, Hajduk počeo stvarati više problema obrani Dinama.
Krovinović je bio izvrstan playmaker, koji je odrađivao i dobar posao u defenzivi, ali i diktirao geometriju ofenzive. Kopić je bio svjestan da mu formacija 4-3-1-2, s Petkovićem kao “desetkom”, Ademijem na “osmici”, te isturenim Oršićem i Emrelijem djeluje sterilno. U nastavak je logičnije postavio 4-2-3-1, vratio je Ademija na jedino pravo mjesto gdje radi razliku (defenzivni vezni), te Petkovića gurnuo na devetku. Dinamo je djelovao opasnije i kada se činilo da bi mogao iskoračiti ulaskom Ivanušeca, uskoro se dogodio gol N. Kalinića. Nove izmjene, ubacivanje Špikića, pa Tolića, Bočkaja donio je malo više na planu svježine i pritiska. Djelom i zato što je Hajduk ostao bez Čoline, čiji su prodori po boku donosili dubinu i odmak od domaćeg gola.
Manjak dubine
Dubine je nedostajalo Dinamu, pogotovo kada se umorio vezni red, ozlijedio i Vuković, te su se Bijeli stisli u niski blok braneći vodstvo. Bila je to velika borba, u kojoj je Dinamo bio jalov da bi, izuzev par udaraca s distance, bitno ugrozio gol sigurnog Lovre Kalinića. Modri su djelovali, sukladno stalnim promjenama, prilično nestabilno i bez znanog im identiteta igre. Zato su naposljetku i poraženi. Vratio se Hajduk u igru za vrh, a rezultat iz Splita osobito će goditi i Osječanima, iako ostaje još uvijek Dinamova prednost realnost borbe za naslov.