Majko mila, što se ovo događa?, sigurno su tako jaukali navijači Hajduka poslije drugog iznenadnog poraza u prvenstvu. Pojedini iz "old school" generacije čak su se javili kako se više ne žele patiti, pa neće gledati svoje ljubimce, uz napomenu kako im je "pun kufer legije stranaca", naravno, nedovoljno kvalitetnih. I to uglavnom kao pokupljenih "bauštelaca", kojima su "bijeli" jedinstvena prilika da na Poljudu zarade daleko više nego na međunarodnom tržištu.
Dva uzastopna poraza Hajduka djeluju kao kataklizmički zemljotres i zahtijevaju hitnu intervenciju, u prvom redu predsjednika Lukše Jakobušića, koji se, izgleda, ipak uljuljkao u uvjerenju da sportski direktor Mindaugas Nikoličius znalački radi svoj posao.
Čak i da se dogodi da Ivan Leko sa svojim izabranicima apsolvira dva teška ispita, Lokomotivu i Dinamo na Poljudu, ostaje mučan dojam da su "bijeli" ispustili jedinstvenu priliku ostvariti na startu, to jest nakon prve četvrtine prvenstva, teško dostižnu prednost u odnosu na suparnike. Naravno, Dinamo, ali bogami i na Rijeku.
Vrijeme je za žustre procese, bez obzira na to što je još uvijek pred Hajdukom maraton od 29 utakmica. Trezveniji, umjereniji komentatori i tijekom euforičnog startnog juriša upozoravali su kako Lekina škvadra ima manjkavosti, kako u igri nedostaje nadigravanja, već da se uglavnom sve bazira na majstorijama Marka Livaje, odnosno na račun igre na pritisak, uz fenomenalna izvedbe vratara Ivana Lučića. Odavno, još od lani, pogotovo od ovog siječnja, kada je momčad Hajduka preuzeo trener Ivan Leko, bilo je i ostalo jasno da igrački kadar nije uravnotežen, čak da je manjkav. Bilo je vremena, prošla su otad dva prijelazna roka, da se stanje trebalo popraviti, jednako kao što su bila očekivanja da se igra i ove momčadi podigne na veću razinu.
Ne treba očekivati reakciju članova Nadzornog odbora, koji su odabrani, kao i u onim prethodnim mandatima, s jedinim zadatkom da podržavaju poteze rukovodeće strukture.
Navijači Hajduka, zajedno s igračima, strukom i uopće vodstvom kluba, kao i splitski mediji, bazirali su svoj optimizam na bazi propuštenih mogućnosti za prestizanje Dinama u prošlom prvenstvu. Pa kad se startalo s pet pobjeda u novoj sezoni, euforija je rasla, premda je objektivno splitska momčad samo na refule na pojedinim utakmicama igrala dobro, ustvari jedno jedino poluvrijeme jako dobro, i to protiv Rijeke.
Taj zanos navijača, njihova vjera da je ovo prvenstvo, koje ne samo potajno "miriše na titulu", utjecalo je na uvjerenje "prgave familije" kako je stvorena prigoda da se, napokon poslije 19 deprimirajućih sezona u nizu, dokaže prava moć Hajduka.
Tko su onda krivci za trenutačno posrtanje momčadi u vrijeme kada klub na drugim segmentima doživljava silnu ekspanziju? Nadalje, postavlja se pitanje kako premostiti ovu krizu, točnije tko je u klubu taj koji ima kapacitete vratiti samopouzdanje igračima? Na potezu je Lukša Jakobušić, premda i on kao predsjednik ima svoj dio odgovornosti. Pritom ne treba očekivati reakciju članova Nadzornog odbora, koji su odabrani, kao i u onim prethodnim mandatima, s jedinim zadatkom da podržavaju poteze rukovodeće strukture.
1. Mindaugas Nikoličius: u ovom trenutku smjena sportskog direktora neće donijeti boljitak u igri, ali bila bi ljekovita za drugi dio prvenstva. I kada bi taj samozvani Mr. Football imao barem malo osjećaja odgovornosti, sam bi se povukao, potražio bi drugu sredinu za svoje izvedbe.
Jer kao sportski direktor, osim stalne samohvale na Instagramu, on nije položio ispit, evo već u trećem transfernom periodu. Niko, kako mu tepaju navijači, istina, na temelju postavljene klupske politike, dovodio je igrače na posudbu ili one koje je uspio angažirati kao slobodne. U biti, gomilao je obrambene igrače, ne i one koji će svojom igrom rasteretiti genijalnog Livaju, pomoći mu u razigravanju drugih.
2. Ivan Leko: vrlo vjerojatno bi drugi trener, nakon ova dva ružna poraza, odmah instantno bio smijenjen, da navodno nije klauzule prema kojoj bi mu klub u slučaju otkaza morao platiti masno obeštećenje. Leko je angažiran kao stručni kapitalac, trener koji će unaprijediti igru Hajduka, pa je prebrzo doživio slom s idejom sustava tri beka, što je nedavno i priznao, kada je kazao da nema namjeru vraćati se na početnu ideju.
Leko se vratio u matični klub kao trener s vrućom željom da s "bijelima" osvoji titulu prvaka, ali je ubrzo postao svjestan brojnih manjkavosti igračkog kadra. No i Leko je pridonio na svoj način trenutačnoj krizi, najprije zbog nekorektnog ponašanja i logične kazne od pet utakmice zabrane sjedenja na klupi. Ružno je, kontraproduktivno, njegovo ustrajanje u namjeri dokazivanja neke svoje pravde, bez temelja, ali još više u odnosu na činjenicu da se na terenu ne vidi ruka trenera. Objašnjenje poslije poraza u Velikoj Gorici da "smo se zatvorili po inerciji" izgleda nestvarno, kao da on nije odgovoran za takvo ponašanje igrača.
3. Lukša Jakobušić: kao nedodirljivi lider prihvatio je praksu hazardiranja, pa je tako, već se pokazalo, opscenim uvjeravanjima tvrdio kako će "bijeli" dobiti, ne samo pravu ulogu na europskoj sceni, već da će i na domaćoj osvajati trofeje. Pritom se kao upitna pokazala njegova temeljna vjera u stvaranje boljeg Hajduka na terenu, s igračkim kadrom popunjenim iskusnim pojedincima. Također i na praksu da Nikoličius dovodi prinove, kakve bi vjerojatno imale efekta u jednoj Gorici ili nekom drugom osrednjem klubu.
4. Igrači: mnogi su prema svojim kvalitetama precijenjeni, dočekivani i tretirani, sigurno i plaćeni kao pojačanja, premda na terenu, osim volje i borbenosti, nisu ispunili očekivanja. Naravno, tu je izuzetak Marko Livaja, koji je postao kultna figura splitskog kluba, ali se i neka njegova ponašanja treba staviti pod kritično povećalo.
5. Navijači: zaista jedinstveni po fanatičnoj odanosti i vjeri, u posljednje vrijeme zaluđenosti da je aktualna momčad Hajduka kadra izvesti pothvat, to jest nadmašiti Dinamo u nadmetanju za prvo mjesto. Predugo su se pobornici bijelog dresa tješili promašenom sintagmom kako je "ideal vječan, a rezultat samo trend", kojoj se moglo robovati kad su "bijeli" bili daleko od borbe za vrh tablice.
U tu kategoriju kreiranja javnog mnijenja o danas moćnoj momčadi Hajduka mogu se ubrojiti i pojedini komentatori, oni koji također nastoje dokazivati privrženost "bijelima", često bez i najmanje kritičke note, pa makar to bilo za pojedine izvedbe na terenu ili poteze uprave.
Na kraju, bit će zanimljivo vidjeti kako će se Hajduk stabilizirati, jer hoćeš - nećeš, ipak su "bijeli" još uvijek vodeći na tablici. Iako su utakmicom više. Rečeno je toliko puta (izreka Ante Mladinića Biće) da se "mogu dogoditi krize rezultata, ali ne, nikako one rukovođenja". Uostalom, bjelodano je i to da se Hajduk našao u ulozi favorita u prvenstvu, donekle i u odnosu na činjenicu da se u taboru najvećeg suparnika događa duboka, moguće i nepremostiva kriza rukovođenja.