U početku je to moglo izgledati dobro rješenje. Uvođenje B momčadi klubova Prve HNL u ligaška natjecanja, kao i svako nedovoljno stručno argumentirano rješenje, pokazalo se kroz nekoliko godina prakse kao nepotvrđena teorija o kvalitetnoj opciji za razvoj igrača.
Ideja je ostvarena, ili je barem tako pojašnjavana u početku (prije više od 6 godina), kao rješenje problema razvoja igrača nakon završenog juniorskog staža. Činjenica jest da je mnogo igrača koji nakon juniorskog staža (19 godina) muku muči da bi se izborilo za seniorski status u Prvoj HNL. Prijelaz iz omladinskog u seniorski nogomet, i to je točno, vrlo je komplicirana faza razvoja mladih igrača. Radi se o kriznom razdoblju gdje se oni manje uporni, samopouzdaniji, neprepoznati ili nepriznati, vrlo lako odriču daljnje ambicije odnosno borbe.
Kresanje proračuna
Svi su stručnjaci složni da je navedeno ozbiljan problem za HR nogomet, a kako trendovi Prve HNL pokazuju, taj problem je sve veći. Mlađih igrača u prvoligaškim momčadima je sve manje. Što je već podatak koji nam ukazuje da se eksperiment s B momčadima nije pokazao svrsishodnim.
Zarana su drugu momčad, koje su startale iz Treće HNL, ugasili Istra 1961 nakon prve, a Rijeka nakon druge sezone. Dinamo, Osijek i Hajduk su s drugim momčadima napredovali u Drugu ligu, dok je Slaven Belupo tek nedavno oformio B momčad i počeo iz Četvrte lige. No, vrlo se brzo ugasila ta ambicija u Koprivnici iz jednog praktičnog razloga, a to su financijski izdaci. Iz sličnih razloga ukidanju druge momčadi odmah su 2015. godine, odnosno, 2016. godine, posegnuli u Istri i Rijeci. Kako se sada može čuti iz okruženja Poljuda, uskoro će kresanju proračuna za drugu momčad prionuti i Hajduk. U Osijeku za sada o tome nema riječi, moguće i zbog toga što je njihova druga postava u vrhu Druge lige, odnosno, što je sada drugačija atmosfera uopće u tom klubu.
No, i primjer Dinama nam ukazuje na promjenu fokusa projektu druge momčadi. Njihova je B momčad pri začelju Druge lige, sastavljena uglavnom od juniora, kojima je Druga liga ipak prezahtjevna priča. Dinamo je bogat klub i to što su sebi dopustili selekciju igrača za drugu momčad u kojoj je jako teško mladom igraču napredovati u fizički inferiornoj momčadi daje naslutiti možda neku drugu ideju budućeg procesa razvijanja mladih igrača...
Stručna logika nam je od početka dala naslutiti da eksperiment s B momčadima neće biti dugoročno rješenje. HNS ju je promovirao uz ukidanje Prve juniorske lige (!?), te pokretanjem Prve HNL za kadete i (novi) pionire. To je pojašnjeno kao još jedan od “najpovoljnijih” sustava mladeži za kvalitetniji razvoj igrača. Nekome je očito odgovaralo da se onda juniori zarana prebace u seniore, a da se pionire iz regionalnih natjecanja preseli na nacionalnu razinu. Istodobno je onim klubovima Prve HNL, koji nisu pokrenuli B momčadi, preostalo da juniore prijave u manje zahtjevne regionalne okvire natjecanja. Dakle, najmlađe kategorije su podignute do državne razine, a one koje su na pragu seniora su ograničili na regiju. Nonsens.
Površni potezi
Juniorska je liga ubrzo vraćena jer su oni koji odlučuju shvatili dvije stvari. Prvo, da se za Ligu prvaka mladeži može plasirati samo prvak juniorske lige. Drugo, počele su se gubiti generacije igrača u osjetljivom godištu. Kombinacija s malim brojem juniorskih momčadi, u kojima nisu htjeli sudjelovati neki kao Hajduk zbog procjene da im više odgovara B momčad u Drugoj ligi ili neki kao Zagreb kojima više odgovara regionalna liga, juniorsku je ligu svela na pola godine igranja i pola godine pauze. Što je očajno za igrače koji moraju “pokucati” na seniorska vrata. Tako smo malo po malo u tom površnom organiziranju vitalnih sustava natjecanja došli do toga da B momčadi gube na snazi i važnosti. Jedan od tih površnih poteza bilo je i lanjsko ukidanje sustava Trećih liga, pa je s kvaliteta razvodnjena s tri na pet liga.
HNS je nedavno zauzeo stav da će opet mijenjati jer se na štetu klubova i nogometa brzo osjete negativne strane tih (ne)stručnih zabluda. Pogotovo kada financije postanu dodatno težak teret klupskim zbiljama. No, izbor je smanjiti Drugu ligu i pokrenuti Treću jedinstvenu ligu na nacionalnoj razini. I B momčadi sada ograničiti (vratiti) na treći razred natjecanja. Koliko nedosljednosti...
Duboka rasprava
Hrvatski je nogomet proizvodio kvalitetu s itekako dojmljivim dosezima, u nekim logičnijim uvjetima funkcioniranja. Liga 10 maksimalno je suzila prostor napredovanju mladih igrača. Razlog su povećanje broja stranaca, zahtjevnost borbe za plasman u Europu i za ostanak, što traži iskusnije igrače. Nadalje, Hrvatska je mala baza. Ukoliko igrače koji nisu uspjeli ući u kadar seniora Prve lige, pogotovo onih jačih klubova, zadržite u B momčadi, onda kvalitativno slabije sredine ne mogu jačati svoj kadar i transfernu perspektivu s takvom bazom igrača. Da ne govorimo kako je i u Drugoj ligi vrlo nepravedno kada B momčadi protiv jednih igraju s jačim (uz seniore) igračima, a drugima suprotstave mlađi ili inferiorniji kadar...
Razvoj igrača od 19-21-22 godine trebao bi teći kroz logično sito kvalitete. Najbolji u prvu momčad, a ostali bi trebali seniorsku afirmaciju i napredovanje tražiti kroz posudbe, trajniji prelazak u druge sredine i u općem jačanju svih klubova, a ne samo bogatijih. Je li jačanje juniorske lige, s puno više utakmica, možda i sa povećanjem kvota igrača do 21 godine, moguće rješenje ili nešto sasvim drugo, trebala bi struka utvrditi argumentima. Svakako ne nekoliko ljudi i svakako ne na temelju trenutnih (ne)raspoloženja i uskih interesa. Pritom u kontekstu struke ne govorimo samo o nogometnoj, nego i onoj financijskoj, kineziološkoj, demografskoj, zdravstvenoj. Bez duboke i ozbiljne rasprave predodređeno je da se samo mijenjaju stvari i da izostaje kontinuitet kvalitetno osmišljenog procesa razvoja mladih igrača. Rupe u selekcijama i tehničko-taktičkom sazrijevanju mladih igrača već se jasno naziru...