Od statusa "ružnog pačeta" do procvata i učvršćivanja pozicije u trećem ešalonu natjecanja reprezentativnog nogometa. Dok se Liga nacija, u niti pet godina staroj povijesti, kristalizirala kao, zaista, prikladna zamjena za prijateljske utakmice lišene natjecateljske draži, Vatreni su paralelno vrtjeli stanice odvojenog ciklusa. Krug koji se može svesti na radni naslov - "od Španjolske do Španjolske". Od, praktički, dna pa (gotovo) do vrha.
- Mene ova Liga nacija baš ne ide, bio bih najsretniji da se ona ukine - zavapio je Zlatko Dalić nakon remija protiv Francuske u drugom kolu, još uvijek aktualne, sezone Lige nacija. Nakon dva kola Hrvatska je na kontu imala jedan bod, a u nedjelju kreće po trofej protiv Španjolske.
Bolna noć u Elcheu
Kada je Uefa u rujnu 2018. u nogometnu orbitu lansirala novo "dijete", Hrvatsku su kuglice u prvom kolu spojile upravo s La Rojom. Odlazak u Elche "u dojenačkoj dobi" dotad nepoznatog natjecanja za našu je reprezentaciju poprimio obilježja turističkog izleta. Španjolci su deklasirali Dalićeve izabranike sa 6-0, režirajući tako najteži poraz u povijesti hrvatske reprezentacije, bolniji čak i od "petarde" u kvalifikacijama na Wembleyju protiv Engleske prije gotovo 14 godina (5-1).
Ipak, bilo je to čudno "krštenje". S obzirom na to kako je Liga nacija trebala prvenstveno postati "fancy" oblik utakmica s prijateljskim predznakom (uz sitne koristi od kvalifikacija na Europsko prvenstvo za pojedine reprezentacije), tako su i navijači (ali i igrači) olako pristupali začetku nove ere. Zalaskom natjecanja u skupinama u kasnu fazu utakmice su dobivale sve veći značaj. I od javnosti i od igrača. Posebno pamtimo dramatično slavlje (3-2) upravo nad Španjolcima, kada je Tin Jedvaj u sebi pobudio obrise Liliana Thurama, srušivši Enriqueovu družinu na Maksimiru u foto-finišu s jedina dva pogotka u reprezentativnoj karijeri.
Bio je to i jedini trijumf Hrvatske u inicijalnoj sezoni Lige nacija, uz još jedini bodovni učinak osvojen sterilnim remijem protiv Engleske na Rujevici (0-0). Epilog s četiri boda u četiri utakmice smjestio je hrvatsku na posljednje, treće mjesto u skupini, poziciju koja je vodila u niži rang natjecanja. Sve do reforme s vrha. Shvativši kako je prvotna ideja s tri reprezentacije u skupini krajnje nezgrapna (čitaj: manje "velikih" utakmica = manja zarada), Uefa je prvi rang proširila na četiri momčadi u skupini, čime je Hrvatska pukim "amandmanom" ostala među elitom.
"Treća sreća"
Tek mrvu sretnije bilo nam je drugo izdanje. Dalićevi izabranici prije dvije i pol godine ostali su u prvom razredu osvojivši treće mjesto s tri osvojena boda u šest utakmica, istim učinkom kao i Švedska, ali uz jedan gol bolju gol-razliku. A onda, u ovo doba prošle godine, počela je renesansa. Pomirba Hrvatske i Lige nacija. Modrić i društvo nanizali su Dansku u Kopenhagenu i na Maksimiru, Francusku u Parizu i Austriju u Beču. Preporod u kojem je "treća" zaista bila "sreća" za Hrvatsku.
U tom je razdoblju i Liga nacija prošla kroz preporod. Svakim novim izdanjem natjecanje je dobivalo sve veću važnost. Naravno, u potpunosti je jasno kako nikad neće biti u rangu Europskog ili Svjetskog prvenstva. Međutim, kao nadomjestak "rupama" u kalendaru, pretvorila se u koristan alat za nadogradnju forme i atmosfere u reprezentaciji. Pogotovo u našem taboru.
Upravo putem Lige nacija i trijumfa po europskim prijestolnicama prošle godine, kovala se atmosfera za novi veličanstveni uspjeh na Mundijalu. Tada su utakmice u Ligi nacija pokazale kako Vatreni i dalje imaju "iskru", kako su se ponovno spremni okititi svjetskim odličjima. Bio je to ključ novog pohoda na medalju s Mundijala.
Koliko je igračima stalo do trijumfa u Ligi nacija, zorno su svjedočile i proslave pogodaka. Ne samo hrvatskih igrača, nego i španjolskih, talijanskih, nizozemskih… Liga nacija je pronašla svoje mjesto u nogometnom svemiru. Nakon što su mjesto u njenoj povijesti pronašli i dosadašnji osvajači u vidu Portugala i Francuske, blizu njihova društva stigla je i Hrvatska. Ujedno, i zaključila ciklus - "od Španjolske do Španjolske" - režirala (gotovo) savršenu odjavnu špicu velike reprezentativne godine začinjene broncom u katarskim pustinjama, službeno "zakopala ratnu sjekiru" s Ligom Nacija i odlijepila s nje etiketu "neželjenog djeteta". Tri medalje u pet godina, bez infrastrukture i adekvatnih uvjeta? Čudesno. Zlato? I ono će doći jednog dana...
