Lijepo je biti danas Luka Modrić nazionale. Čak i loža onih koji su ga do ne tako davno osporavali kao igrača nadimka pred-asistencija, kunu se da su uvijek znali da je fantastičan. Zato su ga, valjda i omalovažavali, da ga potaknu da bude bolji, jel... Luka Modrić je 11, od uskoro 12 godina u Realu vedeta prve klase. Bio je to i do Rusije 2018., kada se unutar njegova domaćeg života dogodio preokret doživljaja okruženja. Jer do tada je imao već četiri Lige prvaka, od čega tri zaredom, tri svjetska naslova, tri Superkupa Europe i dva Španjolske, uz kup i prvenstvo, ukupno 14 trofeja. Kao jedan od glavnih protagonista najmoćnijeg kluba svijeta.
Uz utjecaje “vanjske priče”, sudskog svjedočenja, ta negativna nogometna percepcija dodatno je osnažena u javnom obezvrjeđivanju. U ljeti 2017., Modrić je prvi i jedini put pomišljao da oslobodi Hrvatsku tereta svog prisustva. Imao je 32 godine, znao je da bi u Realu bili sretni da bude samo njihova desetka, a animozitete koje je osjećao u Hrvatskoj teško je živio. Odmak od tih tereta mogao je možda zatomiti njegovu muku, ali nije on taj tip. Trenutak slabosti kratko je trajao. Jedanaest je godina do tada s uvijek istom strašću igrao za Hrvatsku i odlučio je nastaviti još žešće. Znao je i svoju igračku vrijednost te koliko može doprinijeti uspjehu Hrvatske.
- A zašto ne bismo postali prvaci svijeta...
Njegova ozbiljno intonirana rečenica prije šest godina djelovala je snažno samoohrabrivanje. Vrijeme će uskoro pokazati da je imao vjeru u takav cilj.
Kao da igra par godina, a ne par desetljeća, gori od strasti, motiva, ambicije da ponavlja te doživljaje
Jedan jedanaesterac, onaj drugi protiv Danske, mogao je pokopati svaku nadu Hrvatske za prolaz osmine finala prvi put nakon 1998. Nakon što je promašio prvi pred kraj produžetaka, nekoliko centimetara dijelilo ga je od drugog promašaja i prelaska u napućenu aleju omraženih domaćih velikana. No, nije bio tip koji se boji, preuzeo je odgovornost i pogodio. Sve ostalo je povijest. Finale, srebro, doček, Zlatna lopta, bronca, doček, klupski trofeji (još 9) i dočeci u Madridu, dominacija u Ligi nacija i rušenje tabua (Francuska), i, eto, još jedno finale. Svih tih pet godina kao u snovima, od kojih barem dvije godine doživljava ovacije gdje god igra, s Realom, a eto i s Hrvatskom. A Hrvatska sada ovacijama prati svaki njegov dah u reprezentaciji.
Lijepo je danas biti Luka Modrić. I kod kuće. Sretan je kao malo dijete nakon Rotterdama. Ne pamtimo ga ovako impresioniranog atmosferom i kvantitetom navijača Vatrenih. Kao da igra par godina, a ne par desetljeća, gori od strasti, motiva, ambicije da ponavlja te doživljaje.
To sve u trenutku kada ga iz Saudijske Arabije vabe ponudama koje su “nečuvene”, neslužbeno na relaciji Ronalda i Benzeme. Luka Modrić je odlučio još prije dva mjeseca da život ide dalje u Madridu. Potpisao je ugovor i hrva se s uvijek istim medijskim pitanjima, gdje će i dokle će.
Modrić nije opterećen s time kakav će biti ton i glamur zaključenja njegove vatrene povijesti
Razumljivo je da mu dojadi, ali razumljivo je da ga pitaju. Jer je na pragu 38. godine. I zato jer mnogi od onih koji pitaju, i jako puno onih kojima se to onda prenosi, vjerojatno žele čuti samo ono, idemo dalje. Jer nogomet Luke Modrića je službeno igra 37-godišnjaka, ali je u kvaliteti te igre deset godina mlađi. I jedinstven u svjetskoj panorami klasa. I velikan koji pripada u elitni red najvećih u povijesti po kvaliteti nogometa. U 13. godini, praktično kao kapetan, bit će i dalje vedeta Reala. To je sigurno. A hoće li u nedjelju finale LN-a biti njegova posljednja misija u najdražem mu dresu?
Luka Modrić je kazao uoči Nizozemske kako ima odluku, ali će je priopćiti nakon finala. Jedinu odluku koju prepoznajemo u njegovoj retorici, potvrđeno i nakon recitala s Nizozemcima, jest da nema odluke. Ne mari za odjek “optimalne posljednje”. Nije opterećen kakav će biti ton i glamur zaključenja vatrene mu povijesti. Jedino o čemu govori je finale i emocije koje osjeća kao i suigrači pred “kockastim zidom”. Kao da je na početku, a ne pred 166. bal u 17 vatrenih godina. Kapetan duge (i sigurne) plovidbe uživa.
Možda još u nedjelju, možda još ovu godinu, možda još do ljeta iduće godine, možda do...
Lijepo je biti danas Luka Modrić. No izuzetno je lijepo i emotivno ispunjeno uživati u nogometu igrača na kojem nam zavidi cijeli svijet, u činjenici da smo privilegirani što svjedočimo toj fantastičnoj karijeri i u jedinstvenom osjećaju kako svi možemo gajiti realnu nadu u uspjeh ama baš protiv svakog koji se sučeli Hrvatskoj, s njime na čelu. Kako god završilo finale, kada god i u kojem ozračju bude zaključivao karijeru, ništa neće promijeniti te emocije i snagu njegova djela.
Jedini kojem će biti teže nego navijačima kad se povuče, bit će baš iznimno emotivnom Luki Modriću.