Jupiter je bio vrhovni bog starih Rimljana, Zeus Grka, a Luka Modrić hrvatskog nogometa. Čovjek koji je prije šesnaest godina donio svjetlo među Vatrene - kad su mnogi tvrdili da po odlasku Dade Prše, koji se “ukazao” nakon Brončanih iz Francuske, idemo u ponor - i danas je pojam za snagu i pobjede.
No, nakon Stade de Francea i petog naslova prvaka Europe, svih hvalospjeva kojima su ga još jednom okitili mediji diljem svijeta, vrijeme je da konstatiramo - Luka Modrić najveći je nogometaš u povijesti istočno od Berlina još od Ferenca Puskasa.
Taj kraj Europe, velik i nadaren za nogomet, iako dalje prema Aziji nisu iste razine klase, ima golemu ljubav prema sportu koji je više od sporta. Stolovalo je ovdje, istočno od njemačke prijestolnice, čak osam Zlatnih lopta prije Modrića, ali nitko nije bio igrač kao kapetan Vatrenih. Još od Puskasa i njegove Lake konjice.
Ukrajina je imala čak trojicu nositelja Zlatne lopte, i to Olega Blohina (1975.), Igora Belanova (1986.) i Andrija Ševčenka (2004.), Češka je dvojicu dobitnika imala u Josepu Masopustu (1962.) i Pavelu Nedvedu (2003.), a po jednog su imali Rusija - Lav Jašin (1963.), Mađarska - Florian Albert (1967.) i Bugarska - Hristo Stoičkov (1995.).
Svi su fascinirali sjajnim majstorstvom i izvedbama, njihov je nogomet bio pobjednički i očaravajući, ali nisu imali kompletan paket kao Modrić. U kojem su kvaliteta igre, rezultati, trofeji, individualna priznanja i dugotrajnost kontinuiteta.
Pritom se Zlatna lopta do 1995. dijelila samo igračima iz Europe, svi silni Brazilci, Argentinci i drugi dotad nisu bili u konkurenciji jer da jesu, neki od navedenih nikad ne bi postali pobjednici.
Velika imena
Imale su i druge države istočno od Berlina i zapadnog europskog svijeta sjajne igrače. Poljaci su blistali u sedamdesetima i početkom osamdesetih, a njihova najzvučnija imena zvone i danas - Kazimierz Deyna i Zbigniew Boniek.
Česi su slavili i čuvenog Antonina Panenku i Ivu Viktora, Rumunji Gheorghea Hagija, Crnogorci su dali Dejana Savićevića i Predraga Mijatovića, Srbi Dragana Džajića i Dragoslava Šekularca, BiH Safeta Sušića, Makedonija Darka Pančeva...
Fenomenalan je bio Ladislav Kubala, Mađar slovačkog podrijetla, koji je deset godina igrao za Barcelonu od 1951. do 1961. i reprezentacije Čehoslovačke, Mađarske i Španjolske.
Hrvatska ima također toliko zvijezda i asova koji su ostali ispod Modrića jer takav broj fantastičnih utakmica, najvećih klupskih i reprezentativnih dometa, takav “rok trajanja”, doista je jedinstven. Zato je Modrić unikatan - kad se to sve zbroji, svakome drugome nešto nedostaje da bi bio kao Luka.
Jedno su Brazil i Argentina, i svi njihovi asovi predvođeni Peleom i Maradonom, za mlađe Messijem, pa Zapadna Europa gdje su Španjolci i Talijani i Nijemci Beckenbauera i svih drugih, i Francuzi Platinija, Zidanea, Portugalci Ronalda i Eusebija, Englezi i ostali, ali Puskas i Modrić bili bi kapetani Istoka.
Prvi superstar
Zašto Puskas? Zapisan je kao prvi svjetski superstar u povijesti nogometa. Prije njega postojali su velikani, ali on i Argentinac Alfredo di Stefano postavljali su nove standarde.
Puskas nikad nije dobio Zlatnu loptu i to je povijesna nepravda. S Realom je triput osvojio naslov prvaka Europe, međutim, da se Kup prvaka igrao prije 1956. godine, dok je s Honvedom šamarao sve redom, imao bi tih trofeja tko zna koliko. I da je France Football Zlatnu loptu instalirao ranije nego te 1956. ne bi mu izmaknula.
S Mađarskom je bio finalist i senzacionalni gubitnik Svjetskog prvenstva 1954. godine, za rodnu zemlju zabio je 84 gola u 85 utakmica, općenito se smatra drugim najvećim strijelcem svih vremena nakon Pelea. Iako Messi po tom pitanju ima što reći. Puskasu je zabilježeno da je u 707 službenih utakmica u karijeri postigao 703 pogotka, tome je dodao i 363 asistencije. U takvom tempu Messi nije zabijao. Samo što se sada igra više utakmica.
Puskas je bio predvodnik i zaštitni znak legendarne mađarske generacije u kojoj su igrali i drugi sjajni majstori poput Czibora, Bozsika i Hidegkutija.
U jednoj anketi izabran je za šestog najboljeg igrača 20. stoljeća iza Pelea, Cruyffa, Beckenbauera, Di Stefana i Maradone. Njegov se oproštaj od igračke karijere dogodio 1966. godine, dakle, 40 godine prije Lukina debija za Vatrene...
Napet derbi
Modrić ili Puskas, to bi bio napet derbi o kojem bi imali što reći ljudi koji najdulje pamte, premda oni često favoriziraju stara romantična vremena, dok će mlađi kazati da su današnji asovi ispred nekadašnjih. Nogomet ima drastično drugačije lice, nekad je vrhunac bilo zarolati, predriblati i potom pucati, danas je to odigrati od prve, u dodavanju i šutu. Iako su majstori koji imaju loptu “u malom prstu”, uvijek majstori... Tu “utakmicu” ostavimo za kraj Lukine karijere.
Točno je da su i Nedved, i Ševčenko, i Blohin, i Stoičkov, i svi ti asovi igrali briljantan nogomet, no... Masopust, Jašin, Albert, Blohin i Belanov nikad nisu bili klupski prvaci Europe, a Stoičkov, Nedved i Ševčenko to su uspjeli “samo” po jednom. Nitko od njih, osim Masopusta s Čehoslovačkom 1962. godine, nije igrao finale Svjetskog prvenstva. Jašin je bio prvak Starog kontinenta sa SSSR-om, a Belanov i Nedved finalisti Eura...
A sama igra, ta Modrićeva igra, koliko je u njoj zlata, Real najbolje zna. Oni koji nisu do kraja vjerovali sada to vide kad nema Cristiana Ronalda. Čovjeka kojem su prvenstveno pripisivali titule Madriđana, čak nepravedno gurajući u margine Luku i ostale. Ronaldo nije više tamo, a Modrić i Real su opet prvaci. Najbolji u Europi. Olimp je Modrićev.