U Zagreb je stigao u ljeto 2014. kao 16-godišnji dječak, a iz Dinama je otišao kao jedan od omiljenih stranaca u povijesti hrvatskog klupskog nogometa. Dani Olmo prirastao je srcima navijača Modrih, ali i brojnih ljubitelja nogometa u Hrvatskoj. Osim po sjajnim bravurama na terenu, Španjolac se i nakon odlaska iz Maksimira istaknuo biranim riječima o Hrvatskoj. Slične odgovore dao je i u najnovijem intervjuu za španjolski SPORT, od kojega je nedavno dobio i posebnu nagradu za solidarnost i pomoć potrebitima.
- Sjećam se svoje prve utakmice u Hrvatskoj, na Memorijalu za žrtve rata u Vukovaru. Kada sam vidio dječake i djevojčice, obitelji koje su prošle kroz toliko nesreća, to me šokiralo. Počeo sam shvaćati što je rat i zainteresirao sam se za tu temu. Igrali smo i puno utakmica u Kupu gdje je rat ostavio traga - rekao je Olmo, koji kroz glazbu drži poveznicu s Hrvatskom.
- Kada sam počeo razumijevati jezik, počeo sam slušati pjesme povezane s ratom i šokirale su me riječi tih pjesama, naježio sam se i onda sam htio saznati još više o ratu. Slušam li i dalje te pjesme? Da, one mi bude uspomene na Hrvatsku.
Prisjetio se i početaka u Hrvatskoj, u kojima mu nije bilo lako.
- Razvio sam se kao igrač u La Masiji, ali i kao osoba, međutim dogodila se velika promjena kada sam stigao u Hrvatsku. Stigao sam sa 16 godina, sam... Nakon mjesec ili dva stigla je i moja majka, ali i dalje je to bila velika promjena s obzirom na novu državu i jezik. Navikao sam pričati samo španjolski, a tada sam morao početi učiti engleski i hrvatski. Ljudi koje sam upoznao, pogotovo u prvoj momčadi Dinama, puno su mi pomogli. Imao sam četiri sjajna prijatelja, s kojima sam i danas u kontaktu. Dva Čileanca i dva Argentinca su mi olakšali prilagodbu, pomagali su mi stalno - prisjetio se Olmo, misleći vjerojatno na Juniora Fernándesa, Ángela Henríqueza, Leonarda Sigalija i Luisa Ibáñeza.