- Ajme, a što se to događa, svaki dan neka posebno tužna vijest...
Iz Pekinga, gdje se već mjesec i pol dana priprema za kinesku nogometnu mu avanturu, Slaven Bilić oglasio se dirnut najnovijom lošom viješću...
- Sada smo se vraćali s treninga (oko 19 sati u Kini) i moj asistent Danilo Butorović mi kaže da je umro Cico Kranjčar. Pa je l’ moguće, mlad je još čovjek bio...
Sjećanja na legendu sežu mu još iz početka 1980-ih godina.
- Bio je top igrač i dio onih vremena kada su se moje generacije zaljubljivale u nogomet. Kakve su to utakmice, derbiji, atmosfere bile. Bio sam na utakmici Hajduka i Dinama u Splitu, u sezoni u kojoj je Dinamo osvojio naslov prvaka nakon više od dvadeset godina. Pamtim posebno Kranjčara jer je bio, onako, posebniji tip igrača. Modri su dobili 2:1...
Vraća se u zbilju današnjice...
- S Cicom sam imao vrlo korektan odnos. Ne mogu reći da smo bili bliski prijatelji, različite smo generacije, ali smo si bili dobri. No, vezan sam ja za obitelj Kranjčar. Tu je važna naša poveznica Niko, pa sjajna im supruga i majka Elvira. Što mogu reći nego da suosjećam s njihovim velikim gubitkom. Nadam se da će im barem dio pomoći za utjehu biti spoznaja što se toliko ljudi osjeća tužnima zbog odlaska Cice. Svatko ima neku svoju poveznicu, navijačku, nogometnu, profesionalnu ili iz svakodnevice života. Cicu su svi voljeli, to puno govori o njemu...
Naslijedili ste ga kao izbornik hrvatske nogometne repreentacije 2006. godine?
- Tada smo se zbližili, kad je on bio izbornik. U to vrijeme su još, mislim posljednji ciklus, mlade reprezentacije pratile A selekciju i igrale svoje kvalifikacije dan prije. Dobro smo surađivali, logično, više bili u kontaktu. Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj bio sam mu i jedan od skauta. Nakon toga, kad sam ga naslijedio na izborničkoj poziciji, sretali smo se periodično. Pratio je nastupe Hrvatske, naravno, i zbog Nike. Sjećam se kad je došao u Austriju, na EURO 2008. Tamo su ga ljudi obožavali, vidjelo se odmah.
Sjećanja su sažete u jednoj riječi.
- Gospoština! Cico Kranjčar bio je simbolika zagrebačkog dečeca, uglađenih manira koje nisu naučene, nego su izvorne. Kao i u cijeloj njegovoj familiji. Imao sam ogroman respekt prema njemu. Još jednom iskazujem sućut obitelji i neka se čvrsto drže u ovom najtežem trenutku, ponosni na ono što je mnogima njihov suprug i otac značio...