Puno je toga napisano o aristokratskom nogometu kakav je igrao Zlatko Kranjčar, o njegovom purgerskom šarmu zbog kojeg je bio maskota Dinama, o manirama bečke škole koje su Bečani moglo učiti od njega, o idolu klinaca sedamdesetih i početkom osamdesetih godina što je najbolje opisao Robert Prosinečki rečenicom “Svi smo mi htjeli biti Cico Kranjčar“, o šampionskoj 1982. i nepoštenom i neobjektivnom tretmanu jugoslavenskih izbornika, iako je bio profesor nogometa za mnoge koji su tada igrali za reprezentaciju, o trofejima i priznanjima, o Dinamovoj prvoj Ligi prvaka u koju ga je uveo 1998. godine, a u svemu tome najvažnija etapa njegove trenerske karijere bile su dvije godine na čelu Vatrenih od 2004. do 2006. Ovo je priča o njegovom izborničkom vremenu u kojem je doživio i najveće životno razočaranje.
Karakteran i odan
Cico je bio čovjek široke duše, s kojim je bilo teško ući u konflikt čak i ako si to želio, a ujedno karakteran i odan. Kad su mnogi nakon ispadanja u skupini na Mundijalu tražili da plati račune, tadašnji predsjednik HNS-a Vlatko Marković ponudio mu je da se riješi pomoćnika Tomislava Ivkovića i ostat će izbornik. Marković je možda bio jedini koji je želio Cicu i dalje na kormilu nacionalne vrste jer Zdravko Mamić je već marširao sa svojim kandidatom Slavenom Bilićem. Kranjčar je ucjenu odbio i nedugo potom je smijenjen. Koliko bi se trenera odreklo takve pozicije zbog pomoćnika? Cico nije bio od onih koji bi trgovali prijateljima...
- Cico i ja nikad nismo otvoreno pričali o tome, zato i ne znam pouzdano je li to istina, samo mi je rekao: “Ma kaj, htjeli su nekaj bezveze, ja to nisam štel..“. Sve je minorizirao. To je izašlo kao novinska priča - kaže nam sada Tomislav Ivković i dodaje:
- Tražili su razlog da ga eliminiraju. To je klasika. Ako netko hoće da se riješiš dugogodišnjeg prijatelja, onda je to korak prema cilju da tebe maknu. Znali su kakav je Cico karakter, kakav je čovjek. Nije mi jasno kojim bi povodom ja bio krivac što nismo prošli dalje na Svjetskom prvenstvu. To je bilo prozirno napravljeno. To nije bila Vlatkova ideja, nego ljudi oko njega, ali nije imao snage da se othrva. Vrlo nekorektno za čovjeka i gospodina kakav je bio Cico.
U Njemačkoj je izgubio samo od Brazila (1:0), što mu je bio jedini poraz u službenim utakmicama, ali nikoga nije pobijedio. Nakon remija s Japanom (0:0), u kojem je Darijo Srna propustio zabiti kazneni udarac, a potom i s Australijom (2:2), bilo je jasno da je Hrvatska u Njemačkoj bila bez energije, nespremna za velika djela.
Manjak sreće
Zoran Bahtijarević, tadašnji i sadašnji liječnik Vatrenih, jednom nas je prilikom uvjeravao to nije bilo do Cice ni stožera, nego golemog peha koji se dogodio u Wolfsburgu desetak dana prije otvaranja s Brazilom. Tamo je većina momčadi zaposjela WC školjke uslijed crijevne viroze, koja je uzela velik dio snage neophodne za napore najtežih utakmica.
- Nismo imali sreće, s Japanom smo nakon neiskorištenog penala pogodilI okvir gola, a s Australijom je Tudor imao šansu za pobjedu. Točno jest da je cijela momčad bila pod crijevnom virozom i temperaturom. Fantastično su izdržali prvu utakmicu s Brazilom, ali izgubili smo potom svježinu i brzinu i to nas je ubilo, srezalo nam krila i atmosferu - kaže Ivković, a činjenica je da nikad ni on, ni Cico nisu tražili isprike u tome.
Kranjčar je preminuo točno na dan kad je petnaest godina ranije pod njegovim ravnanjem Luka Modrić debitirao za A reprezentaciju. No, Modrić nikad nije bio istinski u Kranjčarovom fokusu, ne zato što ne bi prepoznao njegov talent, Cico je predobro znao nogomet da bi toliko zakazao. U javnosti je stvorena maliciozna histerija koja se svela na dvojbu Niko Kranjčar ili Luka Modrić. Taj lažni problem dominirao je eterom, a Zlatko je momčad slagao oko Nike. U vezi su mu leđa čuvali Niko Kovač i Igor Tudor i to je za njega bila posložena formacija.
Nova pravila
Malo tko se sjeća da Modrić uopće nije trebao biti u startnoj postavi tog 1. ožujka 2006. godine u prijateljskom ogledu s Argentinom u Baselu. Vijest da igra doznali smo tek koji sat prije susreta jer Robert Kovač zbog ozljede nije mogao pa je Cico povukao Igora Tudora u obranu, a u sredinu ubacio Luku koji je odigrao maestralno kao zadnji vezni protiv ekipe u kojoj je već tada zapaženu rolu imao Lionel Messi. Po općem je sudu proglašen igračem susreta, a Hrvatska je dobila 3:2. Niko i Luka igrali su zajedno, međutim, izbornik ga nije vidio u početnoj postavi.
U Njemačkoj je ušao u završnici ogleda s Japanom i Australijom. Kranjčar je za Modrića bio nešto kao Cesar Luis Menotti za Diega Maradonu. No, za razliku od Argentinca koji nije uzeo najveću mladu zvijezdu na Svjetsko prvenstvo 1978. godine i bez njega osvojio naslov prvaka, Cico nije iskoristio klasu kasnije Zlatne lopte i već nakon skupine ispao je iz natjecanja.
Kod odluke o 23 igrača za Njemačku odjeknulo je da na listi nema Eduarda da Silve. Zašto ga nije pozvao?
- Odmah nakon što smo se kvalificirali za večerom je rekao: “Igrači koji su sudjelovali u kvalifikacijama ići će na SP“. To je obećao i nije htio odustati. Tako smo vodili i Juricu Vranješa iako je bio lakše ozlijeđen. Kasnije smo dodali Modrića, a Eduarda nismo zato jer je Ivan Bošnjak, također igrač Dinama, bio prvi strijelac prvenstva. Možda smo mogli uvesti još kojeg mlađeg. Cicin karakter i obećanje starijim igračima dovelo je do toga da u kadru nisu bili Ćorluka i Eduardo - tumači Ivković.
To je bio kraj priče koja je krenula na jednako dramatičan način u srpnju 2004. Neki u SN nikad nisu izgubili više novca na kladionici nego tih dana. Od Vlatka Markovića je stigla pouzdana informacija da će novi izbornik, nakon smjene Otta Barića, biti Srečko Katanec. Koeficijent na njega bio je 12,0, na Kranjčar tek 3,5. Uplaćivalo se i po nekoliko tisuća kuna, mnogi su se ponadali lakoj zaradi i prevarili se. Jedva 48 sati kasnije Katanec je nazvao Markovića i obavijestio ga da odustaje. Šokirali su ga napadi po pojedinim hrvatskim medijima.
Cico je preuzeo u tom času relativno posloženu reprezentaciju. Počeo je žestoko, već uoči debija u prijateljskom susretu s Izrealom u Varaždinu 18. kolovoza 2004. godine potjerao je Stjepana Tomasa.
- Uspostavili smo nova pravila po kojima igrači nisu smjeli dovoditi u hotel vlastite fizioterapeute, Tomas je to prekršio i za primjer svima poslan je kući. No, kasnije je igrao dalje, tako i na Svjetskom prvenstvu - govori Ivković.
Kvalifikacije je odradio odlično. U prvih šest utakmica osvojio je 16 od 18 bodova i čvrsto držao prvo mjesto. Međutim, umjesto sreće, patio je kao nikad u životu. Kao izbornik Niku je od prvog susreta uvrstio u startnu postavu, no sanjao je da kao legenda kluba uživa na maksimirskoj tribini u njegovim igrama u dresu Dinama i ovacijama publike. Događalo se sve suprotno, svjedočio je ratu svojeg sina i svojeg Dinama, zatim i degutantnim pjesmuljcima navijača... Svaki put kad bi to čuo, kao da mu je nož zarit u prsa. Navijači Plavih, koji mu sada pišu dirljive posvete, nikad mu se zbog toga nisu ispričali i duguju mu tu ispriku jer svakim njihovim povikom, grafitom i transparentom, srce mu je krvarilo. Ivković svjedoči:
- To je najteže razdoblje u životu Zlatka Kranjčara, njegove cijele obitelji i nas prijatelja. Svi smo bili shrvani i razočarani odnosom Dinama i svih koji su u tome sudjelovali, pitali smo se je li moguće da to rade takvoj legendi kao što je Cico i klincu Niki, koji je imao 20 godina. To je bila vrlo ružna epizoda. Bez obzira što je Niko otišao u Hajduk, koji je veliki klub, Cico je rođeni dinamovac, on Dinamo ima u srcu i duši i to ga je strašno pogodilo. Baš strašno. Strahota. On je tada bio izbornik, imao je golemu odgovornost, a onda mu se dogodila i ta najteža epizoda. Niko je na kraju uspio i kao čovjek i kao igrač izvući se iz te situacije. Od početka mu nije bilo lako jer nosio je križ tate na leđima. Na kraju je odigrao za reprezentaciju 81 utakmicu. Ne bi da nije bio kvalitetan.
Sofijska briljancija
Hrvatska je kolo prije kraja pobjedom nad Švedskom izborila prvo mjesto u kvalifikacijama i plasmana u Njemačku. Šveđane Zlatana Ibrahimovića dobila je ranije i u Göteborgu, bilo je i loših vijesti poput teške ozljede Ivice Olića u prijateljskom susretu s Brazilom u Splitu kad mu je otišao križni ligament ili neodlučenog rezultata 1:1 na Malti pred kraj ciklusa, ali sve je u izlučnom ciklusu generalno odrađeno za visoku ocjenu. Ipak, najbolja utakmica bila je u Sofiji 4. lipnja 2005. godine, trijumf nad Bugarskom 3:1 gdje je upravo Niko blistao i bio igrač susreta, zabio je sjajan gol u 80. minuti za 3:1, prije toga strijelci su bili Babić i Tudor.
Obitelj, prijatelji, Dinamo i Hrvatska, to je bio život Zlatka Kranjčara koji se savršeno ogleda kroz dvije izborničke godine...