Gdje si bio 11. srpnja 2018. u 22.37 vjerojatno je najlakše pitanje za svakog Hrvata. Točno će opisati i mjesto, i društvo i kakve su ga emocije “prale” kad je Turčin Cüneyt Cakir puhnuo u zviždaljku i označio kraj polufinalna u Moskvi. Kad su popustile sve kočnice jer više ništa nije moglo poći po zlu niti spriječiti da zanosno, gordo i gizdavo punim glasom kličemo - Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstva!
Taj 11. srpnja ionako smo znali obilježiti jer Vatreni su 1998. godine točno na isti datum matirali Nizozemsku u Parizu 2:1 i osvojili grandioznu svjetsku broncu, a dvadeset godina kasnije izborena je najveća pobjeda hrvatskog nogometa.
Letovi prema Moskvi
Svi letovi vodili su prema Moskvi. Na Crvenom trgu razvijena je golema hrvatska zastava 78 sa 10 metara, fan-zona izvrsno se punila, a druženje s Englezima bilo je tradicionalno odlično. “Davaj Hrvatska!“, bodrili su nas i mnogi Rusi, iako nisu svi htjeli gurnuti u stranu eskapade Domagoj Vide s Ukrajinom zbog čega su mu zviždali na Lužnikiju.
Oko podneva Zlatko Dalić skupljao je “ranjene ratnike“ po sobama hotela Swissotel Krasnye Holmy (Crvena brda). Anti Rebiću ukočio se vrat, a Ivan Rakitić dobio groznicu baš te noći. Liječnici i pogotovo fizioterapeuti nisu spavali od posla jer već od ranije Šimi Vrsaljku “nedostajalo je pola koljena“, Dejana Lovrena, Danijela Subašića i Ivana Strinića zatezali su mišići, ali odlučno su odbijali svaki razgovor da ne izađu na teren, izuzev Rebića koji je izborniku kazao “Ne mogu!“. No, Dalić nije htio ni čuti i Ante se također našao u startnoj ekipi. Igrali su svi. Nakon što je bacio u koš papir s nacrtom da na Engleze pošalje momčad s Mateom Kovačićem, a bez Ivana Perišića, izbornik je inzistirao na sastavu koji se na kraju profilirao kao “jedanaest veličanstvenih”.
Ni šezdeset minuta igre više, ni dva prolaza na “penale“, niti medicinski kartoni zreli za hospitalizaciju nisu slomili čeličnu volju Hrvata da još jedom, kad je najvažnije, pokažu Englezima tko je bolji, a njihovo bahaćenje “Football’s coming home”, “napucalo” je dečke u “kockastom” do kraja!
Nakon lošeg početka i gola Kierana Trippiera iz slobodnog udaraca u petoj minuti, i “plesa po žici“ u prvom poluvremenu, kao da su se priključili na atomsku centralu. U drugom dijelu Vatreni su krenuli marširati i gaziti, i prije Perišićeva gola za 1:1 vidjelo se da se igra druga utakmica, da ih imaju. Dominirali su, mljeli Tri lava i dočekali čudesnih šezdesetak minuta Ivana Perišića, njegovih najznačajnijih i najbitnijih u životu. U 68. minuti susreta na centaršut Šime Vrsaljka zabio je kung fu udarcem za 1:1, potom pogodio lijevu golmanovu vratnicu, pa još jednom dokazao iznimne fizičke sposobnosti skokom i asistencijom glavom za strijelca Mandžukića u 109. minuti. Sve što je kao svestran sportaš genetski naslijedio i što je radom oblikovao te je večeri naplatio.
Tri puta se vratili
Utakmica je krenula u 20 sati po hrvatskom vremenu, u Moskvi je bilo sat više, efektivno je igra trajala 132 minute i 19 sekundi zbog nadoknada. Ludovali smo u transu najvažnijeg gola u povijesti nogometa u Hrvata, Marija Mandžukića za 2:1, da bismo se u 22.37 po hrvatskom vremenu prepustili slavlju bez granica. Iako su mnogi delićevski ponavljali “Ljudi, je li to moguće“, zapravo u tom je času svemir došao na svoje mjesto. Momčad tesana godinama, s igračima iz najvećih svjetskih klubova, koja je i ranije mogla na vrh, ali su joj razne okolnosti “postavile nogu”, u Moskvi, u večeri potvrde, prebrisala je sve tragične poraze i stigla gdje joj je mjesto. Hrvatska je bila iznenađenje zato što se prvi put probila do finala i jedino je Urugvaj to učinio kao manja država, ali gotovo 70 godina ranije u bitno drugačijem nogometu, ali ne i po klasi ekipe. S tom istom, našom momčadi, Njemačka bi bila uvjerena da mora biti prvak!
- Tri puta smo bili u ponoru i dizali se. Mi smo takav narod, ponosan i karakteran - komentirao je izbornik Zlatko Dalić pred dvoranom prepunom novinara. Upravo on je okrenuo pravi prekidač i otvorio sve te horizonte. Englezi su Lužniki napustili u suzama, slomljena srca, iako sa sviješću da je izbornik Gareth Southgate bitno podigao reprezentaciju.
To je bio nacionalni i sportski trijumf Hrvata koji daleko nadilazi granice igre, kamoli nogometa, ali koji nažalost ni država, niti nogomet nisu kapitalizirali. Kao ni broncu 1998. godine.