Pokretanje Lige nacija potvrdilo je Hrvatskoj status elitne reprezentacije. Paradoksalno jest da je to novo natjecanje ujedno postalo teret atmosferi oko hrvatske selekcije. Status u A skupini znači redom suparnike najviše kvalitete u Europi, a kako ukazuje naš slučaj, znači i odmjeravanje s najboljima na svijetu i u Europi. Do 2018. Hrvatska je jeseni živjela s kvalifikacijama i prijateljskim ogledima. Manje stresa i natjecateljskog drila, jer igralo se ipak s dohvatljivijim konkurentima.
U Ligi nacija dopalo nas je i u drugom izdanju nadmetanje s aktualnim svjetskim prvakom i aktualnim prvakom Europe. Porazi koji su uslijedili na razini su tradicija koje imamo s tim suparnicima, a koje nikad do sada nismo pobijedili. S obzirom da se Liga nacija odigrala u krajnje nenormalnim okolnostima pandemije, onda je reprezentacijama s manje širine kadra puno teže nego velikim selekcijama s većim kadrom kvalitete. Pored tih objektivnih, Hrvatskoj se dogodio i niz subjektivnih tereta, kao što je primjerice rekonstrukcija kadra u jeku igranja s najtežim suparnicima.
Doživljaji Hrvatske uvijek su bili podložniji emocijama nego stručnim i inim logikama. Tretirati tijesan poraz s Portugalom kao potvrdu nečega, odnosno, vrednovati igrače, sustave i izbornika temeljem takve teške utakmice, suparnika i desetkovane momčadi, zbilja ne vodi realnim zaključcima. Kao što nisu realni oni koji se donose na temelju pobjeda u jednoj utakmici (recimo Švedska). U Hrvatskoj je svakih 90 minuta dovoljno da se odredi da nešto baš ne valja ili da je baš dobro. Recimo, Kovačić je poslije Švedske bio u tretmanu vječno neispunjenog talenta, a sada je nakon Portugala veliki igrač…
U nogometu je najvažniji natjecateljski cilj, a točka realnog zaključka vrijednosti je njegovo ispunjenje ili neuspjeh. Hrvatska u Ligi nacija objektivno u ovoj skupini vrijedi trećeg mjesta. I naposljetku ga je ostvarila. Hrvatska ima realan cilj u 2021. izboriti kvalifikacijsku vizu za SP 2022, odnosno, proći skupinu (Engleska, Češka, Škotska) na EP-u. U daljnjoj fazi natjecanja na Euru puno toga ovisi o ždrijebu, formi i zdravlju igrača, zato se i kaže uvijek, s logikom, da je nakon toga sve moguće. Jer, tako i jest u kup-sustavu.
Kad se zaključe ta dva natjecanja u idućoj godini, onda ćemo imati jasniju sliku vrijednosti nove reprezentativne grupe i posljedično izbornikove umješnosti da stvori natjecateljski jaku momčad. U tom razdoblju, jesen 2020. Lige nacija i 2021. godina Eura i kvalifikacija za SP, Zlatko Dalić radi i još jednu, vrlo zaguljenu u hrvatskom okruženju, neizbježnu obvezu - rekonstruira reprezentaciju. To je proces u kojem ima plusova i minusa, oscilacija, kako igračkih tako i trenerovih, ali čiji se epilog ne može suditi poslije jedne-dvije utakmice. I pogotovo je neracionalno zbog alternativnog natjecanja, s najjačim suparnicima, dovoditi u pitanje status izbornika.
Realniji doživljaji nogometa, odnosno, pozicije Hrvatske u njemu, bitno bi olakšavali sve procese reprezentacije. A za objektivan doživljaj njene vrijednosti, kao i onih koji je vode, treba čekati završetak natjecanja koja su strateški važna za naš reprezentativni te posljedično i cijeli nogomet. Početi od toga da cijenimo treće mjesto u skupini elitne skupine Lige nacija jest korak realnog doživljaja i zdravijeg poticaja Hrvatskoj da ispuni realne ciljeve. Možda tada i one koji su realno iznad naših mogućnosti...