Vjerojatno posljednja, a kao da je prva. Nekih pola sata prije utakmice, tražeći put do punkta za akreditacije, zakrčen potpuno ako dolazite iz smjera Svetica, došlo je do potpunog zastoja. Prvo, ceste su bile "u mirovanju", odnosno trebalo vam je doslovce deset minuta za par metara prodora prema službenom parkingu, a onda Fan Zona, smještena ovoga puta na dosadašnji parking, krči put, odnosno siječe put navijača na pola. A onda, nakon svega, na zadnjem otvorenom punktu stadiona - košmar.
Stigli smo tamo pola sata prije utakmice, a red je bio prilično velik. Razlog? Ljudi koji su kupili ulaznice na stadion nisu mogli ući s ulaznicom na mobitelu, već su se tražile isprintane. Momak koji je, pak, radio na toj zadnjoj otvorenoj blagajni, jadan, iako je iza njega stajalo par printera, odgovarao je da on ne može isprintati ulaznice. A poneki koji su došli na ulaz na zapadnu tribinu, kako čujemo, nisu mogli ući s - isprintanim kartama. Tražio se QR kod. Dodatno, iako nije ključno za čitatelje i posjetitelje, službenog ulaza za novinare odavno nema, već je spojen s građanskim. Uglavnom - košmar.
Uglavnom, par minuta prije početka ključnog dvoboja, auti su tražili put do parkinga, neki isprintanu, a drugi digitalnu ulaznicu. Put do Maksimira bio je teški rebus, jedino ako niste, usred studenog, na stadion krenuli nekoliko sati ranije. Kao nekoć. Romantika.
Jasni su napuci Saveza, ali u krnjem Maksimiru, bez Istoka, i ovo je bilo previše. I jasno je dalo do znanja: ljudi, dosta je bilo. Ovaj stadion više apsolutno nije funkcionalan. Pošaljimo ga više tamo gdje i pripada. U rezalište. Pa iako se u Zagrebu do daljnjega ne igra ništa. Možda je to upravo ono što je potrebno. Za nogomet. Za "vatrene". Za Dinamo. Za Zagreb. Za, konačno - Hrvatsku.