U ovom mileniju promovirala se kovanica “projekt kluba”. Trendovski je to pristup pripremi igrača za transfere. Domaći klubovi svih rangova prihvatili su zdravo za gotovo tezu kako trebaju odabrati nekog igrača-potencijal i onda mu podrediti sve aktivnosti da ga se što prije može unovčiti. Neke uspješne priče tog tipa medijskim odjekom su zasjenile sve negativnosti takvog razvoja igrača. Kako je većina klubova financijski slabašna, o “projektima” možete slušati i na razini županijskih liga i klubova, a pogotovo u omladinskim pogonima.
Temeljno pitanje je projekt ciljane proizvodnje za prodaju. Pritom je dobna granica određivanja projekta od gornjih granica (17-20) tinejdžerske dobi sada dovedena do početaka, 10-11 godišnjaka...
Imperativ zaokreta
Poslovni nogomet se nametnuo kao smisao postojanja klubova i liga. Na tom temelju se određuju pravila natjecanja, i u omladinskim kategorijama, Tamo se nametnulo da čak i dječaci-pioniri igraju na nacionalnom nivou. Pretumbacije koje su drastično poremetile ekosistem psihofizičkog razvoja djece u korist kupoprodaje igrača, i time su potvrđene. Više se pažnje i interesa usmjerava u mlađe tinejdžere, a zapostavlja organizaciju i pažnju igračima od 18-21 godine. Taj nonsens ukazuje na koliziju prirodnih procesa nogometa s onim umjetnim.
Zato nam se većina igrača u dobu prijelaza iz juniorskog u seniorsku stvarnost samo izgubi.
U Ligu 10 mogu samo pojedinci, uglavnom projekti. U ostalim ligama pored iskusnijih igrača i zaštićenog godišta (često samo formalno korištenog) te mlađe se odmah definira. Ako nisu prepoznati kao projekt brzo ih se odbacuje. Tako smo ušli u aktualnu fazu kada su efekti “poslovnog nogometa” sve tanji, a tereti kočenja prirodnog razvoja i sazrijevanja igrača sve teži. Nastala je jedna kvalitativna rupa, koja guta temelje običnog nogometa. Onog koji razvija igrače u klupskoj strategiji kako po pitanju stvaranja momčadi tako i u natjecateljskom smislu te socijalnom snaženju. Prošle godine su o tome analitičari argentinskog nogometa javno istakli imperativ zaokreta. Zbog poslovnog nogometnog funkcioniranja osiromašeni klubovi fokusirali su se stvaranju ponajviše napadača, jer se njih najlakše transferira u Europu. Zapostavili su prirodne razvoje unutar momčadi i grupe, natjecanja i sustavnosti, pa sada dramatično oskudijevaju kvalitetnim obrambenim i pogotovo veznim igračima. Posljedice se drastično reflektiraju u onemoćalosti reprezentacije, ali i slabljenju efekata izvoza...
Friški domaći slučaj koji ukazuje na značajne posljedice poslovnog nogometa jest i trenutak Borne Sose. Razvoj i epilog njegove naturalizacije ukazao je na groteskne pristupe moćnog saveza kakav je njemački. HNS je ovom prigodom pokazao i bolje poznavanje propisa, i decentnije ponašanje u odnosu na germansku aroganciju. I u slučaju Sosa, uz izbornika Zlatka Dalića postupali su korektno. Nakon što su Nijemci, vjerojatno i zbog nelagode, jednostavno otpisali igrača Sosu i nastoje utišati čim prije taj gaf, HNS je požurio olakšati situaciju igrača u domaćim okvirima, radi perspektive.
Nakon bezobzirnosti Njemačke, ljudski gledano gesta (opraštanja-obnove odnosa) je u redu. Na stranu načelni okvir tog slučaja, čiju će dimenziju definirati vrijeme, koliko će brzo približavanje Sose doprinijeti u nogometnom i kontekstu perspektive?
Sosa je primjer poslovnog nogometa. Otišao je 2018. iz Dinama u Stuttgart. S 20 godina je iskoračio statusno, zaradio te dobio veliku priliku. Kao i većina tinejdžera, koji su tek osjetili travnjake HNL-a (40-ak nastupa), pogodni jesu za poslovne odluke ali u kontekstu “običnog” nogometa ostaju još nezreli potencijali. No, vani moraju odmah biti na razini zrelosti da bi opravdali ulaganja i zadržali status. Kako je prošao Sosa u tom ubrzanom (umjetnom) procesu sazrijevanja? Medijska tutnjava oko njegovih kvaliteta kitila je priču ali je zanemarila mane koje mu koče iskorak zrelosti. Govorimo o momku koji je prve godine u Stuttgartu skupio tek 12 nastupa (613 minuta), druge sezone u drugoj ligi 13 (778’), a tek ove sezone značajnih 26 nastupa (2008) u 1. Bundesligi.
No, kao da nitko ne vodi računa o sljedećim stvarima. Osim što je nezrelost odao nes(p)retnom (re)akcijom reprezentativne preformacije, Sosa ukazuje na teškoće nogometnog odrastanja jer još nije uhvatio kontinuitete. Ni u nastupima, ni unutar forme. Najčešća je to posljedica kod igrača koji iz Hrvatske prerano odu u bespoštednije konkurencije. Zato se nadovezuju i najmanje željene teškoće fizičke prirode. U tri njemačke godine imao je Sosa čak 15 “prekida” zbog zdravstvenih problema. Skupio je ukupno 327 dana pauze i propustio 34 utakmice. Najduže lani, 140 dana, jer se poklopila pauza zbog pandemije...
Zbog sebe a ne drugih
Sosa bi morao sada, s 23 godine, doista izvući pouke, i neovisno o reprezentaciji, iskoračiti u zrelosti ponašanja i pristupa običnog nogometa. Što znači puno trenirati, raditi na sebi, prevenciji, na snaženju jasnih mu kvaliteta ali i rješavanju mana, napose sa što manje medijskih nastupanja. Sve će mu to neminovno olakšati da se fokusira i afirmira posebnosti svojih važnih potencijala i oda sazrijevanje. Zbog sebe a ne drugih. Tada će reprezentativni napredak doći sam od sebe, kao i javna prihvaćenost i željeni oprosti. Naravno, poslovni refleks bit će samo logična posljedica tog prirodnog razvoja i običnog nogometa. Najzdravijeg...