Nije baš ova pandemija donijela samo loše stvari. Evo, da nije bilo nje, možda sada ne bismo pričali o novom hrvatskom biseru, izvađenom iz korita rijeke Isar, momku koji je u manje od dva tjedna izrastao u glavnu hrvatsku nogometnu priču. Nakon dva pogotka u Leverkusenu svi pričaju samo o njemu..
- Korona me spasila - priznaje 22-godišnji Wolfsburgov Marin Pongračić, stoper rođen u Njemačkoj od roditelja iz Slavonskog Broda i Kreševa, tog bosanskog kraljevskog grada.
- Kada sam zimus stigao u Wolfsburg iz Red Bull Salzburga (za odštetu od 10 milijuna eura, nap.a.), krenuo sam pozitivno i željno, no onda se dogodio taj glupi crveni karton protiv Fortune, koji me s razlogom bacio u rikverc. Platio sam skupu školu, ali znao sam da ne smijem stati, jer život ide dalje, morao sam prijeći preko toga, znajući pritom da se radi o reakciji koja mora imati svoje konsekvence. I imala je, trener Glasner me posjeo na klupu, a momčad je do prisilne pauze nanizala pet pobjeda i remi. Dakle, ostalo mi je samo još više zapeti, trenirati, raditi k’o konj. I onda me tijekom pauze, trener Glasner počeo pripremati za početni sastav, tvrdeći da odlično radim. Forsirao me. I evo, ne mogu se baš požaliti, zar ne? Ali za to sam izuzetno zahvalan šefu, koji je stao iza mene. To njegovo povjerenje jako cijenim, i želim mu se odužiti na najbolji mogući način.
Što i čini.
Nego, otpočetka karijere imate takav gard, drski ste, imate liderske osobine, znate što želite...?
- Rođen sam i živio sam u Landshutu, a prve sam korake počeo raditi u Bayernu. Bila je to top momčad, najbolji talenti Njemačke skupljeni u jednu momčad, konkurencija boli glava. Mislim, međutim, da sam tada bio premlad za sve to, za nositi se sa svime što znači igranje u Bayernu, ljutio sam se dosta što ne igram, bilo je, priznajem, i dosta nediscipline. Uglavnom, nisam bio zadovoljan pa sam otišao u Ingolstadt, koji je igrao istoj ligi, prvenstvu U17, što je velika pozornica. I tamo sam dobio priliku, pa se onda javio München 1860, gdje sam bio u drugoj ekipi, igrao sam sedam-osam mjeseci, a onda sam u derbiju protiv druge momčadi Bayerna, pred 15 tisuća ljudi zabio gol. Uf, to je bio predobar osjećaj, veliki korak, jer nakon toga mi je trener Vitor Perreira dao šansu i u prvoj momčadi, zadnjih pet-šest utakmica sezone sam trenirao i igrao s njima, zajedno s velikim Ivicom Olićem. Kada se, u biti, osvrnem, 1860 je bila ključna škola; mnogo sam naučio, napredovao, a ujedno i upio taj mentalitet da gineš na terenu.
Na kraju je i transferom u RB Salzburg, teškom milijun eura, i spasio klub.
- I bilo je dobro sve do posljednje, 2019. godine, koja je za mene bila teška. Tri mi je puta pukla zadnja loža, ukupno osam mjeseci pauze. Nakon toga sam odlučio ići svojim putem, jer u Red Bullu više nisam bio zadovoljan, želio sam napredovati, kako kontakt s Wolfsburgom traje već tri godine, nije bilo dvojbe. Ipak je to odličan klub, koji daje priliku gladnim igračima željnima uspjeha, ipak igraš u Bundesligi, na vrhunskom nivou, prostora za napredak je napretek. A ujedno, mislim da je i sad ‘kapnulo’ nešto ‘zehcigerima’ nakon ovog transfera u Wolfsburg, što mi je drago, jer odmalena sam uvijek nekako više drukao za njih, bili su mi simpatični, dragi, oduvijek je to bio gradski klub, gradski mezimac, jer München je bijelo-plavi, ruralna su mjesta više za Bayern...
Plava vam je boja suđena?
- Znam na što ciljate, i ispada da jest. Jer, otkad znam za sebe, tata mi je usadio ljubav prema Dinamu. On je vatreni, vjerni dinamovac, i sjećam se kad me kao klinca vodio na Maksimir, pobijedili smo u Europskoj ligi Hearts sa 4-0, a onda smo kasnije išli i u Vinkovce, što nam je iz Broda bilo bliže nego ići u Zagreb. Danas toliko ne stignem sve pratiti, ali jest, plava je boja standard - smije se.
Kada smo još kod ovog da zna što želi, ipak se morao prilagoditi, jer u njemu kola ofenzivna krv.
- Počeo sam kao vezni, pa čak i naglašeno ofenzivni vezni, prije nego su me prebacili u obranu, ali iako i danas znam pomisliti da bih radije igrao malo naprijed, vezao sam se uz poziciju stopera. Naime, stopersko se mjesto razvilo u odnosu na nekad, sada se od nas braniča traži da znamo igrati nogomet, graditi igru, imati dobar dugi i kratak pas, i ja od svega toga profitiram.
Izuzev ofenzivne, venama teče i vrela krv. Evo, i Olić je jučer na ovim stranicama kazao da vam je svojevremeno savjetovao da se malo smirite i posvetite profesionalnom životu?
- Nedisciplina? Može biti, bilo je i toga, ne krijem. Istina je da me prije vukla moja ekipica iz Landshuta, ali odrastam, sada je ovdje i moja djevojka, donekle su me mušice prošle, iako i na to gledam kao nužni proces odrastanja. Idem dobrim putem, pomažu mi i suigrači, obitelj koja je uz mene, djevojka, pa me sada toliko ne vuče nazad. Premda se nikad ne želim toga odreći, to je dio mene, i to sam pokazao kada sam slavio golove, pokazujući broj 34, dvije znamenke poštanskog broja mojeg grada u Njemačkoj, kojeg, kao ni svoje prijatelje, ne zaboravljam. Jesam li drzak? Kako kada. Znam da znam biti drzak, kad nisam zadovoljan svojom igrom, kad nisam zadovoljan sucem, onaj crveni karton to pokazuje, ali po meni, moraš kao stoper biti malo drzak, napraviti faul, pokazati gard, svojim postupkom razbuditi momčad, poslati suparniku poruku.
To se i vidi, kao i naglašena liderska osobina. Gledajući utakmice Bundeslige, očito je da puno pričate sa suigračima, ukazujete, razmještate...?
- Moguće, ne gledam reprize, ne gledam sebe, ali mi trener napominje da još više pričam, jer stoperi i golmani sve vide i da više dirigiram momčadi. Ali, tek sam došao, tu sam manje od pola godine pa se nekad povučem, pa puštam svog partnera Brooksa, jer bilo bi čudno da se odmah toliko ističem.
Ipak, to su dva gola protiv Leverkusena napravili za vas. Kicker vas je stavio u momčad kola, s ocjenom 1,5, što bi odgovaralo hrvatskoj “devetki”. To se rijetko dobiva.
- Ma ja sam vam u biti jako neopasan, u Salzburgu me trener kod prekida ostavljao iza da čuvam obranu. Tolika sam bio ‘vatra’ (smijeh). Tajming i tehnika skoka, priznajem, bili su mi katastrofa, i znao sam da moram trenirati, jer ako želiš postati top stoper, to moraš imati. Tako da sam dosta radio na tome, ali, bili su ovo i jako dobri centaršutevi...
To, dakle, i dalje popravljate?
- Definitivno, ali ne samo to. Brz sam na duge pruge, ali moram raditi na startnoj brzini prva tri-četiri metra, sigurno i na dijagonalama, poboljšao bih i igru s lijevom nogom... Vidim tu još dosta mana. Ali mlad sam i željan sam raditi na sebi.
A dok Hrvati vuku paralele sa Štimcem, Nijemci vas već sad uspoređuju s Matsom Hummelsom...
- Jao, ne znam što da vam kažem... Hummels je stigao u godine, ali on je i dalje stoper top kvalitete; pas igra, otvaranje igre, tu je perfektan, a svojedobno je bio jedan od najboljih stopera svijeta. Možda sam malo brži od njega, ali svejedno, treba meni još malo do tih razina, ne bih se sada dovodio u takve korelacije, odigrao sam tek pet pravih bundesligaških utakmica.
Koje, ipak, lagano trasiraju put prema “vatrenima”. Koliko vam znače takve najave?
- Nemjerljivo puno. Ponos. Kada bih dobio poziv, ispunio bih svoj san, san obitelji. Igrati za Hrvatsku zvuči nestvarno, doista. Biti u krugu takvih igrača, raditi s njima, napredovati, navući dres i debitirati... Ujedno bi to i meni bila nova velika pozornica, možda ako bih igrao, možda bih se pokazao, dokazao i preporučio velikim klubovima. Teško mi je sada to sve i pojmiti.
Konkurencija je jaka, no prostor postoji.
- Vida i Lovren su veliki stoperi iz velikih, najvećih klubova, no tu su još i ‘moji’ Ćaleta-Car, Benković, s kojima sam igrao i znam koliko su dobri, i talentirani. Ali ja se ne bojim nikoga, doista, i mislim da svi tako mislimo i da je to jedini recept za napredak. Moraš uvijek malo sanjati, imati sne, ali i ostati realističan, raditi na sebi, napredovati. Koncentracija i fokus. To je jedini cilj, to te u biti vuče odmalena, otkad se odlučiš za ovaj poziv.
Kad smo kod poziva...?
- Izbornik mi je poslao poruku nakon ovih golova i utakmice, i to mi puno znači, ali znam da je sve na meni. Samo naprijed. Jer, to je jedino o čemu razmišljam i čemu se nadam. Njemačka ili Hrvatska? Za mene je postojala samo Hrvatska, pričali samo hrvatski, išao sam u hrvatsku školu, pratio sam reprezentaciju i Dinamo... za mene, dakle, nije bilo dvojbe. No nikad nije ni bilo njemačkog poziva, tako da je bilo još i jednostavnije. Ali da je i bilo, ne bih dvojio niti sekunde. Ovo je srce. Strast. Meni osobno - sve.