Teško je pronaći nekoga - osim možda onih u susjednim državama - tko osjeća išta osim iznimnog poštovanja prema Hrvatskoj kao nogometnoj naciji. Njihov debi na Svjetskom prvenstvu bio je tek 1998., a ipak su na tih sedam turnira tri puta stigli do polufinala, piše Michael Cox u kolumni za The Athletic.
Autor nastavlja kako su takvi rezultati nevjerojatni za zemlju koja ima manje od četiri milijuna stanovnika, odnosno dvostruko manje od Londona.
"Rezultati Hrvatske su još izuzetniji kad se uzme u obzir da joj je uvijek bila namjera igrati pozitivan nogomet temeljen na posjedu lopte, s veznim redom baziranim na razigravačima, a ne na razaračima. Ipak, i dalje je opravdano postaviti pitanje koje bi se moglo činiti pretjerano oštrim, s obzirom na njihove rezultate na ovom i prethodnom Svjetskom prvenstvu - je li Hrvatska zapravo dobra?"
Cox u nastavku podsjeća da je u posljednjih šest nokaut utakmica na svjetskim prvenstvima Hrvatska u 90 ili 120 minuta ostvarila jednu pobjedu, četiri remija i jedan poraz, ali i da je sva četiri neodlučena ishoda pretvorila u prolaz zahvaljujući jedanaestercima.
"Možda je razumnije pitanje je li Hrvatska danas bolja ili lošija od one koja je prije četiri godine izgubila finale od Francuske", nastavlja kolumnist.
Analizirajući našu reprezentaciju po pozicijama, hvali Livakovićeve obrane, ali i ističe da je nervozan s loptom u nogama. Za Gvardiola napominje da je Hrvatskoj osigurao više brzine i sposobnosti igre s loptom, za Sosu da ofenzivno nudi znatno više nego nekada Strinić, a za Juranovića da je vjerojatno bio najbolji hrvatski igrač protiv Brazila. Hrvatski vezni red je, piše Cox, vrlo sličan onom iz 2018., kadrovski, stilski i kvalitetom. Dodaje da Modrić s 37 godina više ne može uvijek pretrčati istu količinu kilometara kao prije, ali ostaje utjecajan u smislu kontrole igre.
"Ono gdje je ova hrvatska momčad očito slabija je napad. Ivan Perišić ostaje prijetnja, ali Hrvatskoj nedostaje kvaliteta na dvije pozicije: u vrhu i na desnoj strani napada. Konkretno, na tim pozicijama nema brzinu što je gubitak kad imate vjerojatno tehnički najdarovitiji vezni red među momčadima koje su ostale u konkurenciji. Na devet pozicija Zlatko Dalić nema nepoznanica, ali baš i ne zna što bi s preostale dvije", piše komentator The Athletica.
U nastavku podsjeća da je Dalić u pet utakmica na teren izveo četiri različite kombinacije u vrhu i na desnoj strani napada.
"U konačnici, hrvatski nogometaši ne nude dovoljno napadačke prijetnje na ovom natjecanju. Ozbiljan broj prilika stvorili su samo protiv Kanade. Očajnički im nedostaje brzine, a sposobnost igranja loptom njihovih veznjaka prvenstveno koriste kao obrambeno sredstvo, a ne kao oružje za napad. Pa ipak, teško im je osporiti uspjeh - unatoč ovim slabostima, oni su i dalje disciplinirana, dobro organizirana i metodična momčad. Osim toga, kao što su razni prethodni prvaci pokazali - posebno Francuska 1998. i 2018. - nije vam uvijek potreban ubojiti napadač da biste osvojili naslov", piše Cox i zaključuje:
"Ako Hrvatska može dominirati u posjedu lopte u svoje sljedeće dvije utakmice i nastavi biti čvrsta u obrani, mogla bi završiti jedno mjesto bolja nego prije četiri godine."