Između saborske rasprave o mogućoj obuci ukrajinskih vojnika u našoj domovini, jačanju energetskog čvorišta u Omišlju, pitanja hoće li se dospjeti u nacionalnom parlamentu izglasovati Zakon o poljoprivredi, pripreme za nadolazeću inflaciju, još uvijek ni izdaleka od potresom obnovljene Banovine, pa u konačnici i Zagreba, te ostalih velikih i teških tema, čovjeku mora laknuti i biti srcu toplo i blisko, porazgovarati konačno malo o nečem istinski lijepom, dobrom. Nečemu u čemu smo kao nacija rijetko jedinstveni, a nestvarno uspješni. U međunarodnim razmjerima. O sportu, dakako!
- Ma, ovo što sada živimo je tako lijepo. Meni kao osobi, ne samo sada kao premijeru, već kao pojedincu mi je tako divna ta spoznaja da ćemo imati generacije Hrvata koje će pamtiti Rusiju i Katar. Doći među četiri dvaput uzastopno, to je fascinantan uspjeh - u startu će Andrej Plenković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
- Moram priznati, ono što većina nas nije vjerovala nakon Francuske 1998. i one bronce, da će doći neka generacija koja je još i bolja. Ona iz Francuske, te ‘98. je došla ipak iz nekadašnje jugoslavenske lige, jezgra su bili famozni "Čileanci" i bili su u Francuskoj u najzrelijim igračkim godinama. Šuker i Boban su tada imali 30 godina, ako se dobro sjećam - veli premijer koji doista dobro pamti ili čovjek jednostavno zna godišta nekih od najboljih u našoj nogometnoj povijesti. Iako, poznajući ponešto premijera odnosno njegovu sklonost sportu, nije baš da je nešto što bi nas dojmilo, iznenadilo. Čovjek jednostavno voli i prati sport. Nije samo nogomet u pitanju, da se razumijemo, iako u ove pak blagdanske dane koji su nam, netipično za ovo doba godine, u domove donijeli upravo nogomet i najveću svjetsku smotru tog sporta, logično je da smo u kraćem razgovoru, onako "s nogu", u zgradi Hrvatskog sabora počeli s nogometom. Pa smo čuli i ovo...
- Ova sad generacija, dakle to je sada već 20-24 godine nakon Francuske i ono što su oni napravili, dva uzastopna polufinala, to je potvrda da je Luka Modrić po meni najveći igrač u povijesti hrvatskog nogometa.
Nije prva osoba koja je takvo što ustvrdila, iako znamo i poštujemo da će biti i onih koji će dvojiti, pa spominjati i Zvonu Bobana i Bajdu Vukasa, možda netko i Baku Sliškovića, u konkurenciji bi bio svakako i Davor Šuker. Premijer je ponudio argumentaciju za Luku.
- Na ovoj razini igrati, u ovoj njegovoj dobi, više od desetljeća u Realu, u nogometu ili najkvalitetnijem klupskom sportu. Toliko fizički i mentalno stabilan, autoritet drugim igračima i gdje je on stvarno ne samo produžena ruka, kako se veli, Zlatka Dalića nego njih dvojica očito, kada se pogledaju znaju što trebaju drugima reći.
Otkrio nam je djelomice predsjednik nacionalne izvršne vlasti i što je razgovarao s Dalićem u Dohi.
- Prvo što sam ga pitao kada sam došao, je li ima netko tko je nezadovoljan? Netko tko "grinta". Uvijek netko "grinta", zbog nedovoljne minutaže ili nešto drugo. Rekao mi je Dalić da ovog puta toga nema. Svi su kao jedan. Pa, u krajnjoj liniji, nedavna Perišićeva izjava, jednog od najiskusnijih igrača, kaže "ja sam tu radi momčadi i što mi se kaže ja ću odraditi za momčad, nije mi bitna osobna statistika". To je najbolji odraz duha cijele momčadi, kompletne discipline.
No, postoji još jedna komponenta u igri ove izabrane vrste. Detalj koji je možda čak malo i atipičan za hrvatski mentalitet općenito, pa tako i u sportu, različitim sportovima. To je upornost odnosno neodustajanje. Samo na taj način se Brazilu dao gol u 117. minuti, samo se na taj način sprintalo protiv Japanaca. Uostalom čak i u porazu od Argentine kada je suparnik vodio 3:0, a igrala se zadnja minuta sudačkog vremena, uočili smo napad, silan, istinski trud u punom trku da se dođe do suparničkog šesnaesterca, možda postigne gol iako je sve bilo tako kristalno jasno... Tu smo utakmicu izgubili, ali oni dolje na terenu, čak se ni tada nisu s tim mirili. To nam se podsjetilo na ono čemu smo se mi dosad divili germanskom mentalitetu. Nema predaje do zadnje sekunde, ni pod koju cijenu i neovisno rezultatu.
- To je najveća kvaliteta! Vratiti se u Brazilu, u produžetku, je uspjeh sam po sebi. No, takav naš pristup se vidio u tom drugom produžetku i kod Brazilaca. Oni su se plašili takve mogućnosti. I kad se dogodilo... e, onda su koljena počela biti malo krhkija. To se vidjelo prilikom izvođenja jedanaesteraca. Naši su pucali kao na treningu, bez imalo pritiska - prisjeća se premijer Plenković.
Ono po čemu su ipak dodatno i bitno različite generacije Vatrenih iz Francuske ‘98. s jedne strane, te generacija iz Rusije 2018. i Katara 2022. jest da je ova potonja baš izvorno naš "proizvod". Croatian Creation. Nisu to igrači iz neke bivše lige i sustava, pa ostavština neka, već produkt vlastitog sustava.
- To vrijedi za svaki sport, ne samo nogomet. Sada, kada smo dodjeljivali ovdje nagradu Franjo Bučar, bilo je tu puno legendi iz vremena SFRJ-ota, kako bi to rekao prvi predsjednik Tuđman, ali bilo je tu i mladih vaterpolista recimo. Marko Bijač recimo je rođen u samostalnoj Hrvatskoj, dakle sve što je učinio u sportu, učinio je u vremenu Republike Hrvatske.
Nego, gdje predsjednik Vlade gleda Vatrene na ovom Svjetskom prvenstvu? Jasno, ako nije u Dohi.
- Da, ako nisam u Dohi onda sam u Alicanteu, ha, ha.
Španjolski grad u kojem je premijer boravio na sastanku EU-MED 9 (devet mediteranskih država članica EU), a tijekom četvrtfinala Hrvatska - Španjolska.
- To u Alicanteu je bilo baš fora. Simpatično. Traje sastanak EU-MED 9, a utakmica je u tijeku, to znamo, jel‘. Taman je bila pauza za vrijeme produžetka, ali je pauza i završila istodobno kada su završili produžeci. Ulazim sad ja u dvoranu gdje smo imali sastanak, španjolski premijer Pedro Sanchez predsjeda. Inače, Sanchez je isto onako, sportaš. Igrao je košarku u Badaloni, čini mi se, tako nekako. Jako draga osoba, voli sport. I sad, nas dvojica se gledamo i on će - "Što je?". Kažem - "Penali". On istog trena - "A... pauza". Ha, ha, ha, i onda su svi došli oko mene, okupili se i gledali smo izvođenje jedanaesteraca na ekranu mobitela. Moram priznati, svi su se uživjeli, jako su bili zadovoljni. Kao da su oni pobijedili, stvarno.
Dobro, a kada ste u Hrvatskoj, tekme gledate...?
- Argentinu sam gledao doma. Kako imam malu djecu, teško je nešto drugo, a i kasno je bila utakmica. Da je raniji termin, ne znam, možda bi izmislili nešto. Ovo je ipak bilo u 8 navečer početak, zima je, nezgodno nekuda voditi, još su mali. Ali, gledaju svaki potez! Finale 2018. u Rusiji smo gledali u Zagrebu, ako se sjećate na Strossmayerovom trgu. Bio je Ćiro s nama.
Tijekom svečanosti uručenja Državnih nagrada za sport Franjo Bučar, ovog tjedna u Saboru, a čemu je nazočio i sam premijer, Andrej Plenković je tada izjavio u prigodnom slovu kako je vlada kojoj on predsjeda "...od 2016. gotovo utrostručila već proračun za sport, on je narastao na više od pola milijarde kuna ili nikad više u povijesti samostalne Hrvatske...; da je donesen novi Zakon o sportu koji stupa na snagu s Novom godinom 2023.; ...donesen je Nacionalni program sporta 2019. - 2026...". Sve navedeno jest istina i tu nema spora, ali jedno ipak nije napravljeno. Nešto što zazivamo već praktički četvrt stoljeća, od nogometne bronce u Francuskoj 1998., a nešto što je konkretno taj baš sport koji je u nas i najrazvijeniji i najmasovniji itekako zaslužio. Stadion! Po tom smo pitanju među najgorim državama u Europi. Poznato nam je da ste i osobno najavili kako se kreće u izgradnju stadionske infrastrukture, ali dopustit će te da je javnost, opet opravdano i temeljem empirijskog iskustva, još uvijek malo sumnjičava. Ide skoro 25. godina kako slušamo od političara u ovoj državi, potpuno nebitno za ovu temu jel‘ s lijevog ili desnog političkog spektra silne čestitke baš recimo nogometnoj reprezentaciji, pa onda i velika obećanja, ali eto... Pošlo je 25 godina, stadiona nemamo. Poštenog, urednog, europskog stadiona...
- Mislim da smo se mi tu u biti dogovorili. Mi smo donijeli zakon koji ima pravnu pretpostavku ulaganja u sportsku infrastrukturu. Donijeli smo proračun koji već ima planirana sredstva 2024. i 2025. godine. Za 2023. možemo pronaći inicijalna sredstva. Razgovarali smo s Hrvatskim nogometnim savezom, razgovarali smo s Gradom Zagrebom, jednako tako s Dinamo kada je Maksimir u pitanju. Razgovarali smo sa Zvonom Bobanom, UEFA je spremna, predsjednik Čeferin je spreman, FIFA ima sredstva. Hrvatska je danas u top 4 na svijetu, temeljem rezultata na SP u Kataru. Zato je jasno da je i jednoj FIFA-i u interesu da mi imamo bolju infrastrukturu nego sada. Financirati nogometne stadione se može po meni samo tim miksom, kombinacijom izvora financiranja jer to ne može samo jedan klub, jedan grad ili sama država. Ali, ako se svi skupa organiziramo, onda možemo.
Je li to Maksimir kao lokacija?
- Ja jako volim Maksimir, kao dijete sam i živio u Maksimiru, u tom dijelu grada. Mislim da je taj stadion simbol nogometa u Zagrebu, a u međuvremenu se mora dovesti na malo višu razinu stadion u Kranjčevićevoj. Jedan pristojan stadion gdje i reprezentacija isto može igrati neke, recimo tako, manje značajne utakmice. Svaka je važna, ali znate na što mislim. Nije to nemoguće.
Je li možete reći ipak neku vremensku odrednicu? Hoćemo li imati taj stadion, obnovljeni recimo Maksimir 2024.? Ili 2025.? Neku godinu nam dajte.
- Nisam ni arhitekt, ni građevinar i tu sam malo, s iskustvom oko nekih drugih važnijih tema, uvijek malo oprezniji, s rezervom. Tu ako se poslože dobro stvari i projekti, pronađe dobar projekt, dobar izvođač, riješe se sve pravne pretpostavke i osigurati sredstva, stadion će se izgraditi. Nije to baš toliko komplicirano kao što izgleda. Mislim, uvijek je sve što se radi teže i kompleksnije rješavati "u hodu", ali nije nemoguće.
Spominjemo Maksimir, ali nismo zaboravili Poljud. Niti on baš nije u bajnom stanju. Izvana izgleda lijepo, bio je avangarda arhitekture, ali... 1979! Prije četiri i pol desetljeća.
- Poljud je jedan od najljepših stadiona, ako ne uračunamo ove "ganc" nove koji se sad grade po svijetu i za puno više novca, ali Poljud treba očuvati. U njega treba i uložiti, tu nema dileme. U Osijeku je pri kraju gradnja novog stadiona. Rijeka je riješila stanje s Rujevicom, premda je meni Kantrida fascinantan stadion, prostor. Varaždin ima lijep stadion, grade se još neki manji stadioni. Tu baš i Vlada pomaže. Neki smo dan bili u Bjelovaru, napravili su stadion za 3 milijuna eura koji je izvanredan. Dakle, moramo stadione "posaditi" na više mjesta, jer ako sve centraliziramo, nema smisla.
Još ste nešto spomenuli s govornice male dvorane Josip Šokčević u zgradi Sabora, a to je da je Vlada kojoj ste vi na čelu "... stala iza organizacije svake velike sportske priredbe u državi, kao i iza svakog sporta, saveza...".
- Da, to je točno jer kada košarkaši žele organizirati kvalifikacijski turnir za odlazak na Olimpijske igre, javio mi se Stojko Vranković i to smo poduprijeli, napravili. Kada vaterpolski savez hoće Prvenstvo Europe u Splitu, Pero Bukić mi se javi i mi pomognemo. Ako džudaši hoće Europsko prvenstvo 2024., mi im pomognemo. Hrvači ako hoće prvenstvo, mi opet pomognemo. Isto vrijedi za Snježnu kraljicu. Ako možda danas nije više toliki entuzijazam na razini Grada Zagreba kao što je bio nekad, pa ja vis-avis Ante, Ivice i Janice Kostelić neću nikada dopustiti da mi, da Vlada ne stane iza skijanja, iza sporta koji je za zemlju u kojoj skoro godinama nema ni snijega, učinio i čini čuda. To je fenomen jedan i mi ćemo stati iza toga, mi ćemo stati i stali smo iza svakog sporta i sportskog događaja u Hrvatskoj koji nam čini dobro. Mislim da je sada ovo baš jedno povoljno vrijeme za doći u Vladu i pitati "može li se pomoći sportu".
Nemojte samo dvaput i još glasnije reći, moglo bi biti puno kucanja na vrata Banskih dvora, iako uistinu držimo da hrvatski sport zaista i zaslužuje i još bolji tretman.
Premijeru, idemo s lakšim pitanjem. Što ste više, košarkaš ili vaterpolist? Dojam je u javnosti da ste košarkaš, ali šira javnost možda ne zna da ste vrlo ozbiljno igrali vaterpolo u seniorskom sastavu makarskog Galeba...
- Ha, ha, košarkaš, ali meni je u biti žao i možda bi mi bilo pametnije da sam igrao vaterpolo nego košarku. Zato jer sam za košarku bio prenizak i prebucmast, a za vaterpolo bi bio taman tada.
Što ste igrali? Vanjskog ili braniča?
- Vanjski, mogao sam fino pucati i bio sam dosta brz plivač. Jedino, kada bi ljeti došao igrati vaterpolo, svi moji suigrači koji su ostali dolje preko zime, fino bi plivali cijelo vrijeme u bazenu, pa bi ja ispao sporiji kad bi došao. Košarka je malčice prevagnula jer smo svi mi odrasli u tom šarmu, plesu Mozarta, našeg Amadeusa s parketa, Dražena Petrovića tako da u ono doba i tko nije bio za košarku... na kraju bi bio, ha, ha.
POGLEDAJTE NOVI MUNDOCAST
"Izostanak Brozovića bit će veliki udarac za Hrvatsku, a Dalić bi zbog toga mogao promijeniti sustav." To je glavni zaključak današnjeg Mundocasta u kojem nam je u gostima bio nogometni stručnjak Robert Palikuča. Pogledajte Mundocast: