Nema Brazilca s kojim započnem razgovor o smrti svojeg brata, a koji mi ne bi ispričao što je točno radio tog 1. svibnja 1994. godine. Nevjerojatno, ali baš svi se sjećaju gdje su bili kada su čuli vijesti. Dvadeset godina? Teško je povjerovati da je toliko prošlo.
Otkrit će to 56-godišnja Viviane Senna, sestra neprežaljene legende Formule 1 čija se 20. godišnjica smrti obilježava ovih dana. Dva desetljeća kasnije, kaže Viviane, obitelj i navijači i dalje osjećaju golemu prazninu i bol, kao da je vrijeme stalo tog poslijepodneva u Imoli kada se plavo-bijeli Williamsov bolid pri brzini od 319 km/h u zavoju Tamburello zaletio u ogradu.
Danas je jasno da Sennina fatalna nesreća, koju je preko TV-ekrana vidio cijeli svijet, nije bila samo najveća sigurnosna prekretnica u povijesti Formule 1. Nakon Imole više ništa nije bilo isto. Smrt najpopularnijeg vozača svijeta pokrenula je takvu lavinu promjena, ne samo u sportu, da je tadašnji predsjednik Međunarodne automobilističke federacije (FIA) Max Mosley procijenio kako su naknadne modifikacije u proizvodnji automobila spasile desetke tisuća života.
U F1 svijetu je Britanac Martin Brundle (54), danas cijenjeni analitičar utrka, bio jedan od prvih koji je preživio tešku nesreću upravo zbog Senne. Nakon što se u Melbourneu 1996. u prvom krugu katapultirao iznad dva bolida i naopačke završio u pijesku, TV-komentatorima je stalo srce. No kada je Jordanov pilot nekoliko minuta kasnije iz bolida izašao neokrznut, nisu mogli vjerovati. “Čudo nad čudima”, vikao je BBC-jev reporter u mikrofon dok je ovaj uzdignutim palčevima signalizirao da je sve u redu.
- Da mi se to dogodilo nekoliko godina ranije, bio bih mrtav čovjek - kaže Brundle.
Krajnje paradoksalno i jezivo, ali tako surovo strši činjenica da je najznačajniji Sennin doprinos Formuli 1 bila njegova smrt.
Tko zna koliko bi godina i teških nesreća kasnije glavešine u FIA-i shvatile kako im se vozači natječu u jurećim lijesovima, da pogibija trostrukog svjetskog prvaka nije izazvala šok i bijes te ih natjerala na hitne promjene. Od tada do danas više nijedan vozač nije poginuo na stazi. Vikend u Imoli bio je dvostruko tragičan jer je dan ranije u kvalifikacijama smrtno stradao austrijski vozač Roland Ratzenberger. Kobni je scenarij prije njega izbjegao Rubens Barrichello, koji se na treningu također zaletio u zid nakon što je njegov auto nekoliko metara letio zrakom.
Čaša se, nažalost, prelila tek nakon Sennine smrti. Udruženje vozača koje je bilo neaktivno punih osam godina hitno se reformiralo, najopasniji zavoji brzo su prilagođeni, snaga motora je smanjena, prednja krila i difuzori znatno reducirani, a visina kokpita povećana kako bi vozači bili bolje zaštićeni.
Staze u Svjetskom prvenstvu začas su bile potpuno promijenjene. Formula 1 i danas je opasna, ali vozači se barem više ne moraju bojati za život. Iako David Coulthard, Sennin nasljednik u Williamsu, kaže da ni dotad nisu bili svjesni da stavljaju glave na panj.
- Ne, nisam se pitao: ‘Je li sigurno ući u ovaj bolid?’ Bio sam mlad, a jedina misao koja mi je mogla proći kroz glavu bila je: neće se valjda dogoditi baš meni. Bio je to poziv na buđenje kojeg Ayrton više nije mogao čuti.
Vlasnik momčadi Frank Williams, tehnički direktor Patrick Head i dizajner Adrian Newey kasnije su završili na talijanskom sudu, no svi su oslobođeni krivnje za tragediju.
Razlog Sennine smrti bio je bizaran: metalni dio ovjesa probio mu je vizir kacige i nanio teške ozljede glave. Radilo se o centimetrima. Preminuo je momentalno, iako je njegova smrt službeno obznanjena tek u 18.40 po lokalnom vremenu. Među prvima je do njega stigao tadašnji F1 liječnik, neurokirurg Sid Watkins, koji je kasnije u knjizi “Život na limitu” potvrdio da je odmah posumnjao na najgore.
“Podignuo sam mu kapke i prema raširenim zjenicama ustanovio da je pretrpio tešku ozljedu mozga. Kada smo ga položili na zemlju, uzdahnuo je i, premda sam agnostik, osjetio sam kako mu je duša napustila tijelo”, napisao je Watkins.
Nadogradnja sigurnosnih mjera nije jedina revolucija koju je Senna posthumno uveo u Formulu 1. Njegovu nevjerojatnu fizičku pripremljenost mnogi su vozači nastojali kopirati ne bi li postali jednako izdržljivi i uspješni.
Najpoznatiji je primjer pobjeda na njegovom Interlagosu 1991. Nakon što mu se u 60. krugu pokvario mjenjač, Senna je do kraja vozio u šestoj brzini. Fizički se toliko potrošio da se nakon utrke nije mogao pomaknuti. Do pobjedničkog su ga postolja praktički donijeli, a kada mu je drugoplasirani Riccardo Patrese krenuo čestitati, Brazilac mu je šapnuo: “Molim te, samo me nemoj prejako zagrliti.”
Senna je do danas portretiran u brojnim knjigama i filmovima, ali svi se biografi redom slažu u jednome: Formula 1 više nije dočekala tako karizmatičnog i voljenog vozača. U Imoli će uspomene na njega oživjeti tijekom petodnevnih događanja koja su počela u srijedu. Građani stavljaju cvijeće i poruke u ogradu kraj staze i podsjećaju da su ga obožavali čak i Ferrarijevi navijači, iako mu se nikada nije ostvario san da vozi za talijansku momčad.
Koliko je pak Senna značio drugim vozačima, najbolje će predočiti još jedno Brundleovo svjedočanstvo.
- Na utrci 1993. toliko se snažno zaletio u mene da me odbacio u ogradu. Na licu sam mu vidio gnjev. No sve što ga je nakon utrke zanimalo bilo je jesam li živ i zdrav. To je bio Ayrton: prvi čovjek koji će vas izbaciti sa staze i prvi koji će dotrčati da provjeri jeste li dobro.
DOGAĐAJI PO KOJIMA ĆEMO PAMTITI BRAZILCA
U prvoj utrci stigao do drugog mjesta!
U Tolemanu, svojoj prvoj F1 momčadi, stigao je 1984. do drugog mjesta u Monaku s posve nekompetitivnim bolidom. U trenutku kad je utrka prekinuta zbog kiše, hvatao je vodećeg Prosta za četiri sekunde po krugu.
Rivalstvo s Prostom
Nakon legendarnog sudara u Suzuki 1989., Senna se s popravljenim bolidom vratio u utrku pet krugova prije kraja i uspio pobijediti. Titula prvaka mu je oduzeta nakon što je Prost uložio žalbu.
Namjerni sudar s Francuzom
U reprizi okršaja iz sezone ranije, dvojac se u Suzuki ponovno sučelio 1990. Senni je za naslov bilo dovoljno Prostovo odustajanje pa se već u prvom zavoju pobrinuo da obojica izlete sa staze presjekavši mu put.
S pokvarenim mjenjačem do pobjede u Interlagosu
Pobjeda pred svojim navijačima: do dugoočekivanog trijumfa u Brazilu stigao je napokon 1991. godine, iako mu se 11 krugova prije kraja pokvario mjenjač pa je do kraja vozio samo u šestoj brzini.
Odustao od utrke da bi pomogao kolegi
Tijekom kvalifikacija u Belgiji 1992. godine parkirao je bolid na stazi i istrčao kako bi pomogao Francuzu Ériku Comasu koji se netom prije toga zaletio u ogradu.
Briljantna utrka u Doningtonu
U Doningtonu je 1993. pobijedio u utrci u kojoj je startao s četvrtog mjesta (i na startu pao na peto), da bi već na kraju prvog kruga bio vodeći. Bila je to jedna od njegovih najvećih pobjeda.
Posjet ozlijeđenom Baricchellu dva dana prije smrti
U Imoli 1994., dva dana prije no što će poginuti u utrci, unatoč zabrani je u bolnici posjetio Rubensa Baricchella nakon teške nesreće na treningu. Njegov je sunarodnjak ispričao da je Senna bio prvi čovjek kojeg je ugledao nakon što je došao k svijesti.
Utrka u Imole se uopće nije ni trebala voziti...
Teorija o razlogu pogibije Ayrtona Senne i 20 godina kasnije ima mali milijun, no samo je jedna službena.
Talijanski je Vrhovni sud u presudi od 13. travnja 2007. zaključio da je nesreću skrivilo puknuće vratila volana, uzrokovano lošim dizajnom i lošom tehničkom izvedbom za koju je odgovoran bio tadašnji tehnički direktor Williamsa Patrick Head. On je u prvom suđenju oslobođen krivnje, a nakon drugog nije morao odgovarati jer je u talijanskom pravosuđu nastupila zastara.
Ovaj bi scenarij možda imao sigurnu potvrdu da su se na suđenju mogli pročitati podaci iz crnih kutija. No informacije iz one na Williamsovoj šasiji bile su nečitljive zbog ogrebotina, a zauvijek će ostati misteriozno zbog čega je do danas neimenovana osoba iz Williamsa u boksu nakon utrke tražila da se crna kutija ukloni. Dizajner bolida Adrian Newey je prije tri godine izjavio da ni sam nije siguran je li kvar na upravljaču uzrokovao nesreću ili je bilo obrnuto.
Dio krivice leži i na organizatorima utrke u Imoli. Prema talijanskom je zakonu, naime, događaj trebao biti odgođen do završetka istrage o smrti Rolanda Ratzenbergera, koji je stradao dan ranije.