Pala je i ta “osmica”, ako je itko sumnjao. Osmi je put pehar Sportskih novosti završio u rukama Sandre Perković, Kraljica diska izjednačila se sa Snježnom kraljicom Janicom Kostelić. Dvije istinske dive hrvatskog sporta, najveće koje smo imali.
Nakupilo se zlata u Sandrinim rukama u tih osam godina, koliko ne silazi s trona. Olimpijskih, europskih, svjetskih... I svako je osvojila barem dvaput. Ova godina je ipak bila malo drugačija, brončana godina. Nije to baš uobičajeno u Sandrinu životu, ali i najveći šampioni imaju pravo na slabiju sezonu. Slabiju, ali nikako ne i slabu, jer mnogi bi čuda dali za svjetsku medalju u atletici, u sportu u kojem malo koji može stati u istu rečenicu kad su u pitanju masovnost i rasprostranjenost. I zato je Sandra ponovno na vrhu u našem izboru, drugačije nije ni moglo biti.
A što se bronce tiče, nemojte sumnjati da će Sandra zbog nje samo još više “gristi” u olimpijskoj godini. Potvrđuje to i njezin trener Edis Elkasević, čovjek koji je poznaje u dušu, iako, za razliku od ostalih naših laureata, ne radi s njom od početka njezine seniorske karijere. Ali, dobro je zna još otkad je bila tinejdžerica jer su oboje trenirali kod nezaboravnog Ivana Ivančića.
- Sandru sam prvi put vidio negdje 2005. ili 2006. godine, kad sam došao iz Amerike kod pokojnog Trendže. Taman je i ona kao klinka došla tražiti Ivanču. A čuo sam za nju još dok sam bio u Americi, kad mi je Trendžo javio: “Imam nešto novo”, ha-ha. Poslije sam je na treninzima pratio, em zato što smo bili kod istog trenera, em zato što je i mene zanimao trenerski posao.
I što je vidio u tim danima dok ju je pratio sa strane?
- Vidio sam nekoga tko se igra, uživa i jako voli to što radi. Pokazivala je već tada znakove da joj to leži. Nije bila istrenirana, već je imala to u sebi, bilo je očito da se pronašla u nečemu što joj jednostavno ide. Bila je tada još u godinama kada ne možeš sa sigurnošću znati hoće li nešto biti od sportaša. Ali, nakon operacije je postala europska juniorska prvakinja i pokazala ono najvažnije, da ima glavu. I sve ostalo je povijest.
Ta operacija o kojoj govori, zapravo operacije, dogodile su se baš negdje u ovo doba prije 11 godina. Najprije upala slijepog crijeva, pa sepsa. Sandri je život visio o koncu, jedva se izvukla.
- Izgubila je tada 40 kilograma, spala je na kost i kožu, i opet se uspjela vratiti. Mislim da joj se tada u glavi promijenio sklop. Pazite, već te 2009. bacila je 62 m i ušla u finale seniorskog SP-a, bez obzira na sve što je izgubila.
Čelična Lady. Neslomljiva. Već je dogodine prvi put postala europska seniorska prvakinja, a u Londonu 2012. oko vrata joj je prvi put zasjalo i olimpijsko zlato. Bilo je to i posljednje veliko natjecanje koje je odradila s Ivančićem, od sljedeće je sezone krenula suradnja s Edisom, koji ju je odveo na još jednu razinu više.
- Iskreno, ja sam mislio, a to i ona zna, da će to biti kratkoročno, samo da se ona i Trendžo malo odmore jedno od drugoga. Nismo se Trendžo i ja “zakrvili”, nisam je oteo kao što su neki mislili. Čovjek je imao dosta godina, postalo mu je to stresno, krenule su i neke konstantne ozljede kod Sandre. Prva dva-tri mjeseca je to trebao biti test, a prijelomnica je bila u Moskvi, kad je na SP-u osvojila zlato. Tada je pala definitivna odluka da nastavljamo dalje.
Nije baš bilo jednostavno mladom treneru preuzeti olimpijsku pobjednicu, pogotovo kad se uzme u obzir da je postojao i privatni dio priče.
- Znao sam da sam, ako bude loše, zapečatio svoju trenersku karijeru, da će svi govoriti: “Uzeo je Sandru, oteo je i uništio je”. Najveći je problem zapravo bio taj privatni dio, jer se nije govorilo da Sandra ide kod novog trenera, nego da ide kod dečka. Zapravo sam sve do olimpijskog zlata u Rio de Janeiru bio životni partner ili dečko, nikad trener. Ni nakon prve medalje, ni nakon druge, ni nakon što je prvi put bacila 70 m, ni kad je bacila 71 m... Tek sam nakon Rija postao trener.
I nakon svih ovih zajedničkih godina i silnih uspjeha, što bi izdvojio kao Sandrinu najjaču karakteristiku?
- Upornost! Definitivno upornost. Ako treba, ići će glavom kroz zid. Koliko bismo se puta mi treneri umorili u glavi, dogodi ti se da posustaneš, ali ona nikad. Pronašla je nešto za što je talentirana i iskoristila je taj svoj dar. I pravi je perfekcionist. Nikad nije dobro. Kad bi dizala najviše i kad bi bacala najdalje, uvijek bi bio komentar: “Ma dobro je, ali mogla sam još”. I zato i je tu gdje je. Nije se zasitila svime što je osvojila, njezina želja i dalje raste. Nema posustajanja kod nje.
Kad smo ga pitali koji mu je trenutak tijekom suradnje sa Sandrom bio najteži, malo je zastao, a onda izdvojio cijelu prošlu sezonu, tijekom koje im ništa nije išlo onako kako su zacrtali.
- S koje god strane da smo krenuli, nije bilo brzog rješenja. Uzeli smo devet mjeseci pauze od natjecanja, samo kako bi se odmorila. Četiri mjeseca nismo ništa radili osim laganog džoginga, kako bi imala naviku doći na trening. Znali smo da prve dvije Dijamantne lige neće biti dobre, ali ni kasnije nismo mogli uhvatiti taj njezin konstantni ritam bacanja. Tek je u kvalifikacijama SP-a u Dohi bila ona stara. I bez obzira na taj odmor, opet smo na kraju osvojili medalju. Istina, nas najviše pogodi kad nije zlato, onda ima najviše analiza, pitanja “što bi bilo kad bi bilo”... Ali, prošla baba s kolačima.
Kod izbora najemotivnijeg trenutka, nije bilo nikakvih dvojbi.
- Rio, sigurno. Sjedim na tribini, a ona otvori finale s dva X-a. Osvoji svjetsku medalju, reakcija je “ah”, osvoji europsku “ah, pa to već ima”, baci 70 metara, “to smo očekivali”... Govorili su mi: “Vidjet ćemo te kad dođu Olimpijske igre”. I onda ona ima dva X-a, a spremna je da ne možeš vjerovati. Em je sparina, em je vruće, em su nam promijenili raspored, stavili kvalifikacije navečer, a finale odmah drugo jutro, ona riga od živaca, cijelu noć sušimo opremu... Ali, na kraju je jedan izašao van i bio dovoljan za zlato.
Kako su na Sandru djelovale kritike zbog gubitka kilograma godinu nakon Igara u Rio de Janeiru i procjene da je to pogreška?
- Motivirajuće! Te 2017. je bila svjetska prvakinja, u finalu SP-a je bacila 70 metara i to je samo bila potvrda da je bila u pravu. Izgubila je mast i kilograme koji joj nisu bili potrebni. I snaga i brzina su išli prema gore i time su došle i daljine.
Ima li najbolja hrvatska sportašica kakav ispušni ventil kojim se rješava stresa nagomilanog na treninzima i natjecanjima?
- Sada smo u fazi kad smo tri tjedna na pripremama, pa tjedan dana u Zagrebu. I puno više dobijemo s tim Zagrebom nego što izgubimo. Kad smo na pripremama, radimo do maksimuma, sve mora biti po mome, a u Zagrebu su lakši treninzi da ona sve stigne, jer ako nije zadovoljna psihički, ako nije zadovoljna svojim društvenim životom i izgledom, sve to utječe na treninge. Moraš prihvatiti da je ona odrasla osoba i ne možeš biti diktator. Ona je žena, normalno je da želi dobro izgledati, društvena je, javna je osoba koja mora ići po eventima. Najlakše je reći: “Sandra, moraš samo trenirati”. Ići će tako godinu ili dvije, ali onda će puknuti. Što imaš od života, što će ti novac ako ne uživaš u njemu, ako si nećeš kupiti nešto, otići nekamo, proslaviti nešto. Što je sretnija ukupno u životu, to će dulje trajati u sportu.
Koliko još dugo?
- S ovakvom njezinom motivacijom, gladi, željom za radom, za dokazivanjem, još jedan olimpijski ciklus bez ikakvih problema. Tada bi imala 34 godine, što opet nije strašno. Ali, nikad ne znaš što može biti za dvije godine, to ćemo vidjeti.
Kad uđe u ‘call room’, ja sam joj samo odmor za oči
Kako trener reagira u situacijama kad Sandra ne otvori natjecanje prema planovima, kao u Riju ili lani u Berlinu?
- Uvijek razmišljam na način “nije gotovo dok nije gotovo”. Imala je toliko trenutaka u Dijamantnoj ligi u kojima je otvorila s dva neispravna hica, pa bi se vratila. I to joj daje veliko samopouzdanje. U Dohi je do zadnjeg hica mislila da može “zveknuti” još jače. Ne želim imati sportaša koji ovisi o tebi. Ako na treningu ide dobro, ja sam jako tih. Poanta je da ona što više sama vodi jer onda i na natjecanju zna sve što treba raditi i ne mora se okretati prema meni. Kad uđe u “call room”, ja sam joj gore samo da odmori oči, ne možeš ti napraviti ništa čime ćeš je dići, to mora ona sama.
Da se ne bavi ovime, mogla bi biti glumica
Sa Sandrom, priča Edis, nikad nije dodsadno, često se možeš dobro nasmijati.
- Kad smo sami i kad samo radiš, radiš, radiš, onda ona krene glumiti spikera ili suca, raditi predstavu. Kad je toliko izmorena, a to je baš ovaj dio godine, onda ona napravi “natjecanje”, sad baca Kubanka, pa netko drugi, pa Sandra... Napravi show da izdržimo zajedno još tih 20 hitaca. Dođeš na hladno vrijeme, blato, a moraš odraditi 40 koncentriranih hitaca koji ti svaki uzme minutu-dvije pripreme. I onda kad je totalno umorna, pred pucanje, onda počinje show. Da se ne bavi ovime, mogla bi biti glumica, baš joj to ide.