Sandra Perković javila nam se odmah nakon uspješno odrađenih kvalifikacija u kojima je sa 63,75 metara završila na ukupno trećem mjestu. Nije prebacila normu od 64 metra, ali njezin plasman u finale ni u jednom trenutku nije bio upitan. Spomenutih je 63,75 bacila već u prvoj seriji, tako da ovaj put nije bilo nikakvog stresa.
- Sretna sam što sam praktički u prvom hicu bacila kvalifikacijsku normu, žao mi je samo što oznaka za 64 metra nije bila doista na 64 metra, nego samo na 63,75. Rano smo se probudili i rano krenuli na stadion i osjećala sam se odlično. A zašto sam ostala bacati još dva hica iako sam praktički osigurala finale? Zato što sam željela osjetiti atmosferu budući da ni u finalu u ponedjeljak neće biti gledatelja. Osim toga, krug je malo brz, pa sam ga željela što više isprobati. Također, kako je stanje s treningom ovdje jako loše, nismo stigli gotovo ništa trenirati, pa smo praktički došli odraditi trening na kvalifikacijama. Zadovoljna sam, glava je mirna, noge su spremne fokusirana sam i čekam u miru finale. Danas je dan odmora, lagani stretching, tonizacija, sutra pravi tonus, pa onda u ponedjeljak uz božju pomoć, brzu ruku i smirenu glavu svašta je moguće - rekla je Sandra za Sportske novosti.
Kako je spomenula probleme s treninzima, zamolili smo je da nam malo detaljnije objasni o čemu se radi.
- Imamo užasno velikih problema s uvjetima ovdje. Stadion za treninge ima samo jedan krug za kladivo i disk, a ovdje su 32 diskašice, isto toliko diskaša, pa isto toliko ljudi u kladivu, znači ukupno oko 130 bacača koristi samo jedan krug! A još ponekad u naše termine ubace i koplje. Zadnji trening prije kvalifikacija sam počela u 9.30, još smo požurili da bismo došli što ranije, i bacala sa, do 11.47, dakle dva sata i 17 minuta. I u tom sam vremenu uspjela baciti samo sedam hitaca, s time da sam bacala tri serije po dva hica i za sedmi sam se ugurala.
Nezadovoljna je jer smatra da to nisu uvjeti primjereni najvećem svjetskom sportskom spektaklu.
- Bila sam i u Londonu, i Rio de Janeiru i nije bilo ovoga. Pisali smo žalbu i mi i Hrvatski olimpijski odbor, dali smo sve od sebe, ali jednostavno to ne funkcionira. A da bi stvar bila još gora, svi ovdje u Olimpijskom selu imamo zabranu kretanja, svako jutro testiranja na Covid i još 101 stvar, ali zato Amerikanci imaju svoj stadion na koji mogu odlaziti i do kojeg imaju službeni prijevoz. Tako da lijepo mogu ići na treninge, u miru baciti koliko god žele, bez stresa, i to MOO im to dopušta. A koliko znam, u olimpijskom duhu je da smo svi smješteni u istom Selu, da svi jedemo istu hranu, da se svi borimo na istom borilištu. Znam da su NBA igrači ranije bili smješteni izvan Sela, ali svi su trenirali u istim objektima. Kažem, ovo je najveći problem baš za bacače, budući da su to samo dva sata na 40 stupnjeva, ma užas. Ali, neće me to pokolebati, želim biti još bolja, fokusiranija i želim sve te njihove propuste pretvoriti u svoje metre.
U finale nije prošla nekadašnja svjetska prvakinja, Kubanka Denia Caballero, kao ni Nizozemka Jorinde van Klinken, koja je ove sezone bacila 70,22.
- Žao mi je Caballero, ona je stvarno dobra sportašica i veliko ime, ali to su vam kvalifikacije. Najvažnije mi je zato da sam ja prošla i izvukla se.
Naša druga predstavnica Marija Tolj je sa 61,48 zauzela 13. mjesto, samo su je četiri centimetra dijelila do finala.
- Jako sam ponosna na njezin hitac, žao mi je što je ostala prva ispod crte jer vjerujem da joj je mjesto bilo u finalu. A moja sreća je još veća kad znam da je pobijedila europsku prvakinju do 23 godine Jorinde van Klinken, tzv. 70-metrašicu. Neka se zna da je Marija ipak najbolja U-23 bacačica diska, a sve ostalo su priče! Hrvatska ima veliku budućnost i mislim da mene i Mariju čeka još puno zajedničkih natjecanja.