Nakon svake slabije partije, nema boljeg lijeka od sljedeće bolje utakmice. Hrvatska je nakon razočaravajućeg izdanja protiv Tunisa pokazala kudikamo bolju, aktivniju, efikasniju igru. I, što je važno, ona je to demonstrirala uz kolektivnu uvjerljivost, u kojoj su na individualnom planu iskoračila neka imena i ulila dašak optimizma više s ove mini-turneje u Egiptu. Zlatku Daliću i igračima, kao i široj te navijačkoj javnosti, trebala je ovakva utakmica da bi atmosfera za Euro do lipnja bila pozitivna, a ne opterećena skepsama...
Egipat se pokazao samo u prvih desetak minuta kao neugodna selekcija kad se razigra i svojim hitrim ofenzivcima rastrči. Poveli su nakon akcije iz prekida (prekršaj nije postojao), a pomogli su im Vatreni, poglavito Pjaca, koji je zaboravio na igrača ispred sebe i dopustio mu poentiranje iz blizine. No, upravo u tome vidimo simboliku ovog dvostrukog programa u Kairu. Marko Pjaca, jedan od najvećih pehista ne samo hrvatskog nogometa, doista jest pogriješio, ali je potom odigrao prvu utakmicu u izdanju “ala Pjaca Juventus”. Hitar, vižljast, raspoložen za dribling, centaršuteve za zicer (Petković), okomicu koje sječu obranu suparnika. Ovakav Pjaca je veliko ohrabrenje i on simbolizira i drugačije izdanje Hrvatske u Kairu. Od tmurne vatrene priče s Tunisom, do ove razigrane Hrvatske s Egiptom.
Pritom, naravno, ne treba ići u euforiju, naprotiv. Egipat nije razina kvalitete Hrvatske. Oni su se tako postavili u prvom dijelu, pogotovo kad su poveli i onda umalo dali i drugi gol (vratnica), ali takva otvorenija formacija bila je poziv Vatrenima na bal. Razigrali su se Modrić i Majer, na bokovima su Stanišić i Gvardiol stvarali višak, Vlašić je bio mantinela između linija i lomio defenzivni blok domaćih, dok je Petković, uz Pjacu, doprinosio i kombinatorici, i otvaranju koridora kroz sredinu suparničke obrane. Kad su jednom zagospodarili terenom kroz igru, lišeni bliže markacije domaćih igrača, naši su postali neuhvatljivi za Egipćane.
Sve se to obilato naplatilo s tri pogotka u nastavku, kad niti brojne izmjene nisu razvodnile ritam naših. Pobjeda jest, dakle, stvar prestiža, ali za Zlatka Dalića su najvažnije neke druge stvari iz ove utakmice. Prije svega “dobio” je važnu naznaku kako je Pongračić napravio velike iskorake u Serie A. Moćan stoper, koji nudi još jednu varijantu, a to je da Gvardiol riješi probleme na lijevom boku. Stopera će Dalić imati, ali bekovski je sa Stanišićem i Gvardiolom najbolje djelovao. Majer se nameće, a jedini negativni upitnik jest oko Brozovićevih ritmova. No, dobro, za ovu etapu i ne može sve biti optimalno...