Nakon što je Zvonimir Boban obznanio odluku o odlasku iz UEFA-e i to nakon očitog razmimoilaženja s predsjednikom u temeljnim stavovima funkcioniranja europske kuće nogometa, znamo povod te odluke. Ono što još ne znamo, to je stav Aleksandera Čeferina. Pritom ne treba očekivati da će njegovo pojašnjenje otkriti nešto novo oko raskola s direktorom nogometa. Ono što je jedino nepoznanica, a što će valjda Čeferin pokušati argumentirati, to je motivacija da u pitanje dovede vjerodostojnost svojeg poslanja u UEFA-i.
Najmanje čudno u ovoj priči jest da je Slovenac pokazao veliku želju da si pravno omogući nastavak na složenoj, ali vrlo atraktivnoj i dobro plaćenoj poziciji predsjednika. Vjerojatno ima dobrih razloga zašto se ljudi na takvim pozicijama žele zadržati što duže je moguće, pa i više od toga. Ono što će Čeferinu teško biti pojasniti logičkim argumentima, to je kopernikanski obrat u poimanju funkcije predsjednika. Znano je, naime, da je Čeferin došao na čelno mjesto nakon ere Michela Platinija i trenutnog vršitelja dužnosti Miguela Angela Villara. Francuz je nastradao u poznatim aferama FIFA-UEFA i u eri Blatterove dominacije zbog optužbi za korupciju. Treba kazati da je švicarski sud 2018. godine odbacio sve optužbe protiv Platinija, ali mu je u sportskom pravu ostala diskvalifikacija (prvo 8, pa smanjeno na 4 godine) FIFA-e o zabrani rada u nogometu. I Villar je dvije godine kasnije u Španjolskoj smijenjen s pozicije predsjednika zbog navodnog potplaćivanja regionalnih dužnosnika novcem Saveza u svrhu zadržavanja fotelje…
Aleksander Čeferin je bio odmak od tih otužnih “standarda” i smatralo ga se novim licem za novi obraz UEFA-e. U tom kontekstu dobio je veliku podršku, a na valu reformi uveo je ograničenje mandata predsjednika (na tri po 4 godine), limit od 70 godina za članove IO i drugo. Što se onda moglo dogoditi u njegovom nogometnom svjetonazoru da se odlučio na promjenu Statuta i ukidanje limita kojeg je njegova administracija uvela? Je li možda u pitanju uvjerenje kako je njegov prvi mandat zapravo bio polovičan jer je trajao dvije i pol godine (unutar Platinijevog odmaka)? Je li možda došao do spoznaje koja se nametnula u proteklih 7,5 godina, o tome da je nužno duže razdoblje za ispunjenje najkvalitetnije moguće predsjedničke ere? Podsjetimo se…
UEFA je zaživjela 1954. godine i njen prvi predsjednik, Danac Ebbe Schwartz, zadržao se osam godina. Nakon što je sjedište iz Pariza 1959. preseljeno u Bern, na “vlast” je došao Švicarac Gustav Wiederkehr, koji je trajao 10 godina. Treba reći da je UEFA nastala inicijativom saveza Francuske, Belgije i Italije, a da je u počecima imala 25 članica (danas 55). Deset godina trajao je i Talijan Artemio Franchi. No, apsolutni rekorder je Šveđanin Lennart Johansson, koji je kao peti predsjednik bio čak 17 godina na tronu. I bio bi još četiri da ga Platini nije tijesno (27-23) porazio 2007.
Duge vladavine u današnje vrijeme su doživljene u široj javnosti više kao posljedica iskorištavanja pozicije za osiguranje novih mandata, nego kao logična posljedica uspješnosti upravljanja i poželjne iskrene (a ne interesne) podrške većine.
Aleksander Čeferin, ako doista krene u “trku” za četvrti mandat (2027.) i ostane na čelu UEFA-e, približit će se maratonskoj dionici Johanssona, s 15 godina vladanja. Ukoliko je, pak, točno ono što nagađaju talijanski mediji, da će nova odredba mandata vrijediti za sve od dana donošenja, to hipotetski može značiti da bi aktualni predsjednik (ako bude htio) mogao u trku i za mandat nakon 2031.?
Zadržimo se na sadašnjosti i bližoj perspektivi. Čeferin slovi, barem do sada, za uspješnog predsjednika UEFA-e, koji je imao puno izazova (era COVID, reforma euroliga, borba protiv Superlige…), ali još nije uspio pronaći modalitet reformi za financijsko uravnoteženje u europskom nogometu. Može li činjenica da je odlučio na idućem kongresu u Parizu, 8. veljače, povući temeljno nerazumljivu promjenu svoje prijašnje promjene Statuta, izazvati velike podjele u UEFA-i i svojoj administraciji umanjiti šanse za kompaktnije funkcioniranje u idućim godinama? Vidjet će se. Nogometne institucije i njeni akteri se pokazuju žilavim u održavanju pozicija. Uvijek je, naime, među članicama i pojedincima dovoljno zainteresiranih da si priskrbe nove interese i tako kompenziraju negativne odjeke šire javnosti i njena etička zgražanja.
Isto tako, kako pokazuje i povijest UEFA-e, kad se jednom sjedne u luksuzne fotelje, osjeti atraktivnost pozicije, čar moći u iznimno medijski tretiranom nogometnom miljeu, globalna slava, niz većih ili manjih privilegija, a naposljetku i materijalna visoka primanja, tada se očito jako teško odreći tog života, a puno lakše etičkih principa. U kojem krugu svrstati Čeferina moći će se (naj)meritornije analizirati kad javno obznani motivaciju promjena koje se dotiču i direktno njegove pozicije, s posljedicama na cijeli sustav.
Boban? Njega sada odmah zazivaju u domaćim okvirima. S obzirom na njegove principe, iskazane i ovom prilikom na djelu, sumnjamo da ga nogometni sustav čeka raširenih ruku. Za njega i njegove foteljaše on je ipak “tip opasnih namjera”.