Djevojka iz Dubrave, a tako joj se zvao i prvi odbojkaški klub, 24-godišnja Nikolina Božičević koja se bavi modelingom i plijeni pažnju svojom pojavom gdjegod se pojavi, libero je hvatske odbojkaške reprezentacije. Zlobnici bi rekli, libero uvijek privlači pažnju na sebe, ako ništa drugo, a no drugom bojom dresa od svoje ekipe.
Nina je od jeseni stanovnica Finske, pa je vjerojatno prva okusila snijeg ove zime. Kakav je život u Finskoj, imate li možda soba kao kućnog ljubimca?
- Ne, nažalost još nemam, iako bih baš voljela imati jednoga. Hm, hladno je, jako hladno, ali sam se na to već naviknula. Nema sunca u ovom periodu godine, gotovo da ga ne vidim preko dana uopće, stano je nekakav sumrak. Snijega ima još od listopada, ima ga dosta, i to je zapravo jako dobro jer daje tom bjelinom neki osjećaj svjetlosti. Igram u klubu Pölkky iz grada koji se zove Kuusamo, na sjeveru Finske, otprilike dva sata od Rovaniemia i Djeda Mraza, i fora mi je ovdje. Kada igramo utakmice pa putujemo dolje južnije ispada da je ovdje puno bolje, jer ima snijega pa sve izgleda svjetlije i čišće, dolje je također mračno doba godine, ali skoro da nema snijega pa izgleda sumornije. Uglavnom, totalno je drugačije po pitanju svega, i načina života, hrane, ambijenta, lige... Zapravo sam iznenađena koliko sam se brzo na sve prilagodila.
Ok, idemo malo o sportu...
- U ligi je 11 klubova, no putovanja su ubitačna, po 10-ak i više sati, autobusom, tako da se neke utakmice spajaju pa se zna dogoditi da dva tjedna nemamo utakmicu a onda u jednom tjednu njih 3-4. Ide se na put dan-dva ranije, često se i prekine putovanje zbog treninga, pa se onda nastavi dalje. Vrlo zanimljivo. Ako bih uspoređivala ligu rekla bih da je bolja od mađarske gdje sam igrala prošlih godina. Izjednačena je vrlo, a ono to je zanimljivo također je da nemaju ograničen broj strankinja, pa ima ekipa koje skoro da i nemaju domaću igračicu.
Kako je kod vas po tom pitanju?
- Imamo tri Amerikanke, sad smo kupili još jednu, pa jednu Šveđanku, uz mene je tu Hrvatica i Lucija Baić, Siščanka koja je bila na studiju u SAD a igrala je i za velikogoričku Azenu. Igra na poziciji korektorice.
Osim domaće lige igrate i u europskom kupu.
- U Challenge kupu smo igrale zadnje protiv Lugana u 16-ini finala, i dobili ih i tamo i doma, tamo još lakše, jer su nam doma ušle u posljednji tjedan natjecanja kada smo skoro svaki dan imale neku utakmicu pa smo padale s nogu. Sada u osmini finala idemo na francuski Beziers, za koji igra Astrid Popić iz Rijeke. Ta utakmica dolazi odmah čim se vratim iz reprezentacije.
Jeste li uopće uspjeli vidjeti svoje doma u Zagrebu ili ste samo proletjeli kroz Hrvatsku?
- Imala sam sreću s avio-kartama, a i igrali smo taj posljednji tjedan južnije dolje u Finskoj, pa sam ulovila neku kombinaciju i bila 23. prosinca u Zagrebu, baš za za blagdane. Doduše, putovala sam 17 sati sveukupno zbog letova i loših veza, ali - isplatilo se.
Imate odlične statitike u Finskoj kao libero, navijači su vas zavoljeli, i mediji izgleda.
- Nisam požalila što sam došla, jer nisam puno niti očekivala. Znate ono, išla sam kao bik na crveno. Finska mi je bila veliki izazov, iako su mi svi govorili kud idem, da se neću snaći tamo, da ću umrijeti od dosade... No, kliknula sam odmah, još preko telefona, s trenerom Timom Tolvanenom, on je bivši libero finske reprezentacije. Ima maksimalno povjerenje u mene, daje mi puno odgovornosti i to mi se sviđa. Zasada odrađujem posao na obostrano zadovoljstvo.
Nina, vi ste očito vrlo tvrdoglavi, ali i posloženi u glavi, da tako kažemo. Nakon Mladosti odlučili ste se za Kaštela, neočekivano, pa onda skok u Mađarsku, sve čudni potezi koji su na kraju ispali odlični, i za vas i za klub jer ste svuda osvajali trofeje. I sada Finska. Čak vas niti činjenica da ste cijelo ljeto odradili na reprezentativnim pripremama naše izabrane vrste, a da vam izbornik Santarelli nije udijelio niti jednom da uđete u igru, nije vas slomila, a mnoge bi zasigurno.
- Paaa, nije bilo jednostavno. Radila sam, trenirala, trudila se najbolje što sam mogla, i očekivala neku minutažu, no ispalo je kako je ispalo. No, svjesna sam da sam ja ovdje samo jedna od igračica, moje je da radim, da se trudim i slušam, a trenerovo je da određuje tko će i koliko igrati. Ja to poštujem i uvijek ću poštivati. Imali smo odličnu komunikaciju izbornik i ja, nije bilo problema među nama, i nije bilo upitno hoću li se ponovno odazvati pozivu. Ja želim raditi i trenirati, želim napredovati. A kroz ljeto sam dobro radila i po meni napredovala, što se i vidi sada u Finskoj, i to je moja satisfakcija.
Kakva su vaša očekivanja od kvalifikacijskog olimpijskog turnira u Nizozemskoj?
- Ma turnir je strašno jak, tu nema slabije reprezentacije. Mislim da imamo dobru reprezentaciju i da se možemo sa svakim 'potući', samo moramo još više vjerovati u sebe. Jer, imam osjećaj koji puta da u nekim trenucima kada osjetimo da možemo dobiti velikog suparnika, kao da još nismo spremni za to. Treba nam jedna velika pobjeda protiv velike reprezentacije da probijemo led.
Što radi Nina privatno, koketira li još uvijek s modelingom?
- Prvi fokus mi je na sportu, uvijek. No, ako se ukaže neka druga prilika koja mi se sviđa, zašto ne. Ali - sport je prioritet, definitivno, i još će dugo biti. Pogotovo sada, u Finskoj, gdje sam daleko od svih tih zbivanja... No, ponavljam, ako bude nešto zanimljivo, i ako budem imala vremena, zašto ne, modeling je uvijek interesantan.
