U nedjelju poslijepodne slavile su europsku medalju, u ponedjeljak u cik zore sjele u autobus i nakon skoro osam sati stigle u Zagreb. Odradile potom posjete državnom tajniku za sport Josipu Paviću u MINTS-u, pa Hrvatskom olimpijskom odboru i tamošnjem glavnom tajniku Siniši Krajaču sa suradnicima, otišle i do matičnog, odbojkaškog saveza pa se nakon više od pet zajedničkih tjedana, u kojima su baš svaki dan gledale jedna drugu - razišle. Neke je čekao još put dalje, do Kaštela, do Rijeke, do Pule, do Vrsara...
Ali, sve je to bilo podnošljivije za izdržati jer su se ipak kućama vraćale s medaljom oko vrata. Hrvatske odbojkaške reprezentativke u kadetskom uzrastu na Europskom prvenstvu, održanom u srpskoj Vrnjačkoj banji, osvojile su brončanu medalju i tako poslije punih 20 godina ispisale novo poglavlje povijesti naše odbojke u mlađim dobnim uzrastima.
Toliko je, naime, vremena prošlo od posljednjeg odličja, kadetskog zlata osvojenog na domaćem terenu u Zagrebu 2003. godine. Prije toga smo imali i kadetsko srebro iz Slovačke 1997., tako da se ova bronca savršeno uklopila za popunjavanje kolekcije svim plemenitim kovinama.
- Ostaje mala žal što nismo ušle u finale, što smo htjele svim srcem, ali svejedno smo presretne i ponosne što smo osvojile medalju, zbog koje ćemo sigurno s veseljem čekati sljedeće pripreme, odnosno na sljedeće prvenstvo idemo s dodatnom motivacijom - reći će kapetanica naših mladih reprezentativki Lana Francetić.
- Neopisiva je sreća i zadovoljstvo dobiti zadnju utakmicu na turniru i vratiti se doma s medaljom.
Hrvatska je vrsta savršeno odradila posao u skupini, pobijedila u svih sedam utakmica, no u polufinalu su svoj najbolji dan na turniru imale Turkinje, pa su Hrvatice morale u borbu za broncu. Tamo su svladale Grčku sa 3:1 te zaključile EP s omjerom 8-1. Ispalo je tako da su Turkinje do srebra došle s lošijim omjerom, 6-3, odnosno da ni prvakinje Talijanke (8-1) nisu bile bolje od naših u tom segmentu.
K tome, Talijanke su jedini poraz na EP doživjele upravo od naših cura, tamo još u 2. kolu u skupini. Nije to bila samo obična pobjeda od 3:1.
- Deklasirali smo ih - ustvrdit će predsjednik Hrvatskog odbojkaškog saveza Frane Žanić, koji je sjao od zadovoljstva zbog uspjeha djevojaka.
Uostalom, upravo je ta utakmica protiv prekojadranskih susjeda bila okidač za sve što je slijedilo na EP.
- Da, upravo smo u toj utakmici, koju smo pobijedile u četiri seta i odigrale odličnu partiju, i same shvatile za što smo sposobne. Poslije toga smo dobile još i Poljsku, također jednu od odbojkaških velesila - naglasila je Francetić.
Pa kad su iz tih dvoboja izašle neporažene, onda se već moglo "namirisati" da se nešto sprema.
- Osjećalo se malo i umora, što je turnir odmicao, ali uspjele smo neke utakmice izvući čisto na želju i volju. Odnosno, kako su nam naši treneri stalno govorili, treba se uvijek boriti hladne glave i vrućeg srca - dodaje po godinama (16) ipak još mala, a po visini (186 cm) i talentu velika Riječanka Lana.
I koliko god prvi poraz, od Turske u polufinalu, teško pao, cure su obrisale suze i već sljedećeg dana opet s velikim osmijesima izašle na teren i izborile se za broncu.
- To polufinale bio nam je definitivno najteži trenutak na cijelom EP. Nismo odigrale najbolju partiju, a Turska je svakako odigrala svoju najbolju. Mi smo griješile dosta, a one doslovce bile bez greške i na kraju je par lopti sretno završilo na njihovoj strani, što je odlučilo. Bile smo žalosne, ali morale smo brzo zaboraviti na to i spremiti se za sljedeći dan. Resetirale smo se i krenule dalje jer bronca nikako nije mala stvar.
I nije, s obzirom na to da brojne prijašnje generacije kroz posljednjih 20 godina nisu uspjele napraviti nešto slično.
- Slavlje? Ma, bilo ga je, ali svakako bez nekog prevelikog remećenja mira ostalih gostiju u hotelu, ha-ha. Pjesma, zabava, ništa specijalno, ali onako za nas, bilo je lijepo.
Inače, ova generacija, osim po medalji, još po nečemu podsjeća na onu prethodnu s medaljom. Jer te 2003. u reprezntaciji su bile Senna Ušić, Hana Čutura, Dina Bečić, odnosno kćeri poznatih naših bivših košarkaša. I sada je slična situacija jer i u ovoj su reprezentaciji zvučna "košarkaška" prezimena također s očeve strane - Prkačin (Ana), Golemac (Franka), Gulin (Antonija), Smojver (Lorena), pa i pokoje nogometno - Ivković (Leni). I Francetić spada u tu kategoriju.
- Da, otac je bio košarkaš, ali i mama Meri je bila rukometašica. Oni su mi daleko najveća podrška i zbog toga što su bili sportaši i meni su pomogli oko discipline i građenja rutine koja može dovesti do uspjeha. Vjerujem da i svaka cura u ekipi tako osjeća od svojih roditelja, ali ne smijem zaboraviti i pohvaliti cijelog naš stožer, trenere i Savez, zbog kojih se svi osjećamo kao obitelj - podvukla je Francetić, koja je još jedan produkt riječkog odbojkaškog inkubatora trener Igora Lovrinova.
- Pripreme nam u klubu kreću već za nešto više od dva tjedna, uzbuđene smo za novu sezonu Superlige i nadam se malo boljem rezultatu nego prošle. Borile smo se za ostanak, makar nije to toliko bila borba za ostanak, koliko za iskustvo jer smo izrazito mlada ekipa. Ne treba uvijek težiti brojkama i poziciji na tablici, već stjecanju iskustva i građenju igračica. Meni su osobno ovakvi uspjesi i emocije koje izazivaju ovakvi rezultat dodatni poticaj u odluci da je odbojka nešto s čime želim nastaviti dalje.
Za Hrvatsku su igrale: Carla Stošić, Anika Kontošić, Iva Ucović, Gabrijela Roso, Leni Ivković, Ana Prkačin, Maša Mlinar, Lorena Smojver, Franka Golemac, Klara Vasilj, Asja Zolota, Iva Lucija Caušević, Antonija Gulin te kapetanica Lana Francetić. Stručni stožer pak čine izbornik Miodrag Stojaković te treneri Ivica Radočaj i Darko Nojić, fizioterapeut Dina Pavić, kondicijska trenerica Dorotea Jerbić, statističar Branislav Rupnjak te team manager Vesna Jelić.