Dogovor je bio da se čujemo tri-četiri dana prije utrke. Kad manje-više sve bude spremno za start i Ivica Kostelić ima više vremena razgovarati u miru. Iako, posla na brodu ima stalno, pa je Ivicu i tog “mirnog dana” mučio dio opreme, jako važan dio kad je ispred tebe 4600 nautičkih milja preko Atlantika.
- Nije nam radila pumpa za balast, nekakav problem s elektronikom. Morali smo to riješiti jer nikako ne bi bilo dobro da moramo improvizirati, ostalo je više-manje sve dobro.
U nedjelju kreće 15. izdanje Transat Jacques Vabre, čuvene jedriličarske utrke za dvojce preko Atlantika koja tradicionalno prati povijesnu rutu trgovanja kavom između Francuske i Brazila. Prvi put je održana 1993. i otada se jedri svake dvije godine, start je u francuskom Le Havreu, a novost ovogodišnjeg izdanja je cilj na Martiniku, a ne kao što je bilo uobičajeno, brazilska luka Salvador de Bahia.
Jedre brodovi četiri klase - Class 40 u kojoj je Ivičin broj, Ocean 50, Ultim i IMOCA. Croatia Full of Life, kako se zove Ivičin brod na ovoj utrci, do cilja mora proći 4600 nautičkih milja, klase Ocean Fifty i Imocu očekuje 5800 milja, a brodovi klase Ultim moraju proći 7500 milja.
Jedna od tri najveće
To su osnovni podaci, ali ako smo proteklih godina uz Kosteliće naučili gdje je Mišolovka, zašto su opasne “Ptice grabljivice”, a zašto je nezgodna staza Stelvio, koji je slalom “majka svih slaloma” i bezbroj drugih detalja vezanih uz skijanje, jedriličarske utrke, poput ove koja čeka Ivicu, koliko god bile velike u jedriličarskom svijetu, za većinu Hrvata su potpuna nepoznanica. Ako su za Streif manje-više svi čuli, bez obzira koliko prate skijanje, za Transat Jacques Vabre čuli su rijetki.
Kad bi Ivica trebao svima nama laicima objasniti o kakvoj je utrci riječ, rekao bi…
- U svijetu off-shore jedrenja, ako se govori o utrkama preko Atlantika, to je jedna od tri najveće, regata na koju dolazi elita off-shore jedrenja u svijetu, a u dvojcima je to sigurno najjača transatlantska utrka.
Sad je već dobro poznato koliko je duboko Ivica uplovio u svijet off-shore jedrenja, ali kad je odlučio da “mora” jednog dana nastupiti u ovoj utrci?
- Meni je od starta bila jasno da želim u tome nastupiti, jer ako ideš u taj “đir” jedrenja u dvojcima i samcu, to je mjesto na kojem moraš biti i gdje ćeš najbolje naučiti ono što moraš znati ako želiš jedriti kao samac preko Atlantika. Normalno je da ovo shvaćaš kao pripremu za samački prelazak Atlantika. U dvojcu je to ipak značajno lakše ostvariti.
Prelazak Atlantika u samcu je i dalje cilj kojim stremite?
- To je “highlight” cijelog mog jedriličarskog projekta, nastupiti u utrci Route de Rhum gdje su opet ove iste klase, ali kao samac prelaziš Atlantik.
Route de Rhum se održava svake četiri godine, Saint Malo u Francuskoj je početna točka, a Pointe-à-Pitre na otočju Gvadalupe završna. Posljednja utrka je održana 2018. što znači da je iduća u 2022., ali prije ultimativnog cilja treba odraditi onaj koji vodi do njega.
Strah te čini nesigurnim
Jeste li spremni za Transat Jacques Vabre?
- Spreman sam koliko mogu biti. Nije lagana situacija, ali to je nešto što sam si zacrtao i to ću napraviti. Volio bih da je sve lakše, prije svega da imam više financijskih sredstva, ali tako je kako je, moramo se snaći s onim što imamo.
Možda je glupo postaviti to pitanje nekome tko sanja prelazak Atlantika u samcu, ali jedna od prvih asocijacija kad netko spomene prelazak oceana u “čamčiću”, kako nama laicima djeluje i Ivičin brod iz klase 40 u odnosu na veličinu oceana, jest - strah. Osjećate li vi imalo strah?
- Ne, nema straha. To je kao kad u skijanju stojiš na startu teške staze, strah te čini nesigurnim i to je ono nešto što moraš potisnuti u stranu. Moraš biti odlučan i imati pouzdanja, strah nije dobar. Za njega uvijek ima vremena, ali zapravo kad se nađete u situaciji u kojoj bi vas trebalo biti strah uglavnom se stvari tako brzo događaju da se ni ne stignete prestrašiti.
Što mi to treba?
Jer morate - djelovati. I nadati se da će brod izdržati.
- Da, postoji strah da nešto ne pukne kao na mojoj zadnjoj regati. Kad voziš u mraku po vjetru od 30 čvorova i brod se zabija u valove, čini ti se da to sve toliko nadilazi sile koje poznaješ, akceleracije i deceleracije su toliko velike da se osjećaš nesigurno. Dok je sve pod kontrolom, dok sve drži kako treba, ide to, ali kad nešto pukne nastane veliki “auzmeš”. Vjetar i more ne zaustavljaju se ni za koga. To je medij koji se non-stop kreće, čak i kad bi se ti htio zaustaviti, nema zaustavljanja.
Što je za vas nastup u prekooceanskoj utrci? Testiranje vlastitih granica, ispit hrabrosti, izazov… ili nešto četvrto ili sve to?
- Sve to. I testiranje granica i sportski izazov, a onda i neki osobni izazov i natjecanje. Meni je to važno. Može se Atlantik preploviti na puno udobnije načine od ovoga, ali meni ne bi bilo zanimljivo da idem preko njega u trećoj brzini.
Kad se Ivici u kolovozu dogodila havarija na utrci Rolex Fastnet napisao je: “Kada u nekoj crnoj noći radim na pramcu što zaranja pod valove, između dva udisaja, između dva vala, zabljesne me slika moje djece. Tada se pitam: što mi to treba? I nađem se u nedoumici. Kao sada.” Dojam je bio da dvoji oko nastavka jedriličarske priče nakon nastupa na Transatu Jacques Vabre.
S obzirom na to da i dalje priča o nastupu na Route de Rhum, logična je pomisao da nas je dojam prevario, ali iskreno će reći da nismo baš potpuno krivo “pokopčali stvari”. Barem ne u tom specifičnom trenutku.
- U onoj situaciji mi je bilo teško. Situacija se zapravo nije značajno promijenila, brod je istina popravljen, ali općenito, ne znam... Ponekad nije lako, ponekad se moraš požaliti, ali uglavnom se držim onoga da ako je izdržljivo, onda izdrži i nemoj se žaliti.
Malo je ljudi koji mogu razumjeti što ga nakon iznimno uspješne skijaške karijere u kojoj je osvojio četiri olimpijske medalje, tri svjetske i Veliki globus tjera u pothvate kao što je plovidba preko Atlantika. Mnogo je više onih koji će reći kako “nije normalan”, pitati se “zašto riskira život, a kod kuće ga čeka supruga i četvero male djece”…
- Meni svaki put kad dođem u Francusku prije neke utrke treba nekoliko dana da ponovo uđem u ovaj svijet i na neki način, koliko god to grubo zvučalo, “odalečim” se od svijeta kod kuće. Ovo što radim zahtijeva potpunu koncentraciju jer su to ozbiljne stvari, ali nekad mi sijevne kroz glavu ono što imam kod kuće i nije mi lako. Osim toga, ovdje su oko mene ljudi koji možda ganjaju svoj sportski put, ili svoju sportsku slavu, a ja sam u malo drukčijoj situaciji od njih…
Ne mogu bez izazova
…jer je on svoju sportsku slavu već dostigao. I zašto onda?
- Jednostavno volim takav izazov i općenito mi u nekakvom statičnom životu smeta ako nema izazova. Ne mogu živjeti tako, nisam sretan do kraja. Možda sam predugo bio u toj sportskoj natjecateljskoj priči, a bio sam 30 godina, od djetinjstva, i to je ušlo u mene.
Jasno je kome je najteže svaki put kad ode s kućnog praga, svjestan je toga u potpunosti Ivica. I zahvalan.
- Meni je jako drago da moja supruga to razumije jer bez takvog njezinog razumijevanja ne bih bio sretan ni tu ni tamo. Ali sve te situacije, teške, opasne, izazovne, ako imaš nekakvu dušu čine i tebe i tvoj život boljim, Naučiš cijeniti sve dobrote i sva blaga života i to puno više kada si u ovakvoj situaciji u kakvoj ću ja biti nasred oceana, odvojen od svijeta i od užitaka, od svih pogodnosti u kojima bi mogao uživati i ne razmišljajući o njima. Kasnije kad se vratiš u taj svijet sve to cijeniš puno više, puno si skromniji, to je zanimljiv odgojni konkurs.
Možemo u Top 15
A da mu jednog dana jedno od njegove djece kaže “želim sam preploviti Atlantik” ili “idem u ekspediciju na Grenland”, kao što je to on napravio ili bilo što tako ekstremno iz uobičajenog kuta gledanja, kako bi se postavio?
- Normalno da su to jako teške situacije, nije ugodno roditelju to izdržati, ali ako dijete u tome nalazi sreću sigurno da ga treba podržati. Kad gledam i na ekspedicije na kojima sam bio sve me to vraća na ono što sam rekao. Kad tako nešto prođeš, naučiš cijeniti male stvari koje ti promiču u civilizaciji, počinješ razumjeti i puno više cijeniti vrijeme koje provodiš s ljudima koji su ti dragi. To su stvari koje ne bih do kraja naučio da nije bilo toga, kao što ne bih naučio prave vrijednosti sportskih rezultata da nisam bio toliko puta ozlijeđen i po bolnicama. Onima koji nisu to vidjeli, nisu iskusili, fali ta referenca. A dobro je u životu iskusiti stvari koje te uče cijeniti blagodati života, a i tvoj život sigurno postane bolji jer ga živiš punim plućima.
Sve što Ivica radi, radi kao natjecatelj. Njega ne zaima samo reći “ja sam bio dio toga”. Isto je i s nastupom u Transatu Jacques Vabre, iako je činjenica da njegov brod iz 2013. nije konkurentan najboljima u klasi 40.
- Natjecateljski cilj je kao što sam i prije govorio, prije svega završiti utrku, a drugi cilj je završiti u prvoj polovici flote i gledajući prema naprijed. Ako sve bude u redu mi možemo biti među 15 i to bi bio vrhunski rezultat. Naš brod je starija generacija brodova u ovoj klasi i jasno je da se za poziciju moramo prvenstveno izboriti dobrim, hrabrim jedrenjem.