Svi oni žuljevi na rukama, svi oni dani koje je proveo spavajući na strunjači, sve one svakodnevne vožnje od Dubrave do centra grada, svi strahovi koje je pretrpio trenirajući u trošnom i nimalo bezopasnom Sokolskom domu... Sve se isplatilo. Tin Srbić, 24-godišnjak čudesno čvrste psihe i čelične volje i upornosti, osvojio je srebrnu medalju na preči, na kraljevskoj spravi koja je šlag na torti svih najvećih gimnastičkih natjecanja. Olimpijska medalja u gimnastici, u sportu kojim drmaju najveće svjetske sile, o čijim uvjetima Tin može samo sanjati, veći je pothvat nego što uopće možete zamisliti.
Bio je Tin senzacionalni svjetski prvak 2017. godine u Montrealu, ali ovo srebro mu je uspjeh karijere. Uspjeh do kojeg je došao izjednačivši najbolju ocjenu u životu - 14,900. I ostao samo iza nove domaće zvijezde Daiakija Hashimota, 20-godišnjaka koji je već osvojio zlato u višeboju, a sada mu je dodao i ovo na preči. Nakon kvalifikacija i momčadskog finala, i treći je put dobio “petnaesticu”, točnije 15,066, i ostao nedodirljiv za sve konkurente.
- Osjećam se nevjerojatno, ovo je najljepši trenutak moje karijere i moga života. Vjerojatno ima riječi da se opiše ovaj uspjeh, ali ja ih trenutno ne znam, nisam dovoljno školovan, ha-ha. Trebat će malo vremena da shvatim da se nakon 20 godina treniranja svaki, ali doslovce svaki dan, dogodilo ovo. Od vremena kada sam bio dječak, meni su Olimpijske igre bile pojam - govorio je emotivni Tin.
U finalu je krenuo, kako je i najavljivao, s težom vježbom, onom startne ocjene 6,5. Povezao je četiri leta, nakon toga dodao još jedan, i završio vježbu samo uz neke sitnije pogreške i mali iskorak na saskoku. Dugo je čekao ocjenu, a kad je semafor pokazao 14,900 i smjestio ga na prvo mjesto, bilo je jasno da ima medalju budući da su do kraja ostala još samo dvojica. Hashimoto je bio priča za sebe, ali Nizozemac Bart Deurloo je pao i to je bio znak da Tin ima srebro.
- Nema uopće žala za zlatom, naravno da ti prođe kroz glavu “pa mogao je malo zeznuti”, ali mogao sam isto tako i ja. Ne treba biti pohlepan, ovo je milijun puta više negoli sam sanjao da ću ostvariti.
Finalni program prilično je kasnio, stvorilo je to dodatnu napetost i možda je baš to bio razlog što je najprije pao Kazahstanac Milad Karimi, nakon njega i Japanac Takeru Kitazonu, a Amerikanac Brody Malone je napravio veću pogrešku. Jedino je svjetski višebojski prvak, Rus Nikita Nagornij, dobro odradio vježbu i dobio ocjenu 14,533 s kojom je na koncu bio treći. Sve se otvaralo Tinu, ali lako je to reći, treba to odraditi. A Tin je odradio gotovo savršeno. Čvrsto stisnute šake i osmijeh govorili su koliko je zadovoljan, a kad je stigla ocjena, pao je i emotivni zagrljaj s trenerom Lucijanom Krceom. Jedan životni san postao je stvarnost.
- Kad sam vidio da su finalisti prije mene počeli padati s preče, osjetila se ta nervoza i napetost i stvarno mi je prošlo kroz glavu da ipak idem raditi vježbu manje startne ocjene, 6,2, jer je ipak sigurnija. Ali, kad sam stao pred suce, podigao ruku i krenuo, rekao sam si “idem na 6,5, na glavu, pa što bude”. I na kraju, eto, takav način razmišljanja uvijek ili najčešće završi dobro.
Koliko mu je smetalo kašnjenje finala, je li postojala opasnost da ga to izbaci iz fokusa?
- Kasnilo je dosta i malo je to utjecalo na zagrijavanje, jer su svi računali kako da se zagriju točno po satnici da tijelo ostane toplo do samog nastupa. Malo nas je to sve poremetilo, ali moraš se nekad koncentrirati i prilagoditi i na te nepredviđene situacije. Gledao sam ove prije koji su padali i nisam se bojao da će se to i meni dogoditi. Ali, kako se baš osjećala napetost u zraku i ruke su mi bile jako hladne, bilo me strah da se ne zgrče. Ali, srećom, nisu.
Sjećamo se da je nakon SP-a u Stuttgartu, na kojem je u brutalnim kvalifikacijama izborio Tokio, rekao da mu je to bio najteži nastup u životu i da ne vjeruje da će ikad iskusiti teži. Je li olimpijsko finale na kraju ipak bilo teže?
- Što se tiče treme, nije. Ali, bilo je na neki način teže jer to je ipak finale Olimpijskih igara, najveći mogući trenutak u karijeri bilo kojeg sportaša.
Nije pustio suzu na postolju.
- Nisam ja takav tip, eventualno kad budem sam ili s nekim tko mi je blizak.
Ovu je medalju posvetio jednoj posebnoj osobi, trenerici koja je pomagala u klubu i njemu i mnogim drugim gimnastičarima.
- Medalju posvećujem trenerici Svitlani Sergijenko koja je, na žalost, preminula. Ona je imala najveću želju i posvetila je najveću energiju tome da odem u Tokio i stalno mi je to ponavljala. Ovo je za nju.
Naravno, mnogi su ljudi prošli kroz njegovu karijeru i svima je želio zahvaliti.
- Hvala svima koji su bili uz mene, od obitelji i prijatelja, pa preko Renate Barić, moje sportske psihologinje s kojom radim nekoliko godina, moga kluba ZTD Hrvatski sokol, ZGS-a, HOO-a, do nutricionistice Mimi Vurdelje koja je uvijek tu za nas sportaše. I, naravno, hvala mome treneru Lucijanu koji je čudotvorac. Bez njega ništa, ništa ne bi bilo moguće.
Ponovio je nekoliko puta da se jedva čeka vratiti kući. Iako se tamo neće dugo zadržavati.
- Bit ću doma jedan dan i onda idem na more odmoriti se i rehabilitirati, a onda krećem dalje, punom parom kao i dosad.
Vole ga ta srebra, skupio je dva europska, jedno svjetsko, sada i olimpijsko.
- Ne bunim se, mislim da će kad-tad doći još jedno zlato. Nakon odmora ću se vratiti u dvoranu s još većim žarom i željom da već za tri godine dođem u Pariz, pa ćemo vidjeti što će tamo biti.
Drugi je hrvatski gimnastičar s olimpijskom medaljom, nakon Filipa Udea koji je u Pekingu također bio srebrni, ali na konju s hvataljkama.
- Sad mogu reći “Fićo, sorry, ali sad sam napokon bolji od tebe”, ha-ha. Ozbiljno, napraviti takvo što u gimnastici, osvojiti dvije olimpijske medalje iz uvjeta u kojima radimo, protiv tako velikih zemalja i njihovih sustava, to je stvarno nevjerojatno.