Da je tragedija - nije, niti je smak svijeta, ali da je razočaranje nakon svega što smo živjeli posljednje dvije godine - jest. Nešto se definitivno dogodilo, negdje je puklo, jer ne može ta reprezentacija koja je djelovala kompaktno zadnje dvije godine odjednom djelovati nikako, gubiti od Japana bod, od Argentine dva, od Danske 12 razlike, nikad više u povijesti SP.
Već se na utakmici protiv Danske osjetilo da će sve to ostati tajna za javnost. Možda je tako najbolje, ako su to riješili između sebe, ali nema potrebe bježati od javnosti, jer ne živimo u Sjevernoj Koreji, nego u zemlji koja voli rukomet i zato joj je krivo zbog toga. Da nas je iznenadilo, baš i nije, jer kada se pobjeđuje kao lani onda je sve dobro, a kada se gubi ne valja ništa, a mediji su samo šteta. Lani kada su mediji pratili njihovu sreću, pjesme, oduševljenje, sve je bilo OK. No, to je stvar izbora onih koji biraju.
Duvnjak na rubu suza
Gdje je nestao sastav od lani, sastav koji je nedavno igrao odlične utakmice protiv Mađara i Španjolaca, koji su sada u četvrtfinalu, zašto smo razbili svoj stil, svoju najveću snagu, to je najveće pitanje. Taj Duvnjak je igrao i Final Four s Kielom, pa ga je Gislasson, umjereno ga gurajući, dobio u najboljem svjetlu. Mi smo ga gurali 55 minuta protiv Japana.
Cindrić je igrao odlično za Barcelonu, pa se ozlijedio na pripremama i na kraju umjesto da ga sačuvamo, mi smo ga potrošili s Japanom, a Karačića nismo imali zdravog, u Kevića nije bilo povjerenja. Marić, Mamić, Musa, Martinović u Njemačkoj igraju kontinuirano, Pešić je bio ponajbolji vratar Lige prvaka ove sezone dosad, Čupić je nosio Vardar, Štrlek uvijek sa svojim minutama u Veszpremu. I oni su sami bili veći optimisti nego ikad, čak je i Lino Červar inače nesklon optimizmu prije takvih natjecanja rekao “dobri smo za velike stvari”. I onda sve nestane, a objašnjenja - nema. Vidiš samo Duvnjaka na rubu suza...
Igra? Igramo sporo, previše je specijalista za obranu ili napad, a tako je danas u rukometu koji ide “300 na sat” teško preživjeti. To su pitanja selekcije i odabira iz iste, a pravilo je samo jedno: ako radiš jedno moraš u tome biti najbolji. Kod nas? Možda Marić, a ostali...
Od čuda do tribine
Slažemo se da ovo nije bilo natjecanje koje nešto odlučuje i da je možda bilo bolje i s mladima, a stare čuvati za olimpijske kvalifikacije. No, to je stvar odluke, a zna se tko odlučuje i bira. Červar je rekao “da se mene pitalo na ovo prvenstvo bi išli mlađi igrači”. Nakon toga se logički upitaš - pa, tko je sastavljao reprezentaciju? Jer Lino je uvijek govorio da su to samo njegove odluke. Očito, po njegovim riječima nešto se promijenilo i bilo bi zanimljivo čuti objašnjenje.
Mi smo u toj reprezentaciji vidjeli Kevića koji ima 34 godine, a ne igra, makar bi morao ako je već tamo, jer primjerenije je da na tribini sjedi recimo neki Tin Lučin, Lovro Jotić, Karpo Sirotić, nego on. Naravno, ništa protiv Kevića koji je sjajan dečko i igrač.
Pa onda tandem Čupić - Horvat. Nije li u tom slučaju bilo primjerenije uz jednog od njih poslati super talentiranog Miletu ili odlično Perića iz Poreča. Ili četiri pivota, pa možda naći mjesto nekom Račiću koji igra u Francuskoj, Grahovcu ili Pribetiću umjesto Muse i(li) Brozovića. Uostalom, o kontinuitetu mladih govori činjenica da smo one koji su nam bili senzacija na dva prošla natjecanja, Mandića i Šipića, skoro izgubili. Dobro, Mandu nismo jer je to čudo od glave, ali Šipa je “ulovio” tribinu.
Je li treći vratar mogao biti umjesto Šunjića, koji je preko 30, Car, Ašanin, Slavić iz Ademar Leona možda ili neki Mandić iz Ljubuškog za kojeg će se čuti. Svašta se moglo po tom pitanju, pa i dati puno više prilika Jaganjcu u definiranom napadu, Šarcu u oba smjera kao nositelju. Jesmo li imali vremena za to? Nismo, jer to zaslužuje puno više okupljanja od sadašnjeg i zato je to stvar kontinuiteta. Uostalom, da se može, pokazali smo prije nekoliko godina na mediteranskom turniru kada smo osvojili zlato. Ma, da se na lažemo, htjeli smo rezultat, a dobili smo - ništa.
Najuspješniji trener
Egipat smo kao šansu u svakom smislu definitivno propustili. Imali smo sjajan put do četvrtfinala, pet neeuropskih selekcija kao suparnike, ali ni to nije bilo dosta. Ponovilo nam se da izgubimo kao od Brazila u Njemačkoj (ovaj put od Argentine), pa da se vadimo protiv domaćina (ovaj puta protiv svjetskog prvaka). I opet dva poraza u drugom krugu.
O ostavci izbornika Červara nema smisla više govoriti. O situaciji koja nas čeka i koja je nikad teža za njegovog nasljednika isto. Slušao sam naše legende kako se opraštaju od Line, da oprostite... Svi znamo i svi se slažemo da je Lino najuspješniji trener u povijesti hrvatskog rukometa, bez obzira na egipatsku epizodu. Svi znamo da im je dao priliku života, ali znamo i da će još dugo biti prisutan u hrvatskom rukometu, da će ga se pitati, da nikad dok može neće odustati od sebe. Zna on dobro kad što treba. Lino je mačka sa sto života i lijepo ga je bilo čuti kada priča o milosrđu nakon Danske.
Iskreno rečeno, falit će nam, jer teško ćemo ponoviti neke stvari koliko god nekad teške, ali isplative bile, jer nekad se nije loše ni posvađati. Nismo se puno puta slagali i opet se ne slažemo, a da smo se malo umorili od svega toga i to je istina... A možda i malo ostarjeli za neke takve stvari, makar si nekad ne želimo priznati.