Ivana Dežić desna je vanjska igračica Koke i hrvatske reprezentacije. No, nakon što je sav sport stao u ožujku, ova 25-godišnja Ludbrežanka nije se borila s dosadom. Posvetila se svom drugom poslu, a možda se može reći i prvom.
- Diplomirala sam novinarstvo prošle godine, pa mi je to bio prirodan slijed. Rukomet je stao zbog korone, stoga sam počela intenzivnije raditi u struci - objasnila je Ivana. Vanjska je suradnica u Podravskom listu iz Koprivnice, a uglavnom je zadužena za zbivanja u svom Ludbregu, koji njegovi stanovnici nazivaju i centrom svijeta.
- Zadovoljna sam, nadam se i stalnom radnom odnosu. U novinarstvo me privuklo to što sam po prirodi znatiželjna, o svemu volim nešto doznati ili pročitati. Osim toga, uz sport sam upoznala puno ljudi, pa je odabir novinarstva kao studija ispao logičan.
Klub ispuni obećano
A kako je bilo studirati uz rukomet?
- Bilo je naporno i zahtjevno, a moram zahvaliti profesorima na fakultetu, također i ljudima iz Koke i Podravke koji su mi izlazili u susret. No, kad sam izašla na ispit, prolazila sam, nisam morala ići po tri puta...
Koji joj je sad glavni posao, rukomet ili novinarstvo?
- Rekla bih da je to sad pola-pola. Volim i jedno i drugo, super mi je što se mogu baviti jednim i drugim. Odgovara mi što mi je radno vrijeme fleksibilno, pa lakše mogu prilagoditi obveze. Organizacija je najvažnija, onda se sve može. Lijepo mi je i što sam napokon doma, dugo me nije bilo. Terenski rad mi odgovara, treba sve isprobati i prikupiti što više iskustva.
A što će biti s rukometom?
- Planiram ostati u Koki, kao i većina ekipe. Klub je stabilan, uvijek ispune obećano. Bila sam tamo kao klinka, sad sam već afirmirana, ali se stvari ne mijenjaju.
Mnogi tvrde da će se rukomet promijeniti nakon duge stanke zbog korone.
- Mislim da bi moglo biti dobro da se liga smanji, smatram da je za Hrvatsku 14 klubova previše. S manjim brojem klubova došlo bi do veće koncentracije kvalitete, a ujedno bi se pojačala Druga liga, pa bi i mlade igračice mogle profitirati.
Izlet u Poljsku
Pojasnila je i probleme s kojima se danas susreću igračice hrvatskih klubova. Naravno, uz iznimku Podravke koja je jedini profesionalni kolektiv.
- Najveći problem je novac, jer cure, doslovno, moraju birati između egzistencije i rukometa. A to uopće nije odluka. Nije lako ujutro raditi, a popodne trenirati, za vikend igrati utakmicu. To se može samo uz velik entuzijazam. Istaknula bih i da mi je nepojmljivo da neke od cura moraju uzeti godišnji kako bi se odazvale u reprezentaciju, a onda nas pitaju zašto ne pobijedimo Norvešku ili Nizozemsku...
Jednu sezonu Ivana je provela i u inozemstvu, nastupajući za Pogon iz Szczecina.
- Bilo je odlično tamo. Zezali smo se da smo ‘balkanska mafija’, bile smo nas četiri cure s ovih prostora te trener Hrupec i njegov pomoćnik Trajkovski iz Hrvatske. Došli smo do finala Challenge kupa i Kupa Poljske, proputovali smo dosta toga, a jedino mi je žao što se klub na kraju sezone ugasio...
U čemu je bio problem?
- Klub sa 70-godišnjom tradicijom ovisio je o jednom čovjeku, koji je rekao da više ne može davati novac. Preko noći se, nažalost, sve ugasilo, no to je realnost ženskog rukometa.
Bivša igračica Podravke već je dulje vrijeme i u krugu reprezentacije, koju krajem godine očekuje nastup na Europskom prvenstvu u Danskoj i Norveškoj. Hoćemo li i Ivanu u prosincu gledati u hrvatskom dresu?
- Bila sam na Euru prije dvije godine, opet smo u skupini s Mađarskom i Nizozemskom. Ogromna mi je želja zaigrati opet na velikom natjecanju. U stabilnom sam klubu, profesor Canjuga je dobar trener i vjerujem da ću moći konkurirati za reprezentaciju. Sad smo sve dvije godine starije i iskusnije, nadam se da možemo napraviti taj željeni iskorak.