Hrvatski izbornik Goran Perkovac na Euro 2024. u Mannheim vodi 16 igrača. Kauboje će i na ovom turniru predvoditi neuništivi kapetan Domagoj Duvnjak, koji je u razgovoru za EHF najavio europsku smotru u Njemačkoj.
Nedostaje vam još samo zlatna medalja s europskih prvenstava?
- Nedostaje, da, u svakom finalu je nešto falilo. To su nekakve sitnice, to je sreća. Nažalost, 2008. 2010. i 2012. smo bili u finalima i nismo nikad uspjeli osvojiti zlato.
Pogotovo je bolno bilo finale protiv Danaca 2008.
- Mi smo tada letjeli, mi smo bili toliko puni samopouzdanja. Nas je ta publika nosila. Takva euforija se napravila u Hrvatskoj. Ja sam mislio da je to definitivno finale koje nam neće pobjeći. Uzet ćemo zlato i svi sretni zadovoljni, ali nažalost... I dan danas nekad legnem u krevet prije spavanja, legnem i meni se vrati film o utakmici. Dan danas još.
Što je nedostajalo?
- Kad bih barem znao što nedostaje, ali mislim da tu sreću također treba zaslužiti, da su to sitnice. To je sve bilo u jednoj, dvije lopte, tako da nažalost, nismo dosanjali to zlato na Europskom prvenstvu.
Koji su vaši dojmovi s tog turnira?
- Mislim čak da nisam ni napunio 20 godina tada. Meni je to bio kao san, igrati sa svojim idolima, trenirati, još na kraju osvojiti medalju. Bio sam klinac. Meni je to bilo tako nekako, ja sam jednostavno uživao u tom trenutku. Igrao sam sve utakmice, bio sam u ekipi, osim u finalu. Ja sam gledao s tribina. Naravno, znaju svi da je puno teže gledati nego igrati, ali jednostavno sam uživao. Jako teška utakmica. Svi igrači poslije finala, Pero sa šavovima, bili su svi načeti. Bili su svi stvarno na izmaku snaga. Odigrali su finale, nažalost, Danska je bila bolja. Mi se morali zadovoljiti drugim mjestom.
A finale 2010. protiv Francuza?
- To prvenstvo mi je najviše ostalo u sjećanju zbog navijača. Mi smo igrali prvi krug u Grazu. To je kao da smo stvarno igrali kod kuće. U Beču je bio drugi krug i polufinale i finale. Jednostavno sam uživao to prvenstvo. Finale... Mislim da smo poveli 12:9. Francuska se vratila, 3:0 su napravili, mislim da je bilo 12:12 poluvrijeme. Drugo poluvrijeme su se odlijepili. Ivano je zabio predivan gol. Lobao je Omeyera i mislim da smo se tu vratili na jedan ili dva. Međutim, na kraju nismo imali snage okrenuti utakmicu i Omeyer je obranio. Naravno, kao i svaki put, par bitnih lopti. Francuska je na kraju uvjerljivo pobijedila. Uvijek smo imali problema s Francuskom. Bili su jednostavno jaki. Njihova obrana je funkcionirala savršeno s Omeyerom iza njih. Svaki napad smo se mučili zabiti gol. Imali su fenomenalnu ekipu. Jednostavno, puno puta su uništili moje snove. Nažalost, ali to je tako. Nekad čovjek treba priznati i reći da su u tom trenutku jednostavno bili bolji.
A legendarna utakmica protiv Poljske 2016.?
- Ja to još dan danas ne mogu objasniti, opisati. Nama se trebalo poklopiti par rezultata prije naše utakmice. Mislim da su Norveška i Francuska igrale prije nas, a mi smo dobili priliku ukoliko dobijemo više od 12 razlike da možemo ući u polufinale. Pero Metličić je došao, bili smo u krugu na zagrijavanju, rekao je: ‘Dečki, vjerujte! Jednostavno, vjerujte, može se iz minute u minutu. Tko zna što se može dogoditi na kraju?‘ Mislim da je to jedna od dražih mojih utakmica u reprezentaciji, ako ne i najdraža. Mi smo letjeli po terenu i ja to ne mogu opisati. Da nam je to netko rekao prije, da ne znam, da ćemo dobiti priliku da možemo ući u polufinale... Mi smo bili spremili stvari, ja sam spremio stvari i čekali da utakmica završi jer smo trebali ići igrati u drugi grad od petog do osmog mjesta. I onda pobijediš, dođeš u sobu, raspakiraš se. I žao mi je jako utakmice protiv Španjolaca u polufinalu. Mislim da smo tu bili zreli ući u finale.
Zatim je došlo Europsko prvenstvo 2018., a vi ste imali problem s ozljedama?
- Požurio sam da se zaliječim, da koljeno bude dobro, htio sam po svaku cijenu igrati prvenstvo u Hrvatskoj. Jedna od težih noći u mojoj karijeri. Svi smo smatrali da smo trebali dobiti tu utakmicu protiv Španjolske. Još nisam pogledao tu utakmicu. Bez obzira na sve ove utakmice ranije i dugi niz godina i polufinala i finala, mislim da mi je ta utakmica... Da će mi ostati cijeli život u sjećanju. Definitivno najteži poraz u mojoj karijeri. Mi smo smatrali da smo igrali najbolji rukomet. Sve nam se poklopilo, ali to se jednostavno treba pomiriti s tim. To je sport. Rekao sam i mislim da je sport predivna stvar gdje su predivne pobjede, manje su lijepi porazi, ali to je sve sport. Čovjek uči dok je živ, iz svake utakmice, iz svakog treninga, tako da se nadam da će još biti prilike da doživimo taj osjećaj ulaska u finale.
Kapetane, riječi ti se pozlatile...