Pesimizam se gadno uselio, a kada je pesimizam u pitanju tu smo prvaci. Nije išlo klubovima, Zagreb tri godine nije prošao do osmine finala, ženska reprezentacija nije se uspjela plasirati u olimpijske kvalifikacije, mijenjali smo izbornika, nismo imali rezultat na SP. Doživjeli smo krah na muškom Euru u Njemačkoj i crne su misli i razmišljanja bile u apsolutnoj dominaciji.
A onda je rukomet po tko zna koji puta vratio svjetlo u hrvatski klupski sport. Oživjeli su klubovi, Podravka je prošla grupnu fazu europskog natjecanja, Zagreb je napravio pravi pothvat plasiravši se sa 14 bodova u drugu fazu Lige prvaka u kojoj posljednje tri godine nije bio, otvorio gornji prsten Arene koji je tri godine bio prekriven tamnom zavjesom. Nexe je prošlo dvije grupne faze Europske lige, reprezentacija je nakon kraha na Euru i smjene izbornika, otišla s dosta pesimizma na olimpijske kvalifikacije u Hannover i izborila olimpijski nastup uvjerljivo kako je malo tko očekivao.
I sada opet na taj rukomet gledamo drugačijim očima, a realno rečeno nije se tu puno toga moglo promijeniti. Samo nekad ne znamo biti svjesni nekih svojih realnosti, brzopleti smo i radimo krizu tamo gdje je ustvari nema. A dobri naš rukomet još je jednom dokazao koliko vrijedi u hrvatskom sportu, izdržao sve ružne riječi i ide dalje onako kako to bude mogao u budućnosti. Tu nema moranja i nitko mu ne može postavljati kriterije. Onoliko koliko bude mogao, e toliko će uspjeti.
I sada u srijedu očekujemo punu Arenu Zagreb, zbog sporta. Očekujemo rekord ove sezone u Ligi prvaka, kao da je to nešto normalna i nešto što se događa često, a u papirima piše da je pun kapacitet Arene 15.200 gledatelja i da je Zagreb samo dva puta u svojoj povijesti otkad igra u njoj uspio napuniti tribine na takav način. Nekoliko puta je bio jako blizu, ali je 15.200 brojka koja diže rejting svima u hrvatskom rukometu i to je jako važno za naglasiti. A na početku ove sezone protiv Kolstada u njoj je bilo samo 1.473 gledatelja. Ljudi vole uspjeh, lako se identificiraju s njim, zagrebačka publika još jednom je dokazala svoje dodatne specifičnosti po tim pitanju, ali sam Zagreb nikad neće zaboraviti koliko mu je bilo teško ponekad, kada je želio, a nije mogao više i bio je prisiljen čekati priliku, jer to je bio jedni način. I što se promijenilo u međuvremenu – ništa. Opet pričamo o istim problemima, imamo isto brige i upravo zbog toga treba znati uživati u trenutku i prilici koja je stvorena u najtežim mogućim uvjetima. Kako bi se kod nas reklo – zaslužili smo.
I na taj način treba gledati i sve ostalo, biti strpljiv i čekati koliko god da se u nekim trenucima to čini teško. Počela je priča o Olimpijskim Igrama, kao mi smo neki favoriti, kao medalja je normalna stvar, kao da nema činjenice da posljednje četiri godine nismo napravili ozbiljan rezultat, kao da smo mi kao ravnopravni Danskoj, Švedskoj ili Francuskoj. Jesmo li i po čemu u ovom trenutku? Možda po onom što je stvarano ni iz čega posljednjih godina, zbog onog zbog čega danas nema ulaznica za Montpellier. E, to ćemo tek vidjeti, zato polako. I budimo svjesni trenutka da je ovo nešto lijepo u čemu treba uživati, ali i biti spreman ne promijeni li se nešto drastično da će opet doći vremena u kojima će samo čekanje biti način novog uspona.
Je li rukomet zaslužio više nakon tolikih godina? Možda. Ali, koga briga. I onda se sjetim Portugala ‘94 prve medalje, pa prve svjetske medalje na Islandu ‘95, olimpijskog zlata u Atlanti ‘96, svjetskog zlata u Portugalu ‘03, olimpijskog zlata u Ateni ‘04. I što se promijenilo? Ništa. A rukomet opet ide dalje i mi opet nešto čekamo. Ma čudo je taj naš dobri rukomet. Još da mu se pomogne kada je teško, gdje bi mu bio kraj…