Nedavno je Dubrovniku po prvi put gostovala hrvatska stolnoteniska reprezentacija, a osim pobjede i odlične atmosfere susret je obilježila i jedna svečanost. Čelnici Hrvatskog stolnoteniskog saveza, predsjednik Zoran Primorac i direktor Renato Čengić, uručili su priznanje za doprinos sportu - Marinku Matuloviću, bivšem predsjedniku STK Libertas Marinkolor i bivšem dopredsjedniku HSTS-a. Čovjeku koji je proteklih dvadesetak godina dao sebe u stolni tenis, pogotovo je "vukao" pingić na jugu Hrvatske.
Libertas Marinkolor je u tih dvadeset godina triput bio prvak države, isto toliko puta je bio pobjednik Kupa, dok su cijelo vrijeme igrali u europskim natjecanjima, te kao najveći uspjeh mogu izdvojiti četvrtfinale Europskog kupa.
Matulovićeva stolnoteniska priča zakotrljala se 2000. godine, kada su u prostorije tvrtke Marinkolor ušli tadašnji čelnici kluba, predsjednik Josip Martinović i tajnik Ivo Šarić.
- Dečki su željeli sponzorstvo. Nikako nisu htjeli reći o kojoj svoti je riječ, sve su nešto okolišali. Na kraju sam im ja ponudio iznos, njih dvojica skočili su dva metra u zrak od sreće. Ja sam uplatio obećano i zaboravio na to. Nakon godine dana vratili su se kako bi mi pokazali pehar za prvo mjesto Prve lige zapad. Tada sam im kroz priču rekao da me ne interesiraju niže lige, te ih upitao što bi trebalo da se borimo za prvaka države u najjačoj konkurenciji.
Ubrzo je Matulović postao predsjednik, u klub su dovedeni legendarni Dragutin Šurbek i Stanko Eskolić te je Libertas vrlo brzo postao član elitnog društva.
- Sportaš sam od malih nogu, uvijek sam volio izazove. Tako to ide u životu. Svatko ima neku misiju, mene je dopalo da završim u stolnom tenisu.
Kako kaže, učio je od najboljih, Šurbeka i Eskolića.
- Oni su me učili i zainteresirali za stolni tenis.
Doduše i ne samo to. Od Eskolića, poznatog zagrebačkog vic mahera, je pokupio rečenicu koju koju je svih ovih godina volio ponavljati.
"Ako mislimo dobiti, ne smijemo izgubiti".
Inače, u originalu ta rečenica je zaživjela kroz kultni strip Alan Ford. Zanimljivo, i popularni Stane i grupa TNT su imali nešto zajedničko, to je - cvjećarna.
- Od mene se očekivalo da dam novac, ali ja sam dao i sebe. Što više vrijedi nego sav novac svijeta. I na kraju smo stvorili odličnu priču.
Tih dvadeset godina je - proletjelo.
- Kad sam došao prvo sam gledao kako financijski stabilizirati klub i osigurati igrački kadar, onda i kako riješiti najbitniju stvar. Kako okupiti ljude koji će biti dio te priče, dio kluba. Kao u životu i u biznisu, nije me zanimao prosjek. Želio sam biti najbolji u tome što radim. I pritom sam našao ljude koji su to isto htjeli. Je, ja sam bio centrifuga koja je sve to zavrtjela oko sebe, ali ne možeš ovo postići bez ekipe. Klub je danas na vrhunskoj razini, organizacijski, financijski i rezultatski. I na to sve imamo fanatične navijače koji prate klub, znaju što se događa i koji su nam uvijek podrška. Po pitanju navijačke podrške i odanosti mi smo u stolnom tenisu kao Hajduk u nogometu. Kad govorim o ekipi moram spomenuti našeg tajnika Damira Gleđa jer je njegov doprinos u ovoj priči nemjerljiv, on živi za klub. Njega sam "usisao" u ovu priču i postao je vrhunski organizator... Inače je bio nogometaš, ali ja sam ga iščupao iz tih voda i doveo u stolni tenis.
Ni Matulović nije imao prevelike veze sa stolnim tenisom.
- Ja sam kao mali krenuo s veslanjem. Bog me nagradio malim rastom, bio sam idealan za kormilara. Čak sam bio i presitan. S obzirom na to kako sam imao 28 kilograma, na mjerenjima su mi dodali vrećicu s pijeskom kako bih zadovoljio uvjete. Konkurencija mi je bio pjevač Mladen Grdović. Sretali smo se na natjecanjima, isto je bio sitan, on je bio u VK Jadran, ja u VK Neptun.
Kasnije je bio predsjednik NK GOŠK i NK Dubrovnik, dok u najpoznatiji dubrovački sport, vaterpolo, nije htio.
- Dolazili su mi i iz Juga s ponudama, ali sam ih kulturno izbjegao. Ne možeš tu ponudu tako lako odbiti, tako da sam morao biti mudar na koji način se zahvaliti.
U Libertasu se možda zadržao nešto duže nego što je planirao, često je znao govoriti kako traži osobu koja će ga naslijediti. I našao ju je u Goranu Raspopoviću.
- Dulje vrijeme sam pripremao teren. Kao što mi Bog poslao Gleđa, tako mi je poslao i Gorana. Kad je rekao "da", meni je laknulo. Sretan što sam našao takvog čovjeka. Možda se to sve moglo i ranije napraviti, ali treba se sve posložiti. Zadovoljan sam i sretan kako se sve razvilo. Napravili smo odličan klub, koji je priznat u Dubrovniku i hrvatskom stolnom tenisu. Imali smo dobru generaciju igrača, Maro Mileusnić, Marko Venier i Miho Simović. Na kraju se jedini ozbiljnije zadržao Miho, što smatram svojim najvećim uspjehom. Jedini je Miho ustrajao i sve je to vratio. Vrhunski dečko i sportaš.
I sada kada vrti film što bi uradio drukčije?
- Ništa - ispalio je kao iz topa, pa se korigirao.
- Zapravo, jedino bih možda dao malo manje sebe u sve to. Definitivno manje stresa. Klub je otišao "u nebo", ali ja sam se potrošio, psihički i fizički. Što sam na kraju osjetio na svom zdravlju.
Matulović je 2022. završio u bolnici. Poslije partije stolnog tenisa je završio u bolnici gdje se ustanovilo da ima infarkt. Uslijedilo je krvarenje u mozgu, prognoze nisu bile nimalo dobre.
- Imao sam jako tešku operaciju na mozgu, dva i pol mjeseca sam bio praktički mrtav. Na respiratoru, u komi, prognoze nisu bile dobre. Prošao sam svoj pakao. No, izvukla me medicina, obitelj, ljudi oko mene. Pogotovo supruga Dragana. Bio sam već bio blizu Svetog Petra, ali ona nije dala da odem. Rekla mi je: "Ne možeš gore, imaš još posla sa mnom, djecom, unucima..." Sve te njene riječi sam čuo dok sam bio u komi. Kao i riječi trogodišnjeg unuka Marka koji mi je s vrata sobe govorio: "Dida, vrati se doma". Ne možete vjerovati, ali ja sam to stvarno čuo. Kad sam došao doma prepričavao sam to supruzi, ona mi je potvrdila da je unuk to govorio. Tu sam dobio nevjerojatnu snagu, neopisivo.
Supruga ga i danas ne pušta na miru.
- Goni me svaki dan, moram biti aktivan zbog bolesti. No, hvala Bogu, živ sam i radim ono što volim. Tu sam sa svojom obitelji, kao i svojom drugom, stolnoteniskom obitelji. Ja ću uvijek biti dio kluba...
Ne možemo mi u Dubrovniku bez drame
Oduševljen je spektaklom koji je priređen za reprezentaciju. Hrvatska je slavila nad Austrijom nakon početnih 0:2.
- Sve je bilo savršeno, a na kraju još triler meč i pobjeda. Ne možemo mi u Dubrovniku bez drame. Drago mi je bilo zbog publike, koja je digla dečke u pravom trenutku. I što smo napravili atmosferu kakve nema kod nas. Da smo igrali u maloj dvorani bilo bi još i luđe, tamo ti publika diše za vratom. Počašćeni smo što nam došao i dubrovački biskup Roko Glasnović, a to mu je bilo prvi put da je na nekom sportskom natjecanju. Kao i fra Ilija iz Cavtata, naš svećenik iz kluba i koji živi stolni tenis, pa gradonačelnik Mate Franković. Došli su ljudi iz Vela Luke, Mostara, cijele regije...
Prvog naslova prvaka sjećat ću se dok sam živ
Ono što mu se urezalo u pamćenje je prvi naslov prvaka u sezoni 2016/2017. U finalu sa Starrom slavili su nakon tri vrlo neizvjesna susreta. Sva tri su završila 4:3, rijetko viđena drama.
- Prvu smo izgubili u Varaždinu, potom dobili dvije u Dubrovniku. Svi mečevi trajali su pet sati. Publika je bila uz nas svih pet sati. Treba sjediti pet sati, navijati i proživljavati te stresove. Na kraju je bilo takvo ludlo, svi su uletili u teren, a ja sam završio na ramenima liječnika Vicka Mihaljevića, bivšeg košarkaša i čovjeka od dva metra. Moram spomenuti da je za nas tada igrao, među ostalim, i odlični Roko Tošić. Sjećam se i susreta u Stockerau, gubili smo 2:0 pa na kraju slavili 3:2. Kada smo krenuli na put stali smo u Opuzenu i kupili 300 kilograma mandarina. Tajnik Gleđ je te mandarine podijelio austrijskim navijačima tako da su na kraju susreta oni navijali za nas. Naš trgovački gen je došao do izražaja ha, ha. Bilo je brdo lijepih uspomena u ovih dvadeset godina.