Hrvatska na Svjetskim prvenstvima u veslanju nastupa od 1993. godine i napokon je 2022. dočekala i prvu žensku posadu u finalu olimpijske discipline. Povijest su u četvrtak u češkim Račicama ispisale 22-godišnje blizanke Ivana i Josipa Jurković u ženskom dvojcu ‘bez’. Na istom mjestu gdje su prije godinu dana postale svjetske prvakinje do 23 godine.
Zahvaljujući Mirni Rajle Brođanac hrvatsko veslanje ima dvije ženske svjetske medalje, srebro i broncu, ali laki samac nije olimpijska disciplina. Najbolji ženski rezultat u olimpijskim disciplinama do ove godine bilo je 8. mjesto Maje Anić i Sonje Kešerac na Novom Zelandu 2010. godine i to upravo u dvojcu ‘bez’, disciplini u kojoj veslaju i Josipa i Ivana Jurković.
Blizanke rodom iz Vela Luke bile su svjetske juniorske prvakinje u četvercu ‘bez’ s Brunom Milinović i Izabelom Krakić, bile su lani svjetske prvakinje u dvojcu ‘bez’ u mlađeseniorskoj konkurenciji, imaju ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu u ovoj disciplini iz prošle sezone, imaju dva nastupa u finalima na Europskom seniorskom prvenstvu, imaju i nekoliko medalja na Europskim prvenstvima do 23 godine, ali ovo je dosad najveći rezultat i potvrda da bismo 2024. napokon trebali imati i žensku posadu na Olimpijskim igrama. Sestre Jurković su u Račicama potvrdile da to nije samo želja, nego realna mogućnost ako ostanu zdrave.
U Račice su došle s ciljem da svakako budu među 11 najboljih dvojaca ‘bez’ jer upravo je to plasman, koji će na Svjetskom prvenstvu iduće godine jamčiti uzimanje olimpijske norme, ali pokazale su da već vrijede više od toga. Imale su dva odlična nastupa, u kvalifikacijama i polufinalu i kad su prošle kroz cilj polufinalne utrke kao treće dugo se čuli njihovi uzvici sreće. I neka, ne ulazi se svaki dan u finale Svjetskog prvenstva. Iako njima sigurno nije i zadnji put. Uz samo jednu ogradu, onu već spomenutu, samo da budu zdrave.
A baš su u ovu godinu ušle na najteži način - Josipa je operirala kuk i zbog toga su “kasnile” u pripremama, ali njihova upornost i rad pod vodstvom trenera Saše Vukojičića odveli su ih u elitu već na ovom Svjetskom prvenstvu.
Jeste li ostale bez glasa zbog slavlja nakon prolaza kroz cilj?
- Nismo, ono je bilo samo kratko, u afektu - smije se Josipa Jurković.
Napravile su ogroman posao. U svojoj polufinalnoj skupini bile su treće s vremenom 7:16.61. Ispred njih su bile zlatne na ovogodišnjem Europskom prvenstvu, Rumunjke Ioana Vrinceanu i Denisa Tilvescu (7:11.04) i brončane na istom natjecanju, Nizozemke Ymkje Clevering i Veronique Meester (7:12.75). Iza su ostale Čehinje, Irkinje i Španjolke.
- Osjećaj je... Ne može se to opisati. Ovo je veliki uspjeh i iskreno, draži nam je nego prošlogodišnje svjetsko zlato do 23 godine. Ipak su na Svjetskom seniorskom prvenstvu prave borbe, a pogotovo kad ispišete povijest kao što je nama uspjelo - nastavlja Josipa.
U obje utrke, kvalifikacijskoj i polufinalnoj, uništile su ambicije domaće posade u posljednjih 500 metara. Čehinje Radka Novotnikova i Pavlina Flamikova će ih “sanjati”. U kvalifikacijama su ih gurnule u repesaž, a sad u utrci bez popravka, izbacile iz A finala.
- Mi smo od starta krenule slabije nego u prvoj utrci, ali imale smo cilj i samo smo gurale svoju utrku. Premda je u jednom trenutku izgledalo kako nećemo biti ni četvrte, nego tek pete, držale smo fokus, bodrile jedna drugu, disale kao jedna i pri kraju se već sve znalo kako će završiti. Čehinje su eksplozivnije, ali mislim da u drugom kilometru još nisu toliko fizički jake kao mi. Ne sjećam se kad smo mi bile u boljoj formi, praktički ne osjetimo utrku, možda tek u posljednjih 200 metara, ali osjetimo i da ima još prostora kod nas, barem za 2-3 sekunde.
Nastup u kvalifikacijama dao vam je sigurnost, ali kakav je bio osjećaj prije starta polufinale utrke?
- Nije nam bilo svejedno, ali smo znale da vrijedimo. Ako smo te Čehinje dobivale cijelu sezonu onda smo računale, ako nam se poklopi utrke, da neće biti problem doći do tog trećeg mjesta. Kao i u kvalifikacijskoj utrci željele smo se držati blizu Rumunjkama i znale smo da ćemo proći u finale ako u tome uspijemo.
I nisu niti u jednom trenutku posumnjale u sebe, bez obzira na poziciju u prvom dijelu utrke.
- Ne. Prije nam je drugi kilometar uvijek bio puno sporiji, ali sad smo došle do toga da imamo dobru “vagu” i mislim da smo u ovom polufinalu napravile najbolji posao do sada.
Kao i Ivana nakon kvalifikacija, tako i Josipa nakon polufinala naglašava veliku ulogu trenera Saše Vukojičića.
- Napravio je jako dobar posao, a i mi smo stabilnije i fizički i tehnički, a bile smo i opuštenije nego prije. Ukupno smo odradile skoro mjesec i pol dana na Perući ove godine, odveslale puno više kilometara nego ikad prije i isplatilo nam se sve.
Pun pogodak je Saša Vukojičić napravio i kad je ove sezone gurnuo Ivanu na poziciju štrokerice. Još jedna promjena koja se pokazala kao dobitna.
Jeste li vi nakon operacije kuka početkom godine mogli i sanjati da biste već na ovom Svjetskom prvenstvu mogle biti ovako visoko?
- Ne. Doduše, kad sam tek operirana, nisam uopće razmišljala o Svjetskom prvenstvu, ali vjerovala sam u sebe. Da su mi dopustili veslati pet dana nakon operacije, ja bih veslala jer sam takva, imam ludu glavu.
A onda se nasmijala...
- Možda mi je čak i dobro došlo da se malo odmorim, prvi put.
No, odmah je dodala...
- Ne ponovilo se više. Ne mogu ja bez treninga, što sam se odmarala, odmarala sam.
Ovaj rezultat će vam dati i veliku sigurnost za iduću godinu koja je posebno označena jer je predolimpijska i u njoj se hvataju mjesta u Parizu.
- Hoće. I sigurnost i veliki motiv, jer ovo je veliki vjetar u leđa.
A ambicije u finalu, u subotu?
- Veslat ćemo maksimalno, na sve ili ništa, pa kud puklo da puklo. Na glavu.
Uz Rumunjke i Nizozemke u finalu će biti i svjetske i olimpijske pobjednice Novozelanđanke Grace Prendergast i Kerri Williams, Amerikanke Madeleine Wanamaker i Claire Collins s kojima su sestre Jurković bile i u kvalifikacijskoj skupini i srebrne s nedavnog EP u Münchenu, Britanke Emily Ford i Esme Booth.
Jesu li Novozelanđanke, Rumunjke i Nizozemke još uvijek razina više ili ne razmišljate na taj način?
- Mislim da je sve moguće u finalu i sve ovisi kako se nekome poklopi. Razlike u polufinalu nisu bile velike, pet sekundi nije nešto puno. Naravno da ove posade imaju više iskustva, više velikih rezultata, ali ništa ne otpisujemo. Kad dođeš ovako daleko, onda svi koji su tu idu na pobjedu, pa tako i mi - zaključila je Josipa Jurković.