Za nekoliko dana ulazimo u olimpijsku godinu, kad je u pitanju Damir Martin, to znači samo jedno - ponovno se budi ona sportska zvijer koja nam je donijela toliko radosti i preplavila nas emocijama kao malo tko iz svijeta sporta. Nema Olimpijskih igara s kojih se hrabro srce hrvatskog sporta nije vratilo s medaljom oko vrata. Čak i onda kad je sve bilo protiv njega, čak i onda kada su ga u više navrata otpisivali.

U svoj olimpijski pohod krenuo je kao dio onog slavnog četverca na pariće s braćom Sinković i Davidom Šainom, zajedničkim su se snagama u Londonu 2012. okitili srebrom. Četiri godine kasnije Martin je već bio u samcu i počastio nas dramom nad dramama, brutalnom i iscrpljujućom bitkom protiv Mahea Drysdalea do zadnjeg milimetra staze u Rio de Janeiru, bitkom u kojoj su tisućinke presudile u korist Novozelanđanina.

A onda je uslijedila još veća priča u Tokiju, priča iz koje je naš junak izašao s broncom oko vrata, premda je malo bilo onih koji su bili spremni staviti i lipu na takav ishod. Jer nema što ga nije snašlo u tom produženom olimpijskom ciklusu, a vrhunac je bila operacija kuka u listopadu 2019. Nije bilo lako u takvim okolnostima ni plasirati se na Igre, ali odradio je to Damšo, a onda je odradio i novu olimpijsku pustolovinu iznad svih očekivanja. U finalu je izvukao iz sebe nešto što možda ni sam nije znao da ima, nadoknadio ozbiljan zaostatak i u posljednjim metrima prestigao Danca Sverrija Nielsena za broncu.

I nakon svega toga, tko je spreman kladiti se protiv Damira Martina kad kaže da i u Pariz sljedeće godine ide po medalju? I to ne bilo koju, već onu jedinu koja mu nedostaje u kolekciji.

Nadoknadiv zaostatak

Plasman u finale na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Beogradu značio je da je četvrti put izborio olimpijsku vizu. Nije u tom finalu bio na najvišoj razini, završio je na šestom mjestu s velikim zaostatkom za konkurencijom i zato si neće dati peticu za ovu sezonu. Ali, kao što smo spomenuli, kad dođe olimpijska godina, onda se budu neki drugi Damir Martin.

- Reći ću da je ocjena za godinu vrlo dobar, a za odličan je falila bolja utrka u tom finalu. Malo mi je ostao gorak okus jer sam ipak htio biti konkurentniji u borbi za medalju. Istina, teško da bi bila medalja, bio sam svjestan da mi fali oko pet sekundi do postolja, ali u borbu s Grkom Ntouskosom bih se upustio, a sigurno bih udario i još malo kompleksa Dancu Nielsenu nakon Tokija, ha-ha... Čak nisam ni toliko loše startao, ali je konkurencija krenula nenormalno. Prošao sam za 1:38 prvih 500 metara, isto kao u Riju. Tamo sam bio prvi na 500 metara, a sad sam bio šesti. Znači, totalno se promijenio način utrkivanja i jednostavno su me prateći čamci, gliseri i kamermani potopili. Ostao sam bez šanse da u drugom dijelu napravim ono što sam mislio. Tko gubi, ima se pravo ljutiti, ali ostalo je to finale nedorečeno jer nisam uopće ispalio metak, a bilo je za borbu - kaže 35-godišnji Vukovarac.

Je li taj zaostatak u odnosu na konkurenciju nadoknadiv do Pariza?

- Je, je. Kažem, tih 30 sekundi na kraju nije realno, nekakva naša procjena je da zaostajem 5-7 sekundi. Od posljednjeg Svjetskog kupa do Igara u Tokiju smo imali za nadoknaditi četiri sekunde i uspjeli smo. Tako da mislim da je nadoknadivo i sedam sekundi u godinu dana. Treninzi idu kako treba, i Srećkovi i Perini, ništa ne boli, hvala Bogu. Sad je iza mene već treći ciklus od četiri tjedna i stvarno mogu reći da sve ide po planu.

Srećko je glavni trener Šuk, a Pero je kondicijski trener Kuterovac. Tandem je to koji zna kako se osvajaju velike medalje i koji ovih dana “cijedi” Martina.

- Naravno, to i tražim od njih.

Hrpa iskustva

Najavio je nedavno da kreće u najteže pripreme u karijeri...

- Tako i jest, krenuli smo na razini onoga što smo radili 2016. godine, čak i jače od toga, jer sada sam puno jači, spremniji i svjesniji toga što mogu i što ne mogu. U odnosu na Rio nova je ta situacija s kukom, ali zasad sve funkcionira. Kuk prihvaća sve vježbe i nigdje ne boli, ni u čamcu, ni na trčanju i stvarno sam sretan zbog toga.

Kuterovac je svojedobno rekao za Martina da je bio fizički najspremniji sportaš u Riju, ne samo hrvatski...

- Bit ću ponovno - prekinuo nas je Damšo uz vragolasti osmijeh.

- Radimo za to i imamo hrpu iskustva, a motiva mi ne nedostaje. Postavio sam si za cilj da mi je ovo zadnje, tako mi je zasad u glavi. Ali, nikad ne reci nikad, sve dok stvarno nije kraj, dok ne prođe i posljednja stotinka, tek onda će stvarno biti kraj. U svakom slučaju, pripremam se kao da je Pariz kraj, posljednji pjev, kako se kaže.

Ako i jest kraj, šećer na tom kraju bi sigurno bila još jedna medalja. Još prije dvije godine nam je rekao da više ništa neće skrivati te da u Pariz ide po zlato.

- Tako je, da. Nemam više što kalkulirati, imam dva srebra, imam broncu. Da, bio bih prezadovoljan i finalom i bilo kojom medaljom, ali cilj je pobijediti sebe iz Rija. A ako se uspijem dovesti do te forme, i bolje od toga, pretpostavljam da je to zlatna medalja.

U Riju smo imali dramu s tisućinkama u borbi za zlato, u Tokiju dramu sa stotinkama u borbi za broncu. Što slijedi?

- Neću dramu! Hoću to glatko riješiti, da ne bude ni vama ni meni drame, i da mogu smireno ući u zadnjih 100 metara, ha-ha. Ma ne, cilj je izvući maksimum, ne znam kako će utrka izgledati, ali znam da ću biti spreman.

Konkurencija će nesumnjivo biti opaka. Trostruki i aktualni svjetski prvak Oliver Zeidler, olimpijski pobjednik iz Tokija Stefanos Ntouskos, pa neka nova lica u samcu, poput srebrnog i brončanog s posljednjeg SP-a, Nizozemca Simona van Dorpa i Novozelanđanina Thomasa Mackintosha... Tko će biti najopasniji u Parizu?

- Vidjelo se ove godine na EP-u da je Zeidler ranjiv (bio je treći, op. a.). Kad su mirni uvjeti, mislim da je nepobjediv. Ne znam koliko bih spreman trebao biti i mogu li uopće biti toliko spreman da ga dobijem u mirnim uvjetima. Ali, ove godine je na stazi na kojoj će se održati Olimpijske igre bilo juniorsko SP i i tri puta su se otkazivale utrke zbog vjetra. Nizozemac je enormno jak, kao i Zeidler, ista su kategorija, a Novozelanđanin me jako iznenadio jer je u Tokiju bio u osmercu. Ispostavilo se na kraju da je upravo on bio “game changer” u tom osmercu, onaj koji je svima zavrtio glave i sve ih postrojio. Iako je bio najmlađi, imao je najjači karakter. Tako da i u njemu imam jakog konkurenta koji zna što radi, kako radi i što mu je cilj. Možda nije energetski poput ove dvojica, ali mentalno to nadoknađuje. Kod Grka ovisi kako će mu sjesti utrka, ali bit će i on sigurno spreman kao zmaj. Danac Nielsen je uporan, uporan, uporan, cijele sezone je drugi i onda na kraju na SP-u bude peti, tako da ga očito muče još neke stvari.

Vratimo se još malo na onu izjavu da bi Pariz mogao biti kraj. Spomenuti Mahe Drysdale je u Riju osvojio zlato s 38 godina, dakle mogao bi i Martin možda izvući još koju godinu...

- Baš sam razmišljao ovih dana. U Los Angelesu 2028. bi bilo dosta okruglih brojeva. Imao bih 40 godina, bile bi mi to pete olimpijske igre i... Čekajte, bio je još neki broj...

Sve izvedivo poslije Pariza

Peta olimpijska medalja?

- Ha-ha, mislim da će to ipak biti teško.

A prigodno će i staza u Los Angelesu biti najkraća u olimpijskoj povijesti, umjesto standardnih 2000 m, veslat će se 1500 m.

- Da, taman za djedicu poput mene. A kako su sve okrugli brojevi, vjerojatno bih se i ja zaokružio dotad, ha-ha-ha.

Je li možda izvediva ideja s nekom većom posadom za Los Angeles?

- Poslije Pariza će sve biti izvedivo. To bi mi čak i koristilo i bilo bi mi intrigantno jer bih bio, idemo reći, mentor nekome. A zapravo najbolje radiš kad nekoga učiš jer i sam sebe podsjećaš kako treba raditi. Njega učiš, a sebi ponavljaš gradivo i dođeš do savršenstva. Mislim da bi to bila dobra kombinacija, samo još tražim. Doduše, možda sam našao potencijalnog kandidata, ali ćemo vidjeti kako će se to razvijati. Možda budem trener posade i veslač u njoj - zagonetno zaključuje Damir Martin.